U kvartovskom kafiću na Zelenki od nedavno će vas kavom poslužiti Benjamin Noe Echeverria Olazabal. Četrdesetogodišnji Čileanac svoj je novi dom odlučio potražiti u Hrvatskoj, zemlji svojih predaka; naime, Benjaminova praprabaka po majci je s Brača. Baš kao i čileanski predsjednik Gabriel Boric Font, o kojem ćemo ipak reći par riječi nakon što ispričamo životnu priču glavnog protagonista ovog članka.
Benjamin će kazati kako je odluka da doseli u Hrvatsku bila posljedica nekoliko okolnosti. Prvi je to što, kako kaže, njegova zemlja trenutno prolazi težak period. Da se zna – odmah se ogradio kako to nije zbog predsjednika! Šalu na stranu, veli kako se jednostavno nije osjećao ugodno zbog načina života, količine stresa i financijskog opterećenja.
.png)
– Ako ne zarađujete 2 ili 3 tisuće eura, i k tome ste roditelj, u Čileu ne možete normalno živjeti. Sustav je takav da se osoba naprosto ne može razvijati. Puno je ljubomore, korupcije i podmetanja noge, da bi uspio, moraš uništiti drugoga.
Moje narušeno zdravlje dovelo me je do toga da kažem “dosta”. Zaključio sam: možda mogu živjeti s manje. Imam štednju, imam neke svoje investicije, poput apartmana na plaži kojeg iznajmljujem i zemlje na jugu Čilea, tako da napustivši posao nisam ostao bez svega. Ali bilo mi je važno da odem negdje gdje je mirno. I gdje se ne moram zezati s drugim Latinoamerikancima, smije se Benjamin.
Odlučio je da želi izaći iz svega toga jer mu je, kako veli, bilo teško gledati u što se pretvara njegova zemlja. Ogorčen je zbog količine korupcije i delikvencije, a činjenica da je odgovoran i za svoju kćer ponukala ga je da se pobrine o svojem zdravlju i da kćeri sutra pruži i neku drugu alternativu za neki drugačiji život.
Dok u Santiagu ulice nisu sigurne, u Hrvatskoj se, kako veli, osjeća ugodno, sigurno i zaštićeno.
– Kad sam rekao “dosta je, ne želim to, imam dijete”, plan mi je bio potražiti novu domovinu, za 5,6 godina se oženiti i postati hrvatski državljanin i pružiti svojoj kćeri, kada napuni 18, više opcija nego što sam ih imao ja, objašnjava.
Na pitanje namjerava li dovesti i kćer, veli – zašto ne.
– Ako bude htjela živjeti u Hrvatskoj, u Makarskoj, dobro. Ali poanta je u tome da zna da s 18 ili 20, ne ide graditi svoju karijeru bez da zna svoje opcije i bez da poznaje svijet. Jer u Santiagu kad završiš školu moraš odmah krenuti s karijerom, a s druge strane ne znaš ništa o životu jer svo vrijeme živiš u tom nekom “bubble-u” (balonu, op.a.). I nije isto djeci onih koji plate školovanje i onih koji nemaju novac za to, pa kasnije moraju dugo otplaćivati dugove za školovanje.
Od svega toga sam se umorio i shvatio da mora postojati drugi način. Meni je jasno da s 40 godina više nisam mlad. Prije 20 godina odlazak u domovinu majčinih predaka bila bi avantura, sad je to odluka i ja sam spreman i na težak period, pripovijeda naš sugovornik.
Preci s Brača prezivali su se Martinić, a kako se s majčine strane često pričalo o Hrvatskoj, rekao je: zašto ne bi Hrvatska bila novi dom.
– Naravno, jezik je komplikacija i dosta je složen, ali i na tome se može raditi učenjem, kazat će Benjanim koji je na Zelenki, kod šefa Ivice Jelavića, završio tako što je našao oglas na Njuškalu.
Ivici za kojeg ima samo riječi hvale rekao je kako će pohađati sate hrvatskog jezika jer se ovdje želi osjećati dobro i bez tih zapreka. Svjestan je da većina starije populacije u kvartu u kojem radi ne govori engleski jezik, pa će se potruditi da ga što prije savlada.
Pitam ga što je radio u Čileu.
Veli kako je najprije bio business manager, te da je 11 godina prodavao tehnološka rješenja, da bi kasnije prošao nekoliko sektora. Kad su mu u firmi rekli da opet rade promjene, kojih mu je očito bilo previše, rekao je da će naći svoj put i da to ne mora biti u Čileu.
U Makarskoj je sretan i zadovoljan te se namjerava ovdje zadržati. Grad mu je jako sviđa.
– Nisam mogao ni zamisliti ljepotu ovog mjesta. Kad dođem na rivu i gledam kako se dodiruju more i planina, zadivljen sam. Imate more, otoke, lijepu arhitekturu, povijesnu baštinu, lijep krajolik…Ja dolazim iz betonske džungle, a ovdje se jako puno vodi računa o vegetaciji i zelenim zonama. U Santiagu gotovo da nema mjesta gdje možete otići s djecom, ili ako ste vlasnik psa, gdje možete prošetati psa. Ljudi kod nas nemaju svijest o utjecaju na okoliš, kazuje Benjamin.
Pitam ga vidi li mogućnost za napretkom u Hrvatskoj.
– Naravno! Naučio sam puno stvari u Čileu, imam puno poslovnih veza…Pada mi na pamet i gastronomija, i uvoz vina ili kave, koja bi se svidjela lokalnim ljudima. Imam veze s Peruom i Kolumbijom za uvoz kave…Glava mi je puna ideja, ali za početak ipak moram – naučiti vaš jezik, za kraj će naš sugovornik.
Benjaminu, koji izvrsno govori engleski, pomogli smo oko kontakta za tečaj hrvatskog jezika, a mi smo, smijući se u sebi kako je svijet mali, u malom kvartovskom kafiću dobili – kontakt brata čileanskog predsjednika! Da li je za pohvaliti se time ili ne, ali potpisnica ovih redaka je 2013. godine, u potrazi za novinarskom pričom, došla do tadašnjeg kongresnika Gabriela Borića koji je spremno odgovorio u messenger o svojem porijeklu. No priča sticajem okolnosti nikad nije završena, a u međuvremenu je Borić postao predsjednik, čime je put do njega postao otprilike nemoguć.
Baš zato bilo nam je simpatično kako su se karte posložile 11 godina poslije, u jednoj drugačijoj Makarskoj i jednoj drugačijoj Hrvatskoj u koju se, eto, potomci dijaspore u tko zna kojem koljenu odlučuju na život u ovom malom komadiću raja.
piše: Ivona Ćirak
