Prije dva je dana predstavljena prezentacija tematske staze “Čovik i pas” planirane na području poluotoka Sveti Petar. Ujedno je na predstavljanju projekta najavljena sanacija nalazišta na zaravni poluotoka i realizacija prve faze arheoparka. Umjesto da, očekivano, u fokusu bude budućnost arheoparka, prezentacija je filmski gradirala; od povijesnog značaja lokaliteta rasla je do “vrhunca”, priče o psu, koja je trebala polučiti “wow” efekt.
Grad Makarska kao organizator pokušao je povezati ove dvije teme s antičkim crijepom iz makarskog muzeja, a na kojemu je otisak šape. Dosjetili su se psa dalmatinca i time je opravdano njegovo centralno mjesto na poluotoku.
Pitanje je, međutim, je li takav narativ kojemu je kulmen popularna maskota postavljena baš u duhu današnjeg svijeta (dakle kako treba), ili je to samo još jedna od blještavih PR priča u nizu? Je li lokalitetu bogate povijesti i s nizom zanimljivih nalaza zbilja trebala poveznica s omiljenim kućnim ljubimcem, i je li se zbilja po motiv točkastog psa moralo ići u Zaostrog, koji godinama razvija brend o dalmatincu? Iako brendiranje Zaostroga kroz popularnog crno-bijelog psa nije nikakav zaštićeni proizvod, a svakako nije nepoznat svijetu, je li bilo u duhu turističke suradnje na Makarskoj rivijeri udomiti dalmatinca baš na Sveti Petar?
Da razjasnimo prije svega kako karika sa storytellingom definitivno već godinama nedostaje u prilično demodiranoj niski lokalne turističke infrastrukture. Gosti nam primarno dolaze zbog sunca i mora, no statistike na županijskoj razini (TOMAS istraživanje koje je naručila RT SDŽ, op.a.) pokazuju da sve više raste brojka zainteresiranih za kulturni turizam. Razjasnit ćemo i eventualne dvojbe oko konzervativnosti pogleda na kulturu koje bi nas kao kritičare ideje mogle pokušati diskreditirati; jasno nam je da nišu za kulturu zainteresiranih vansezonskih turista treba širiti i da ju ne treba ostaviti na šačici ljubitelja povijesti. Stoga da, ne sumnjamo da će staza, ako se realizira, biti simpatična i onim turistima koje zanima kultura, kao i onima čiji se interesi svode na ležanje na suncu i ispijanje pive.
Ono što u cijeloj priči “žulja”, posebno kada konzervatori i arheolozi uporno ističu značaj lokaliteta, jest podilaženje, pa usudili bismo se reći i banaliziranje bogate povijesti poluotoka. I sam je arhitekt Ivo Vojnović, uostalom, na prezentaciji istaknuo kako nedostaje povijesna dimenzija i prikaz priče o kontinuitetu života na poluotoku, iako je ona polazišna točka. Kazao je kako ima i drugih nalaza koji bi mogli biti motiv za interpretaciju. No čini se da se priča o crno-bijelom psu, koji bi se vrlo lako smjestio i na Osejavu, nekome očito jako dopala.
I premda se nalazište konzervira, ostatak poluotoka ne priča povijesnu priču, a i sam arheopark nema nadogradnju. Eksponati koje dio struke očito drži nedovoljno zanimljivima bit će izloženi tijekom pola godine, a nakon toga, budući Makarska nema adekvatan muzejski prostor, idu u “backstage”. Villa “Irena” čeka svoju svrhu kroz nekakve pop up izložbe i očito nije osmišljena za jednu povijesnu priču.
A tematska staza? Ona, barem tako je rečeno, priča priču o psećim pasminama, o povijesti psa u životu čovjeka; ona priča priču o modernom psu koji treba selfie point i kojem je potreban aparat s psećim grickalicama. Na točkama na kojima se putem planiraju sadržaji nema govora o životu čovjeka s poluotoka par tisuća godina prije Krista, iz antičkog ili venecijanskog vremena; taj se vremenski slijed za sada ne najavljuje ni u kakvoj interpretaciji.
Priča je to koja je mogla biti ispričana na zabavan, interaktivan način, naposljetku, mogao bi ju, eto, pričati i taj na Sv. Petru priželjkivani pas.
Međutim, ona je gurnuta u zapećak, a u prvi plan je izbila čarobna disney priča. Kultura, istina, nije samo umjetnost, kultura u širem smislu riječi je i način života. No s druge strane, kultura se ne može svesti na svilenu vrpcu. Kulturni paket bi trebao podrazumijevati neodgodivu zaštitu arheološkog nalazišta umjesto lamentiranja ove vlasti kako Ministarstvo ne daje novac za takve projekte. Kulturni paket bi značio dostojno predstavljanje kulturne baštine, s poštivanjem tanke linije između popularizacije i degradacije. Kulturni paket bi značio adaptaciju barem jednog objekta kulturne infrastrukture po mandatu.
Nakon Gradske knjižnice javnost je definitivno očekivala barem Villu Irenu i prostor Merkura 5. Kulturni paket bi podrazumijevao da lokalna vlast ne odgovara na trendove nego da ih zadaje, baš kako tvrde da to čine s kreiranjem kulturnih događanja, postavljajući se pritom prosvjetiteljski. I onda se, nakon četiri godine potrage za pričom koja bi uokvirila arheopark, potencijalno vrhunska torta autohtonih sastojaka svede na obilato ukrašavanje kupovnim šlagom.
Ili, lišeno metafora, na prezentaciju tematske staze koja bi materijalizaciju zapravo trebala doživjeti tek dogodine. Do tada će se, srećom, zaštititi sve ono na čemu je pok. Marinko Tomasović, u suradnji sa splitskim konzervatorima, radio od 2010. godine do svoje smrti 2024. godine. U ovom trenutku to i jest najvažnije.
Ivona Ćirak/ foto MD
