Najprije škripeći perom po karti, pa potom kljucajući na pisaćoj makinjeti i konačno prebirući po tipkama računala, zapisivači štorija uglavnom su preferirali proljeća i jeseni kao najplodnija razdoblja za bilježenje priča koje su im se vrtjele po možđanima. Proljeće je u pravilu bilo rezervirano za fantažjune o buđenju života i cvjetnim livadama, a jesen posvećena žutom lišću i olovnim kišnim oblacima. Vaš čuvar Kamarina nije sklon ni jednoj ni drugoj opciji. Proljeće ga u pravilu podsjeti na dosadne alergije, a jesen na pokvarene lumbrele s kojima izađeš u namjeri ostati suh, a do cilja dođeš mokar ko pivac. Zima i nije tako loš stađun osobito zbog vonja bakalara, pašticade, punih loštera i ostalih gulozanima ugodnih miomirisa. Zima je inspirativna ne samo za žlijezde ingordače, nego i za stvaralački polet. Autor je redaka ipak najskloniji ljetu i domaćim štorijama koje je iznjedrio taj uskonfužjani stađun.
Već par nastavaka bavimo se krunom makarskih ljeta, turizmom. U prošlom smo se điru pozabavili neslaženjem iznajmljivača suvremenom internetskom ‘cimer fraj’ metodom, a danas trebali nastaviti pismima i kartolinama, zanimljivim tragovima s ljetovanja na domaćim žalima. No, nećemo. Ne zato što je ponestalo inspiracije. Dapače! Potaknuti prošli napisima, neki vjerni čitatelji su zapisivaču dostavili materijala dovoljnog za solidan feljton. Svakako nastavljamo…. Danas još jedna posveta ljetu s pripadajućim arlekinadama iz autorovog libra ‘Škritorij i maškadur’. Onima koji su imali prilike priču pročitati biti će sigurno draga repriza, onima koji nisu zabavna premijera…
O izgubljenoj melodiji, badeancugu i aferi “bičva”
Nakon paradiranja u reduti Cvjetnog korza, prvomajskog konfužjuna na Baškovoškom uranku i blagoslova u fratara za Sv Antu, nedostajalo je još samo jedno za službenu potvrdu početka ljeta, odlazak na plažu. Pod krep- papirom improviziranih jorgovana na glavama, u cvjetnoj smo se koloni potili, a raskvašena boja pituravala nam je lica. Na prvomajskom smo uranku trčkarali oko banaka i s uzbuđenjem očekivali pobjednika športske discipline zvane lojava greda, kuhajući se usput pretoplo odjeveni. Na Sv Antu, što od vrućine, a što od opojnog mirisa ljiljana, afanavali smo zamantani ko tuke, dok bi nas ventulavali u strahu da ne poletimo svecu iz Padove prije vremena.
Sve te inicijacije bile su preludij nakon kojeg si trebao konačno dobiti laša-pašare za prvo kupanje. A kad bi sve muke prošle, stvari bi krenule pegulano. Gotovo bi se u pravilu pokvarilo vrijeme. Počele bi kiše i arija zahladila, a mi ponovo izvlačili s kamforom deponirane đempere iz armeruna. Onda bi ljeto ipak postalo ljeto i vrata za orjanje konačno bi se širom otvorila. Moji su prvi sezonski odlasci na more bili praćeni maminom budnom paskom. Odlazak na kupanje s njom bila je dugo pripremana operacija. Predostrožnost kojom se cijeli život vodila, uzela bi svoj danak u gubljenu vremena. Najprije bi stivala u boršu opremu za sve nevolje koje bi nas mogle sustići. Bogata zaštita od ozljeda i uboda bila bi sasvim dovoljna za ekspediciju usred Amazone. Onda bi navukla jednodijelni kostim od debelog modernog žerseja, obukla frotirnu veštu za plažu i natakla slamnati šešir ekscentričnog oblika. Mene bi, već odavno spremnog, uzela za ruku i nedostajalo je još samo jedno –Pančito, požuri se, sad idemo na plažu..!, zapjevala bi mi refren nekog latino-američkog popularnog prepjeva. Čim bi čuo lake note, znao sam da smo sve dalje od cilja. Napjev, kao da je imao šamansku formulu za dozivanje kiše ili kletvu crvenokožaca protiv bijelog čovjeka.
I doista fatum bi funkcionirao. Nju bi uhvatila migrena već oko Decime, meni nastupili crijevni problemi nadomak Mercesu, a sve bi bilo okončano naglim neverinom pred sami cilj na Grmi. Čekali bi da nevera ferma pod kakvim suncobranom, ujedinjeni u sudbini s fureštima. Neobavljenog bi se posla vratili kući, mokri od povodnja, a ne od mora. Odlasci na banjanje s kumom bili su spartanski. Bosonoga i samo sa šugamanom pod mišicom odvukla bi me u hipu pod Rivijeru. Slijedilo je; brzopotezno hitanje u more kao da sam Johnny Weismiller, vožnja sandolinom do lanterne i povratak doma. Sve u tri kvarta od ure. Nisam volio ni divljanje s vršnjacima pod Malim mulom na zadnjim komadićima žala u portu. Za mene je bio to preaktivan angažman. Najviše su mi pasali banji u kumovom aranžmanu. To je predmnijevalo sve osim kupanja. Spiza, šezloni, pižoleti u hladu i usvajanje novih trikova u igranju kanaste. Naravno i prisluškivanje odraslih.
Ostali kalani odlazili su na kupanje rijetko. Bili su lijeni, rugajući se blekovima koji čine kilometre da bi na kratko smočili guzicu. No, pamtim dvoje poklonika ljetnih radosti, sasvim različitih, ali sličnih pobuda. Bare službeno nije nikad ušla ni do gnjata u more, što ni nije bio raritet, ali stvar je postala sumnjivom zbog redovno ovješenog kostima na tiramolu. –Vitrim ga da ne uvati tumidu, pravdala se, objašnjavajući usput kako to i nije obična kupaća oprava, nego nešto što se zove „badeanzug“. Taj je kostim, njenoj pokojnoj materi dala na poklon jedna milostiva gospođa iz Zagreba, kao plaću za šerviciju. Vukla bi joj na plažu opremu iz Miloša Velikog, gdje je gospođa odsjedala i oko podne nosila ručak na Donju luku. Bare je čuvala badeancug kao relikviju. Prečesto vjetrenje ljetnog modnog hita sredine 20-tih godina, tražilo je objašnjenje. Kako je kala bila puna detektivsko nadarenih stanovnika, našao se netko ko će upratiti Barino kretanje. –Evo uranila za lada uparat matar na Osejavu, vikala bi je da je svi čuju, makar je nitko ništa nije pitao. Istina se brzo otkrila. Matra bi nabrala samo šaku, pa stavila na vrh borše, da ga pari više.
Pravi je scenarij bio drugačiji. Sakrivena u borovinu obukla bi badeancug i zakamuflirana velikim kapelinom otplivala na debelo more čekajući publiku. A publika su bili fratrići s bogoslovije. Momci bi se došli rashladiti od debelih habita, a ona bi ih ošervavala mlade i šesne, sve dok se od mora ne bi zgrišpala, a oni se vratili u samostan. Nisu je nikad primijetili. Bila je samo točka s kapelinom na pučini. Kad je pukao glas o Barinoj ćiribimbi, više nije imala mira. –Oćeš parat matar ili fratriće na Osejavi, išao bi glas za njom dok je marširala kalom. Odlučila je više ne tajiti. -Idem ja vidit moje fratriće i rasfriškat se, a vi se falsunice doma kuvajte, ali znate za bolje!, emancipirano je nastavila svoje pohode.
Drugi je spomenuti pasionirani pohoditelj morskog žala bio File. Stari galeb i lomitelj srca, naočigled je počeo starjeti. Najprije mu se objesio drob, pa više nije hodao gol do pasa nego se odlučio za sokolsku majicu. Onda je počeo sijedjeti, pa se počeo pituravat u gavran-crno, koje bi brzo žmarilo, a pri isteku djelovanja poprimilo papagalo-violeta nijansu. I lice se počelo gadno borati. Našao je neku kremu i obilato je duperavao – Ovo mi je reka likar da se moram inkartat , jer mi je koža delikana i dođe mi alegorija, tumačio je znatiželjnicima zainteresiranima za njegov ten bjelji od gejši s japanskih čikara donesenih s navigavanja. File je još ipak imao nešto od stare slave. Jedni su tvrdili da je riječ o kreanci i šarmu, a drugi su uspjeh vidjeli u sasvim prozaičnom razlogu, muškoj forci. Naravno da je i tu vrijeme učinilo svoje i File je morao kapitulirati, no ne bez časnog boja. U nekad dobro razrađenom sistemu korteđavanja s ishodom škuribande, finale je u novim prilikama silom prilika moralo izostati. Na kraju mu je bilo samo važno da ga se vidi s kojom od sunca opaljenom Helgom u šetnji rivom.
Aduta tjelesne naravi više nije imao, pa kad ih je vrijeme već popapalo, odlučio se snaći sam. –Mala tribaju mi jedne debele bičve hitno, zatražio je od zbunjene pripravnice za pultom Mercesa.-Ne držimo ih, šta će sad kome zimske bičve, odgovorila je prodavačica. –Onda 2-3 para litnjih, nema veze ni kolur ni broj! Doma je čarape uredno obmotao oko ocvalog muškog atributa, navukao mudantine i zadovoljno se pogledao u zrcalo.-Eko la, parim Herkules, zadovoljno je komentirao. – Nema koja me neće pogledat! Najprije su ga tako napumpanog ošervale dežurne na kali.-A vidi jarčine, sram ga bilo, pa još u mudantima oda!, zblanuto je gledala jedna. –Pusti ti kraju, nadometnula je druga, pogledavajući bogat izlog –Dobar je još File! Šta je u veltrini, to je u butigi!
S takvom ponudom veltrine mamio je uzdahe strankinja danima. Previdjele su i pituranu kosu i naboranu čunku. Popio bi s njima piće, odveo ih u Mravičića u Grottu i čineći fintu da nešto mora obavit ostavljao ulov mlađima. Kratko je trajalo. Ustobličenom u pozi Apolona nasred plaže, konstrukcija je popustila i tri je para bičava skalupanih u moćnu kvrgu, ispalo iz nogavica.
Našlo se domaćih svjedoka i do kraja se života nije mogao riješiti afere „bičva“. Stare su mu kalcete viješali na kvaku, a koja bi ih zlobnica bacila s ponistre izvinjavajući se -Ajme šjor File ispala mi je bičva sa sušila!, Škercan kakav je bio, nije se ljutio, pa su ga ostavili na miru.
Ja sam još u potrazi one pjesme s početka, ‘Pančito požuri se, sad idemo na plažu!’ Prekopao sam cijeli internet, ne bi li negdje naišao na refren. No, ni najmanje naznake. Ni ja ni mama ne možemo se sjetiti melodije dalje. Nudim pristojno piće za bilo kakav trag, mada znam da od toga ništa. Jer sjećanja kad-tad dožive sudbinu zaborava. Osim ako ih ne podijeliš s drugima, baš kao ja s vama dok me čitate.’
Nakon još jednog mementa negdašnjim ljetima, posvetite se ipak ovome ljetu 2024, kažu s ne baš posve popunjenim kapacitetima. Valja jednom ozbiljno razmisliti treba li malo fermati sa širenjem kamara i apartmana. Resursa je već toliko da bi zadovoljili i vanzemaljce da se jednom zateknu na ljetovanju u Makarskoj i na rivijeri.
I na kraju bi autor možda trebao poslušati jednu malu kapljicu bračke poslovne krvi u genima, pa vam preporučiti da nabavite primjerak libra iz koje je današnja priča završila u Kamarin. No, neće. Ne bi bio red prema fetivim Bračanima.
piše: Marino Srzić / foto: privatni album
