Demokracija nije savršeno društveno uređenje. Najbolja je od svih koje smo probali. Dugo sam i ja tako mislio. Zaveden sirenskom demokracijskom propagandom o jednakim šansama za uspjeh, borio sam se za to društveno uređenje. Kakav zajeb! Nigdje u uputstvu za korištenje revolucije u cilju rušenja nenarodnih režima nije pisalo da demokracija nije za svakoga. Ali iskreno, kad se trebalo boriti onda je većini na umu bila obrana od agresora, a ne promišljanje o obliku društvenog uređenja koje ćemo instalirati nakon pobjede. Većini. A onda je zbog manjine ispalo ovako. Umjesto toga da svi imaju jednaku priliku stvarati društvo blagostanja, umjesto da svi imamo institucijski ugrađenu zaštitu od seljo-beljo liberalnog kapitalizma, umjesto da postanemo društvo koje talentiranim članovima garantira realizaciju svog potencijala, mi smo se izborili za bitnice katapultova punjenih ambicijom zatrovanih kompleksaša, likova s društvene margine i provincijskih anđela dobročinitelja. Politička stratosfera ih je puna. Ima ih više od satelita u orbiti.
Zagađeno Nebo nad nama je obojeno vatrometom taštine, plotunima samozadovoljstva i salvama osvetoljubivosti. A narod gleda u to isto Nebo čekajući čuda i milost Božju, dok grobari vade kosti prijašnjih zabluda i bacaju ih vjetru. Lopate lijeno ali uporno kopaju raku za pokojni Razum, na čiji sprovod niko neće doći, ni 300 redara, ni narikače ni rodbina koju on očito nema… svijet neće nestati s praskom nego s jaukom.
I sad kad smo tu di jesmo, kad sve naše slabosti izlaze na vidjelo, kad deset Božjih zapovijedi prestaju biti neodrživa fantazija i počinju zvučati kao preporuke Stožera, sad kad smo sami sa sobom protiv očito na nas nadrkane planete, što nam je činiti?
To je bar lako. Nemojte ništa. Lezite, raširite ruke i noge, zatvorite oči i čekajte da bude bolje. Sve ostalo je prevelika gnjavaža, a opće je poznato da vi nemate vremena. Poso, kuća, kuća, poso, skijanje i ode godina. A nema ih sto…
Dobro, ajde, malo sam se nabrijao na ovu apokalipsu, jedino nisam imenovao 4 jahača, a prezime im znate. Malo mozgam, pa onda to ovako dijelim s vama, iako ni sam nisam siguran kud će me sve ovo odvest. Nema Arijadnine niti za koju bi se uhvatio, pa lutam po loše održavanom labirintu naše male zajednice, udarajući i lijevo i desno, bez razlike.
I tu možda čuči, pa se onda i lagano digla na noge ideja zbog koje sam sjeo za tipkovnicu. Bez obzira na moj idealizam devedesetih koji je završio kao razmazano govno na cipeli milenijalaca, bez obzira što ja nisam u katapultu, a drugi mi fijuču iznad glave u svojim ispaljenim parabolama, bez obzira na sve kako stvari idu – trebali bi se držat skupa. Nekako, priznajem, ne znam kako, bi morali probuditi čovjeka u sebi, na ulici i u općini. Lijepom riječju ili šamarom , zbilja je svejedno. Tmurni oblaci se skupljaju na horizontu, vjetar pojačava i nemamo više prančioka u kojem možemo glumiti da će nas svijet mimoići. Makarska mora hitno postat samodostatna, financijski, industrijski, prehrambeno, medicinski… pa bar onoliko koliko je to moguće. Vjerovali ili ne, vraćamo se u vrijeme burgova, srednjovjekovnih zamaka i pripadajućih gradića u kojem će opstanak biti najveća ambicija.
Jer sad države kradu cjepivo prakticirajući tako izvorni nacionalizam, potkupljuju farmaceute, UN više nikome ništa ne znači kao ni ridikulozna Svjetska Zdravstvena Organizacija. Bogati kopaju još dublji rov da se zaštite od siromašnih. Proplamsaji solidarnosti kao oni za Petrinju će uvijek postojati, ali to je iznimka, a ne pravilo. Nakon što su mjesec dana u te krajeve zajedno putovali i materijalna pomoć i avanturisti, sad tamo više nema nikoga. A ljudi su još po poljima, štalama i oni najsretniji po kontejnerima. Počeli su i prvi postpotresni skandali, jer u dobrohrvatskom narodnom običaju neko opet krade. Dakle, kad budete morali birati, između svog i tuđeg zdravlja, između svog dohotka i novaca kojima se pomaže najpotrebitijima tj. osiromašenim ugostiteljima, tad će vam zbijanje redova postati pitanje opstanka. Katapultirani upravljači sudbinama plutaju u skafanderima beskrajnim vakuumom politike i brinu se za sebe i svoje, a ti, bogobojazni puče, s izlizanim hlačama na koljenima, klečeći se i dalje se moliš nekoj vanzemaljskoj intervenciji, nekom prosvjetljenju i milosti. Nema od toga ništa, Bog je na godišnjem, cjepivo u Americi, novci u skafanderu, a sreća u nekim drugim brojevima lota.
Kad pogledam šta sam sve u tekst nadrobio, fantazirao, moralizirao i iskreno upozoravao… kakav suvišan trud. Gore je jedino moglo bit da sam još napravio deset sklekova dok sam pisao. Na jednoj ruci, što mi je inače običaj jer drugom rukom, u isto vrijeme dižem utege od dvajs kila. Mogao sam jadan i zabrinut za našu kratku ljudsku jednokratnost manje pametovati i pošteno reći: Strah me ljudi i ljudožderi, jer sezona će bit loša. Bojim se za sebe, a bojim se i vas.
Piše: Davor Šegota / foto: Pixabay
