Objavljena je svjetska lista 11 najljepših nebeskih šetnica, onih opasanih sky walk-ova. Znam da je jedna ona u kanjonu Kolorada, druga je iznad Mostara, a treća na vrletima Biokova. Prve dvije nisam posjetio, a sumnjam i da ću.
Iako mi je posebno draga ona u Koloradu, jer poznajem damu, jaku ženu Jasnu Vikić Bešo, nekadašnju stanovnicu grada koji ima Stari most, što je svoje predratno inžinjersko rukovođenje u mostarskom Sokolu, veličanstveno iskazala u kanjonu svjetski najpoznatije rijeke. Jasna je, ako niste znali, bila glavni projekt menadžer objekta koji je postao inspiracija mnogim graditeljima. Zbog toga sam mislio da je svojim iskustvom iz dalekog Las Vegasa pomogla i planinarima iz svog rodnog grada u podizanju jedne od najljepših nebeskih šetnica planeta.
Ma, ustvari, sigurno i ne znam, možda je Jasna pomogala svojoj raji ispod Veleža.
…Ali zato sigurno znam po čemu pamtim ljeto 2021.? Po paničnom strahu i drhtavici, po puzanju po staklu pakla na visovima Biokova, po prokletstvu koje mi je još jednom donijela moja urođena znatiželja.
Zbog puzanja nad ambisom u kojem se nazirala suncem okupana Makarska, čekao sam duže od sat i po na 30 stupnjeva Celzijusa da bih stigao na visinu od 1228 metara nad morem. U društvu Vere Pavlović Ungar, Dragana Ungara i Dragane Pavlović Salamunović uletio sam hrabro kao partizanski provoborac s Biokova na betonsku plohu s koje je započinjala ta prokleta staklena potkova, ta nebeska šetnica u čijem stvaranju je učestvovao i moj jaran arhitekta Mustafa Forto, koji je Sarajevo zamjenio životom u Velikoj Gorici kod Zagreba.
Elem, već nakon koraka ,dva osjetio koliko mi tijelo drhti, usta suše, pogled muti. Pao sam na staklenu plohu i nesvjesno počeo da pužem prema kraju, prema osjećaju spasa koje su donosile rijetke metalne grede na kojima je počivala providna konstrukcija strave. Dok sam puzao činilo mi se da čujem kako staklo puca, i kako ću svakog trena poletjeti u ambis prema Makarskoj.
Hej, polako, umirivali su me sapatnici koji su s nešto više hrabrosti kročili po staklenom ambisu. Nisu puzali, ali su vidno drhtali, pokušavajući da me što bolje uslikaju.
Kao najljepša muzika u tim stravičnim minutama odjeknuo je glas vodiča – molim vas napustite šetnicu stiže nova grupa posjetilaca. Ne znam možda je rekao i nova grupa puzača.
Srećom, koji kilometar prije Skaywalka je i najpoznatija i najviša konoba Makarske rivijere , zvučnog imena Vrata Biokova. Vlasnika Elvisa Prgometa, koji godišnje osvoji 292.000 metara nadmorske visine. Toliko mu zapravo treba da svakog dana od Makarske do svog lokala savlada 800 metara nadmorske visine.
Ranijih ljeta Elvis je mene i moju raju osvajao maksuz rakijama sa mirisima i okusima desetina najboljih biokovskih trava. Ovog puta mi je Elvisova rakijska likarija djelovala kao najbolji apaurin. Ustvari počeli su već i govoriti Elvis je apaurin za stotine nesretnih znatiželjnika, kao što sam, što paniku liječe njegovim umirijućim kapljicama.
Živci ti ponovo budu kao stari kada još uz sve to dopre najljepši parfem zvani pečenje ispod peke. Zato sam se zarekao da idućeg ljeta ponovo idem na Biokovo, ali samo do Vrata Biokova. Neka drugi drhću i pužu po staklu strave, ja imam pametnijeg posla.
Pavle PAVLOVIĆ/ foto: privatni album
