Ima tome preko 20 godina da je, u tadašnjoj Makarskoj kronici, potpisnica ovih redaka pisala o – kako ju je sam njezin tadašnji ravnatelj Slavko Gudelj nazvao – najgoroj srednjoj školi u županiji. Razumljivo, takva je izjava završila i na naslovnici lokalnog tjednika. Da nam je tad netko rekao da će se ova izjava neumorno reciklirati još nebrojeno puta, dok se ne izliže i dok superlativ “najgore škole” ne dođe sa županijske na nacionalnu razinu, onako mladi i nadobudni teško bismo mu povjerovali.

Ima tome otprilike sličan broj godina da smo zavirili u makarske vrtiće. U jaslicama smo tad zatekli krevete stare 40-ak godina. Neke mame komentirale su kako su i one spavale na istim malim ležajima na kojima, u popodevnoj siesti, odmaraju njihovi mališani. Kad se već prisjećamo slikovitih potvrda derutnosti ustanove, u vrtiću “Radost” u slično vrijeme naišli smo na lijep broj slikovnica na ćirilici. Pismo je, dakako, samo govorilo u prilog oskudnosti knjižnog fonda makarskog vrtića. Sve su to bili medijski kurioziteti u ona vremena u kojima smo se još znali čuditi.

Ima tome 25 godina da je izgrađena osnovna škola na Zelenki. Sjećamo se i da je tom prilikom rečeno kako sportska dvorana uskoro stiže, a teško je ne prisjetiti se i već tada manjkavosti prostora u Osnovnoj školi Stjepana Ivičevića. Dvorane nema ni danas, i neće je biti još koju godinu. No zato su u nekoć pitomom dijelu Zelenke mirne maslinike zamijenile velike zgrade.

Ima tome preko dva desetljeća da su mladi zazivali nekakav kulturni centar; prostor u kojemu se mogu družiti, a po mogućnosti i nešto stvarati. Svi ti apeli, komentari, novinski napisi, akcije i inicijative datiraju iz 2000-tih godina, perioda u kojemu je neko bolje vrijeme tek bilo ispred nas. Da nam je netko tada rekao da će infrastrukturni problemi biti gotovo jednakih gabarita kao tada, uz gdjekoju iznimku, bilo bi nam to teško i tužno zamisliti.

Nažalost, tu smo gdje jesmo. Vrijeme koje je tada bilo ispred nas, ostavljajući prostor za obećanja i za napredak, sada je iza nas. U zamjenu za tadašnji optimizam, donijelo nam je gorčinu izraslu iz nesposobnosti i nebrige političkih garnitura za stvarne probleme ovog grada. Građani su zamalo posve zašutjeli i prestali se iščuđavati silnim nonsensima navodno prosperitetne zajednice, a manevarski prostor za obećanja počeo se sužavati zbog sada već kroničnog nepovjerenja u sve te vladajuće strukture.

Da, tu smo gdje jesmo – srednjoj školi tek je ovih dana, početkom 2025. godine, odobren novac za energetsku obnovu. Uistinu se nameće pitanje bi li sanacija prošla i ove godine, u ovom obimu, da se ne radi o predizbornoj godini. Da je županijski i lokalni HDZ bio pametniji ususret izborima 2021., shvatili bi da je obnova škole pitanje koje bi zaintrigiralo birače. Trebale su proteći uskoro, evo, četiri godine nezapamćenog antigonizma koji je nastao na relaciji lokalna-regionalna uprava, ili preciznije, na relaciji Zoran Paunović-Tomislav Đonlić, da, odjednom, novac više ne bi predstavljao problem. Nažalost, da se ovo pitanje ranije rješava i stavlja na dnevni red hitnih projekata nije pomogao ni makarski HDZ, koji se nikad nije usudio prigovoriti na očiti nemar Županije prema srednjoj školi.

U međuvremenu su djeca koja su tada izlazila iz srednje škole ozbiljno ušla u srednje godine, nadomak 40-tima, no neki novi klinci, pripadnici alfa generacije, mogli bi konačno, upišu li neki od smjerova u Makarskoj, dogodine kročiti u školu koja ne prokišnjava i koja je ipak nešto više u skladu s najmodernijim iPhoneima koje nose u džepu.

Uglavnom da, tu smo gdje jesmo i što se vrtića tiče. Na sva zvona se daje novi samostojeći vrtić Maslina, no budimo realni – na ideji, projektu i realizaciji vrtića radile su čak tri garniture vlasti u Makarskoj. Počelo je s Tonćijem Bilićem, s tim da se nije daleko otišlo, a radovi su započeti u vrijeme mandata Jure Brkana. Nastavljeni su s dolaskom Zorana Paunovića i obilježeni užasno sporom dinamikom, mukama s izvođačem i probijanjem rokova u nekoliko navrata. No eto, ipak smo doživjeli otvaranje vrtića.

Iskorak je napravljen i u Paunovićevom mandatu, s projektom dogradnje Dječjeg vrtića Ciciban. No s druge strane, vrtiće smještene u prizemljima stambenih zgrada više nitko ne spominje, iako je odavno poznato da su posve neadekvatni i da jedan bogati grad poput Makarske ne bi smio prihvatiti takve uvjete za svoju djecu.

Ne spominje se više ni alternativa s vjerskim vrtićem u Crkvi Kraljice mira. Prvo Brkanova, a onda Paunovićeva vlast vodile su pregovore s Nadbiskupijom, no maratonski pregovori nikad nisu dobili epilog. Grad Makarska je zašutio, i za sada se ne zna koja je solucija za neko buduće seljenje vrtića iz stambenih zgrada.

Mogli bismo reći tu smo gdje jesmo kad govorimo o osnovnim školama, no to ne bi bilo posve fer. Istina je da se projekt dogradnje dviju škola te izgradnje sportske školske dvorane prolongira već dugi niz godina, no čini se da smo ipak bliže realizaciji. Bi li dogradnja došla na tapet da nije zakonske obveze prelaska na jednosmjenski rad do 2027., ne znamo, međutim, Grad ipak ide u tom smjeru. Uskoro pak kreće i energetska obnova Osnovne škole Stjepana Ivičevića. Gradska razvojna agencija MARA odradila je lani odličan posao s prijavom projekta te su povučena bespovratna sredstva.

Konstatirati pak tužno da smo tu gdje jesmo kad pričamo o kulturnoj infrastrukturi za mlade, tu apsolutno imamo pravo. Ne samo da se s kulturnim centrom nije pozabavio ni – gledajući period od posljednih 15-ak godina – ni Marko Ožić Bebek, ni Tonći Bilić, ni Jure Brkan, a ni Zoran Paunović. Paunović je ujedno i najveće razočaranje po tom pitanju jer se baš od njega očekivalo da povuče tu priču. Iako će kazati kako to niti nije bilo u njihovom predizbornom programu (eh da, pažljivo i s razumijevanjem čitajte programe!), mogao je i trebao ipak napraviti više. U posljednjoj izjavi o kulturnom centru ogradio se s riječima kako ne mogu naći zajednički jezik s Crkvom, premda projekt ne mora zadirati u sporni dio. Otvoreno je kazao da to zbilja može jako dugo trajati. Alternativu Grad ne nudi ni u vidu adaptacije vlastitih prostora poput Merkura 5; ništa.

Da, tu smo gdje jesmo; dok umjetna inteligencija radi nevjerojatne stvari, a makarski građevinari poput iluzionista u jednako nevjerojatnom roku podižu cijele zgrade, mi se veselimo što srednja škola u Makarskoj više neće prokišnjavati. Što će školarci na Zelenki kroz par godina konačno, valjda, dobiti sportsku dvoranu. Što smo dobili prvi samostojeći vrtić u posljednjih 40 godina. Što će osnovna škola u gradu napokon dobiti nove otvore, krov i sve što spada pod energetsku obnovu. Što makarski studenti dobiju neku lovu da bi organizirali sami sebi zabavu jer je u gradu za njih nema.

Tu smo gdje jesmo, ali ako ništa drugo, barem smo u izbornoj godini. Ona bi mogla donijeti pregršt ljupkih obećanja i razdraganih najava, uz neizbježne usporedbe djece s “našim blagom” ili “našom budućnošću”. I tako, do sljedećih izbora, a složit ćete se da četiri godine sasvim brzo prođu.
Ivona Ćirak /foto MD