Ima onih sugovornika u ovom novinarskom poslu s kojima, poznavajući bliske im fraze i klišeje, nerijetko unaprijed znate što će vam reći. I s druge strane imate djecu s kojima razgovor u nama izaziva znatiželju, jer su nas uvijek kadri iznenaditi.
Ivo Letica, 11-godišnji dječak koji je ovog tjedna primio Oskara znanja, pomirio je međutim dječji entuzijazam, iskrenost i slobodu razmišljanja sa zrelošću, promišljenošću i snagom volje odrasle osobe. I to ne bilo kakve nego zrele i ostvarene odrasle osobe, jer godine i ne podrazumijevaju nužno zrelost i ostvarenost.
Ispred Ive je još dosta toga, ali isto tako ovaj dječak u ovih 11 godina već ima hrpu postignuća, a usudit ćemo se reći i spoznaja. Jednostavan je i direktan, pa samim time i svjestan sebe, o čemu govore riječi s kojima nam se predstavio.
– Završio sam peti razred, prošao sam s 5:0, eto da se malo i pohvalim. Sviram trombon, treniram vaterpolo, kapetan sam za ekipu mlađih nada i igram za kadete i mlađe kadete, sažeo je predstavljanje.
Pitamo ga za uspjehe.
– Osvojili smo peto mjesto na državnom iz vaterpola, počinje s grupnim uspjehom te nastavlja s nizom prvih nagrada za trombon. Tako je prvu nagradu osvojio u Beogradu, Tivtu, na Dalekim akordima, na regionalnom i na državnom natjecanju.
Kazat će kako je ipak najponosniji na Oskara znanja kojeg je primio u srijedu. Na svečanom primanju odmah im je, pripovijeda nam Ivo, rečeno da sjednu jer će trajati dugo. On sam je strpljiv, ali veli kako je već znao da neće moći ostati do kraja. Žurio je natrag zbog koncerta s Gradskom glazbom.
Naš mladi sugovornik, naime, svira u Gradskoj glazbi, Big Bandu Makarska, Youth Big Bandu Makarska i uličnoj sekciji Big Banda Makarska! Koliko je posvećen glazbi, tako je posvećen i sportu. Naime, i intervju je najprije, zbog obaveza trebao biti zakazan u nedjelju, no tata Mate poslužio je kao veza da nas Ivo ipak ubaci u raspored.
A raspored mu je, kaže i sam, ovo ljeto dosta gust, što zbog glazbe, što treninga i natjecanja.
Njegov uobičajeni dan za vrijeme nastave izgleda tako da odmah poslije škole završava domaći rad, potom ide na solfeggio, a poslije toga na trening. Tri ili četiri sata koja mu ostanu slobodna provede igranjem igrica ili učenjem.
Na pitanje je li mu nekad to sve naporno, odvraća kako nekad jest.
– Ali onda stisneš i samo odradiš, pa si poslije ponosan na sebe. To mi sve puno jača samopouzdanje. Ja kad sebi nešto zacrtam, to ću i ostvariti, veli Ivo, a profesor Božo Škarica dodaje kroz smijeh: Ne, ne izmišlja!
Pitam ga zašto trombon, a on uzdiše i veli: Duga priča! Priču nam je ispripovijedio profesor Božo.
– Ivo je došao na prijemni iz harmonike, ali više nije bilo mjesta. Pitali su ga ima li nešto drugo što bi želio svirati. On je rekao da ima. Što je to, pitali su. Tuba, odgovorio je. Znači truba, pretpostavili su da je na to mislio. Ma ne, ne, tuba, inzistirao je Ivo. Kad su ga pitali zna li on što je to tuba, rekao je kako zna, da je to ono najveće što postoji, smije se Božo.
Najprije je dobio eufemijum, ali je bio toliko dobar da je uskoro već prešao na tubu.
Na pitanje što bi volio biti kad odraste odvraća kako bi volio svirati u nekom bendu ili filharmoniji. Glazbom bi se, kako sada stvari stoje, definitivno želio baviti profesionalno.
A sport? – Sport je nešto čime ću se baviti, ali ne znam hoću li moći profesionalno. Jer tko zna, možda me uhvati neka ozljeda i spriječi, ili neki zdravstveni problem, elaborira naš sugovornik kojega, komentirajući kako očito razmišlja daleko unaprijed, pitamo igra li slučajno šah.
Nismo pogriješili u procjeni – Ivo igra šah, a obožava slagati i Rubikovu kocku. Rekord mu je 37 sekundi.
Kroz razgovor doznajemo i kako je, zajedno s nastavnicom koja predaje građanski odgoj, smislio edukativnu video igricu o korištenju interneta.
Komentiramo kako je danas uvriježeno mišljenje kako djeci i mladima nedostaje koncentracije i discipline.
– Da, takvi su moji vršnjaci, skroz ste u pravu. Nemaju strpljenja, i ako nešto nije odmah, e onda se nikad neće dogoditi, iskreno će Ivo.
Neki prijatelji već razmišljaju o pokretanju Youtube kanala, ali naš sugovornik smatra da u uspjeh ipak treba uložiti i trud i odricanje. Na pitanje ometa li ga katkad korištenje mobitela, veli kako jest, ali da se ipak zna zaustaviti.
Pitam ga kako mu je u Makarskoj.
– Ja sam svoje interese zadovoljio i podijelio, meni je dosta dobro. Ali naš je klub dosta mali, nema neke velike love. Evo sad moja generacija kojoj sam kapetan, a dosta je dobra, ide po medalju u Vukovar. Imamo taj turnir koji nam je baž važan, veli Ivo dodajući kako bi za njih uspjeh značilo sve od 4. do 1. mjesta.
Smeta li ti što su svi ludi za nogometom i što je taj sport svugdje broj jedan?
– Da, nogomet, nogomet, svi hoće biti sljedeći Messi ili Ronaldo. Ja ne smatram da treba biti tako, mislim da svaki sport zaslužuje podjednaku potporu i da je vaterpolo jednako lijep sport kao i nogomet, tumači.
Da možeš, što bi u Makarskoj promijenio nabolje?
– Sad bih se baš trebao dobro zamisliti. Da bude nešto što bi stvarno doprinijelo gradu, a ne nešto eto tako da bude tu. Ima više projekata koji su meni dobri, a za koje sam čuo od gradonačelnika kod kojega smo imali primanje u sklopu predmeta građanski odgoj. Proširenje dvorane i jednosmjenski rad, a i proširenje pontona, kazuje Ivo koji je, kako dodaje profesor Božo, zaista posebno dijete.
– Velika rijetkost. Kad mu kažeš što treba napraviti, to je tako, ne treba mu više nijednom ponoviti. Što god radi, posvećen je tome, a zato i ima rezultate, kazuje Božo.
Ivona Ćirak/ foto: privatni album,O.Franić
