Naš serijal “Bez pituravanja” nastavljamo s Draganom Vukovićem. Rukometni trener i bivši profesionalni rukometaš u Makarskoj je već godinama poznat kao pokretač raznih sportskih projekata, poput Univerzalne škole sporta, a zajedno s djevojkom Maidom Arslanagić začetnik je i nekih drugih inicijativa kao što je HandbALLIN koji djeci s teškoćama u razvoju omogućuje pokret i druženje. Sreća na licima te djece je, kako kaže, neopisiva. Ponosan je i na treninge s umirovljenicima, a od samog uvođenja projekta “Život u pokretu” sjećamo se oduševljenih komentara na Draganov račun. Nije čudno, jer ovaj sportski trener prije svega voli ljude, pa ljudi to i osjete.
Zato bismo rekli da našeg sugovornika dobrim duhom grada ne čini “samo” to što se bori da sport i pokret budu dostupni svima. Prije svega to je jedna iskrena, nepatvorena plemenitost i toplina, pa ne čudi da Dragana, kako sam kaže, znaju pitati kako uvijek može biti nasmiješen. Skromnost i poniznost kao temeljne vrijednosti najviše, kaže, duguje svojoj baki, a sport je, veli, značajno izgradio njegov karakter. No unatoč tome što daje prednost disciplini pred hedonizmom, a borbi pred pretjeranom blagošću prema sebi, kod njega nema mjesta za rigidnost. Jer, kako kaže naš sugovornik, poanta sporta je da daje širinu i da daje alate u teškim trenucima koji su nekad neizbježni u životu, a ne da bude sam sebi svrha. Kao i s dosadašnjim sugovornicima, sigurni smo da je Vuković bio dobar izbor, a zašto, provjerite sami.
Od kad si u sportu?
Moja sportska priča seže u djetinjstvo, i to velikim dijelom zbog moje životne lokacije. Moja kuća je na tri metra od Sportskog centra i sport me nije mogao zaobići. Nakon što smo prijatelji i ja probali sve sportove, istražili okolne šume i stabla, u 13. godini sam počeo trenirati rukomet. Došli smo na betonsko igralište; u to vrijeme nismo znali za bolje niti smo znali što znači dvorana. I zaljubili smo se. Neki su odustajali, a ja sam ustrajao i vrlo brzo sam ušao u prvu makarskun rukometnu ekipu, da bih u 4. srednje dobio poziv iz Zadra i Zagreba. Odlučio sam se za Zagreb i ta četvrta godina zbog kombiniranja škole i rukometa bila je jako izazovna. Došao sam do reprezentacije, ali nakon dvije godine u Zagrebu vidio sam loše strane. Ta 1996. godina bila je godina u kojoj klubovi stvarno nisu imali novaca, plaće su kasnile i puno toga nije funkcioniralo.
Onda si donio novu odluku?
Shvatio sam da se moram okretati drugim izvorima. Odigrao sam još jednu sezonu, a dok sam završavao vojsku, igrao sam u Zadru. Nakon toga završavam trenersku školu. Vrlo sam rano otkrio da me privlači prenošenje znanja. Uvijek me intrigiralo zašto je trening takav kakav je, kako bi mogao biti bolji, što je presudno za trenera…Ja sam uvijek najviše volio pedagoge, ljude koji su znali prići i ne podučavati samo tehnici nego ponuditi neki životni savjet, dati smjernicu…To me povuklo prema trenerstvu i u Makarskoj sam vrlo rano počeo kao mladi trener. Onda sam dobio poziv da budem trener vratara u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Kako sam organizirao kamp vratara u Makarskoj, ljudi iz Katra su me pozvali da dođem i radim kod njih.
Vratit ćemo se poslije na priču iz Katra. Zazvonilo mi je kad si rekao da si tek s 13 godina krenuo trenirati rukomet. Je li apsurd da se danas djeca guraju u sport već s četiri godine i da su svejedno dokazano motorički nesposobnija i nevještija nego generacije djece koje su motoriku prije svega razvijali samostalno, bez strukture?
Naravno! Sve što radim treba voditi prema tom iskonskom pokretu. Kroz naše programe fokusiramo se na te tzv. životinjske pokrete koje smo mi nekad spontano izvodili. Sve smo radili sami, nismo bili zatvoreni u kući, i nije nam trebao trener. Jednostavno, mi smo bili motivirani, a današnja djeca nisu. Niti pola djece koje treniram, a prođe kroz programe i tisuću djece, nema unutarnju motivaciju. Dolaze jer njihovi roditelji žele da im dijete trenira s pet godina. Mi smo, s druge strane, ubijali strahove svakodnevno. Pao bi sa stabla, pa što? Danas se roditelji boje da će im dijete pasti ovdje, na ravnom.
Koje su najluđe stvari koje si radio u tom dječaštvu, dok si istraživao okolinu?
Ovdje na Osejavi imali smo za skakanje Šaku, Zub i Bunker. Nismo imali izbora. Došao bi frajer od 15 godina i skakao sa svojim društvom. Ti imaš deset, ali da bi ušao u ekipu, morao si i ti skočiti. I skačeš dolje; boli, ali ti skačeš. Nisi mogao reći: “ja ne mogu”.
To je problem današnje djece, što više nema gladi ni za čim. Nema gladi za pomicanjem granica, za dokazivanjem, za pobjedom…Danas nam je svima najveći izazov usaditi djeci tu zdravu glad. Jer oni nisu gladni ničega. Imaju sve, ali s time uništavamo i glad za uspjehom i pobjedom. Nama je taj skok sa stijene predstavljao uspjeh. Ili penjanje na stablo. Ako su se popeli drugi, morao si i ti. Sjećam se čempresa ispod groblja na kojem smo živjeli u slobodno vrijeme. Gore smo imali platformu na visini od nekih 4-5 metara.
Jesu li roditelji imali primjedbi na to?
Roditelji nisu ni znali ništa! Čime smo im se mogli javiti? Nakon škole bismo ručali i nestali. Na Nuglu, tamo gdje je potok, onu stijenu bismo ispenjali s deset godina. Bez sajle, bez ičega. Neka se sad netko stariji penje, reći će mu da nije normalan. Kroz takve izazove mi smo dobivali ono što današnja djeca ne mogu dobiti kroz godinu dana rada s trenerom.
Je li generacija roditelja današnjih osnovnoškolaca i tinejdžera podbacila? Je li prezaštitnička, prepopustljiva i bez jasnih okvira koji su nama od naših roditelja možda izgledali kruti – ali su barem postojali?
Danas roditelji sigurno više iskazuju ljubav nego generacija naših roditelja. Iz današnjeg aspekta mi nismo dobivali dovoljno ljubavi, ali ja mislim da jesmo, samo na jedan drugačiji način. Ranije smo dobivali odgovornost, dok se danas to čini jako kasno. Isto tako, prije su se ljudi međusobno više poznavali i roditelj se mogao osloniti i na to. I mislim da su nam roditelji vjerovali, a vjerovali su da možemo.
Primjećuješ li taj zaštitnički stav kao trener?
Apsolutno. Danas djeca imaju jako puno obaveza i tu je i produžena nastava. Načelno to podržavam, ali kroz aktivnosti koje nude i pokret. Nakon što dijete odradi nastavu, napiše domaći rad i sve ostalo, ono po meni treba ili provoditi vrijeme s roditeljima ili ići slobodno u igru s vršnjacima. A ono radi potpuno obrtnuto. Poslije produžene nastave u 16 mu je već engleski. Onda ima glazbenu školu. I kakvo će jadno dijete biti kad mi ga pošalju u 19 sati na trening? Najradije bi išlo leći. Što je odradilo od socijalizacije kroz jedan takav dan? Nula, jer nije bio u slobodnom kontaktu s drugom djecom.
Ja mislim da jako malo djece želi toliko aktivnosti. Općenito je dobro za djecu dati im više obaveza jer ih ne smijemo ostaviti s mobitelima. U naše vrijeme je bilo savršeno biti bez obaveza jer smo u slobodno vrijeme išli vani i istraživali svijet. Oni sad istražuju svijet preko mobitela i u tom smislu ih je dobro maknuti. Ali postoje i drugi načini, bez da ih zatrpavamo obavezama i lišavamo druženja s vršnjacima i obitelji. Neka izađu vani bez mobitela, neka odu na sport bez mobitela. Ništa se neće dogoditi.
Rekao si da je manje od polovice djece motivirano za treninge. Misliš li da su jednako nemotivirani za spontano istraživanje svijeta da im se to dozvoli, ili su se pustili, kao žrtve stihije?
Pustili su se. Da smo mi imali mobitele, vjerojatno bismo i mi bili isti. I u naše vrijeme se pojavio Nintendo pa je bilo roditelja koji su se već tada zabrinjavali oko prekomjernog provođenja vremena uz to. Ne krivim ja djecu nego sustav i roditelje koji ih u svemu tome podupiru. Da djeci ti alati nisu tako dostupni, sigurno bi bili više motivitrani. Možemo mi kriviti sustav, ali roditelji su ti koji su se prepustili toj stihiji. Kako roditelji vole piti kavu bez ometanja, već od malih nogu djeci u kolicima daju mobitele. Lakše je tako nego povesti dijete u šetnju kroz Osejavu. Osejavom šetam svaki dan, a znate li koliko ljudi sretnem? Uvijek istih 20. Dijete najčešće nijedno.
Paradoksalno je da s jedne strane ljudi putuju, a s druge strane ispada da rijetko vidimo djecu u prirodi?
Zato jer su putovanja postala dio pomodarstva i društvenog statusa. Ja nemam nijednu društvenu mrežu jer moj osobni život je moja stvar. Koristim ih samo za posao, iako i tu imam uvjerenje da se informacije i znanje najbolje prenose usmeno. Lako je putem društvenih mreža bilo što prodati. Kao trener mogu napraviti da se najgori igrač proda bilo gdje ako napravimo isječke njegovih najboljih trenutaka.
Djeca ne znaju što je kvaliteta rada, ali ako je roditelj shvatio zašto je neki sport dobar, trebao bi biti uporan oko toga da dijete nastavi. Jer kasnije se ta odgovornost i ustrajnost ili neodgovornost i odustajanje prelijevaju u druge sfere života. To je ono što je u sportu mene najviše oblikovalo kao čovjeka. Razvijalo je odgovornost i usmjeravalo prema pobjedi. Sportski mentalni treneri rade na tome da se što prije zaboravi prošli događaj. Cilj ga je što prije procesuirati u glavi i okrenuti se prema pozitivi. Nema jučer, ima samo danas i sutra. Tako bi trebalo biti i u životu. I u mojem je životu bilo loših stvari, ali ne smiju me oblikovati kao čovjeka.
Sport pomaže da te loše stvari ne paraliziraju?
Tako je, jer život je krivulja. Netko prije dođe do visina, netko sporije. Poanta je samo u tome da se, kad si na dnu, što prije izvlačiš s dna te krivulje. Iako ima svakakvih sportaša, generalni govoreći sportašima je to ipak zajedničko – da ne ostaju dugo na dnu. Imao sam loših trenutaka i padova, ali uvijek se trudim što manje zadržavati na dnu krivulje. Teško je uvijek biti na vrhu. Bilo bi super kad bi se uvijek mogao održavati taj optimum.
Što je vrh? Misliš na vrh u odnosu na svoje potencijale?
Vrh je relativna stvar. Meni je vrh provesti dan s kvalitetnim ljudima, napraviti kvalitetan trening, prenijeti znanje, pomoći nekome…To je moja percepcija vrha. Nisam materijalist i to me stvarno ne pokreće. Nije mi ispunjavalo ni kad sam stvarno bio dobro situiran i kad sam mogao. Nije me fasciniralo. Jer vidio sam u Katru ljude pune milijardi koji nisu uživali ni u čemu. Moje kolege vodili bi žene u Pariz ili London na vikende kako bi zadovoljili tu žudnju za novim iskustvima. Po povratku bi ih opet vidio nezadovoljne. Moglo se znati da će se to preslikati i ovdje kod nas, i preslikalo se.
Zbog spoznaje da to obilje ne donosi sreću ljudi na zapadu tragaju za nekim smislenijim odgovorima, pa je “in” imati life coucha, nekog tko će te voditi za ruku…Tebi je to onda sport?
Sport je moj life couch! Uvijek sam sebe volio trenirati. Čak i kad sam bolestan, neću odmah posegnuti za antibiotikom uzeti nego nastojim pokušati bez toga. I meni se javi nekad doza anksioznosti, ne bih rekao depresije ali malodušja. Jer nekad se jednostavno isprazniš.
Pustiš li se onda malo ili se odmah boriš?
Imam svoje rituale. Osejava i Biokovo su moja mjesta gdje nalazim mir. I trudim se biti što kraće u takvom stanju. Ako si pustim, znam da ću tonuti sve dublje. Neki ljudi kažu da im pomogne zatvoriti se u kuću na dan-dva, ali meni to nije rješenje. Imam krug kvalitetnih ljudi s kojima u takvim trenucima održavam kontakt. Imao sam u zadnje vrijeme zbilja teških momenata, ali znam da su priroda i dobar čovjek koji te razumije od presudne pomoći u teškim vremenima. U trenutku kad sam loše neće me “izvaditi” da odem u New York ili ne znam gdje. Ali odlazak u planinu ili šumu me može jako napuniti. I pomoći da izbacim iz sebe. Nekome je to plač, nekome znoj, bitno je da čovjek izbaci iz sebe.
Tome učim i djecu, da što manje budu na dnu i da ga što manje dotiču. I nema “jučer”. Ni u utakmici niti bilo čemu drugome. Ako razmišljaš kako je nešto prošlo loše, kako ćeš se moći usmjeriti na dobro što možeš napraviti iz toga? Uživam prenositi svoje iskustvo i znanje. U ovih 50 godina ipak sam stekao neko iskustvo i ne razmišljam niti djelujem isto kao u 20-tima. Tada sam bio impulzivniji i skloniji donijeti loše odluke, dok sam danas u stanju sabrati se i mirno donijeti odluku. I igrom slučaja, u svemu tome, imam Maidu kraj sebe koja mi uvijek sve olakša.
Je li lijepo imati pored sebe partnericu s kojom te veže i posvećenost istom cilju? Ili bar sličan pogled na životnu svrhu?
Naravno. Maida je u karijeri dotaknula sam vrh. Igrala je na najvećim razinama i ima najviše nastupa u hrvatskoj reprezentaciji, a bila je i sudionik na Olimpijskim igrama. Volim od nje slušati njene priče i iskustva. Bila je pametnija utoliko što je koristila svoju karijeru kako bi završavala fakultete i stjecala iskustvo. Ona je išla u terapijskom smjeru plus sport, a ja sam u sportu i tu se nadopunjujemo i programima i novim idejama. Mislim da je to blago. Ali nekad je moram i zaustaviti kad odemo previše u profesionalnom smjeru. Dobro je da je kući njegujemo kućnu, opuštenu atmosferu, pogotovo zbog djece.
Velika je stvar i kad imaš nekoga kraj sebe tko će te pogurati kad padneš. To je uvijek izlaz prema što bržem uspjehu.
Maida Makarsku odabrala zbog tebe. Kako ste se našli i povezali?
Poznavali smo se iz svijeta rukometa i od ranije. Spletom okolnosti, kako sam završio jednu fazu života i krenuo u drugu, poznanstvo je preraslo u nešto više. Nakon par druženja smo vidjeli da smo kompatibilni. Odmah sam joj rekao da se pusti kao ptica i da nema smisla da razmišljamo puno unaprijed. Tako je i bilo. Skupa smo četiri godine i sve dobro funkcionira.
Zajedno ste pokrenuli HandbALLIN i priču s terapijskim psom Tirom. A kako je krenula Univerzalna školu sporta?
Potaknulo me je iskustvo s mojim djetetom. Moja je Luna krenula u produženu nastavu, a nije mi se sviđao taj koncept u kojem dijete sjedi osam sati. Želio sam da bude aktivna u tom periodu. Grad je brzo prepoznao ideju pilot projekta u suradnji s Kineziološkim fakultetom Split. Najprije smo krenuli sa samo jednim razredom. U početku smo imali velikih prepreka i nerazumijevanja. Neki su roditelji govorili da zašto im se dijete svaki dan mora oblačiti u trenirku. Sad smo došli do toga da svi razredi produžene nastave u Makarskoj imaju kineziologa.
Kakvi su rezultati?
Benefiti su ogromni, a ta su djeca nakon dvije godine motorički najsposobnija u odnosu na vršnjake. Radili smo i istraživanja s Kineziološkim fakultetom, tako da naše tvrdnje nisu “rekla-kazala” nego su znanstveno potkrijepljene. Projekt ide dalje i važno je da ne ovisi o politici. Taj projekt više nitko ne može zaustaviti. Moram također reći da je Makarska jedinstvena s takvim jednim projektom.
Unatoč nerazumijevanju dijela roditelja, sada kad imamo znanstvene dokaze o benefitima projekta, onda i roditelji podržavaju tu priču.
Kako funkcionira projekt s umirovljenicima? To je jedan od boljih i koliko znam, prihvaćenijih socijalnih projekata u gradu?
Savršeno! Zaključili smo da smo s Univerzalnom školom sporta riješili djecu, a mi se, u našim godinama, možemo sami za sebe pobrinuti. Ali ostali su naše mame, tate, babe, didovi…Moj je osjećaj da malo njih u Makarskoj živi ispunjeno i smisleno, mislim da mnogima nedostaje smisao života. Neki od njih prošetaju rivom, ali je li to dovoljno?
Općenito volim složiti projekte kompletno tako da sa sigurnošću mogu izaći ispred Grada ili bilo koga drugoga. Tako da smo u početku nudili dva treninga tjedno i odaziv je bio savršen. Unatoč skepsi hoće li ih doći 20, sada ih imamo preko 100! Onda smo se nadovezali na to. Znali smo da ima još ljudi koji su sami i do kojih treba doći, a to su ljudi s degenerativnim bolestima. Tada se pojavio dr. Džamonja koji je upozorio na problem populacije s Alzheimerom, Parkinsom, demencijom, depresijom…Predložio je koncept i sada se u Makarskoj nudi kineziterapeut, ples i stolni tenis.
Kakav je odaziv, kako to funkcionira?
Odlično. Tu imamo 20-ak ljudi, iako mislim da u zajednici ima puno više potreba nego što je odaziv. Slično je to kao s pojedinim roditeljima djece s teškoćama koji se bore da se to ne prepozna. Tako je i sa starijima; često uvjere sebe da nisu depresivni, ili se jednodstavno srame.
Tu je baš potrebno rušiti tabue?
Ruše se tabui već. Djeca tih roditelja me već sad zaustavljaju i pitaju o programu, a ja im kažem – dođite i vidite. Bilo je roditelja koji se zbog bolesti nisu mogli spustiti niz stepenice. Sad igraju stolni tenis.
Kakav je osjećaj vidjeti takve pomake kod tih ljudi?
Taj dan ne trebaš ni ručat! Stolni tenis igra stariji čovjek koji je imao srčani i moždani udar. Sam osjećaj da on to može ispunjava ga nevjerojatnom srećom. Predivno je nakon treninga dobiti zagrljaj od njega, osjetiti tu zahvalnost. Mislim da smo izgubili osjećaj služenja i pomaganja. Imamo “Lanternu” s raznim programima i važnom ulogom u zajednici, ali uvijek je mali odaziv. U drugim sredinama je volontiranje sastavni dio svaknevice. Sad smo na HandbALLIN igrama imali goste iz Marofa. Od tamo je došlo 20 volontera.
Volontiranje ne smije biti stvar pomodarstva nego sastavni dio života?
Volontiranje treba biti konstanta. Ako dnevno ne napraviš pet volonterskih činova, onda nemaš smisao u životu. Jer i pomoći starijoj ženi preko ceste je volontiranje. Nije stvar u tome da volontiraš na eventu, to je nevažno. Volontiranje se često puta ne vidi jer je spontano. Ono što mene malo smeta je što je kod nas to još uvijek ljudima čudno. Moja kćer je dobila nagradu za volontiranje i rekla je da bi ona pomagala, ali da ne bi išla primiti nagradu. Kao da je sram biti dobar.
Danas se promoviraju glupost, tupost, neznanje i indiferentnost, a mladima je daleko teže nositi se s time…
Danas svi žele biti stado. Ne, ne moramo biti stado. Prije se nije toliko težilo da budemo jednaki, a danas žele biti jednaki i po stilu, i po odjeći, i po izboru glazbe. Pitam se hoće li te djevojke imati i iste muževe! (smijeh). Pa nitko prirodan više ne prolazi! S druge strane, svjestan sam ja da unatoč tome što mislim da normalno odgajam djecu sredina ima preveliki utjecaj. Teško je biti manjina i riskirati da budeš izopćen.
Teško je mladima ostati svoj, ali je li teško i našoj generaciji? Pukne li ti nekad film nakon što svaku dobru stvar moraš iznova crtati, pa kažeš: otići ću negdje gdje bi moje ideje i moj svjetonazor nailazile na manje prepreka?
Dođe, i to malo više puta! Sa svakim novim projektom koji pomno slažemo i vjerujemo u njega, opet je novi početak i ponovno dokazivanje nečega što možda nije viđeno. Dokažeš jedno, ali onda moraš drugo. Za Handball IN igre nas zivu u druge gradove, a mi želimo nuditi tako nešto u svojem gradu. Želimo stvarno bogatstvo u svom gradu, želimo bogatstvo koje ne čini novac nego kvaliteta života. Jer bogatu zajednicu ne čini puno novca nego neke druge stvari. Zato nekad stvarno dođe da odeš.
Ali s druge strane, živio sam i radio u dosta država i vidio sam ih u najboljem i u najgorem svjetlu. Živio sam i na Bliskom istoku, lani smo bili u Americi, pozivaju nas u Skandinaviju…I kod nas je svejedno neosporno bolji život. Zato uvijek nađem snagu da idem dalje. U Skandinaviji sve funkcionira, oni tamo nisu primorani biti kreativni jer im je posao raditi, živjeti i uživati. Ali opet, tko bi živio u onoj “mračini”, iako bi mi život sigurno bio lagodniji.
Ali nije isključeno da bi možda i okušao sreću vani ponovno?
Nikad nije isključeno. Želim da moja djeca izađu na pravi put, da najprije barem završe srednju školu i budu samostalnije. Onda bih možda zaista započeo jednu novu fazu negdje drugdje, dok još mogu. Jer još sam 10-15 godina u ovoj snazi, a kasnije stižu godine u kojima se ljudi koji žive vani vraćaju u Makarsku. Zovu nas jer imamo dosta dobrih projekata i kome ne bi bio cilj da im se nešto takvo ponudi? Iako u načelu projekti koje nudimo u Makarskoj korisnika ne koštaju ništa, tu nema komercijale. Nama je cilj da to pokrije Grad Makarska jer smatramo da može.
Veliki si altruist. Tvoja priča je u tom dijelu slična priči Ivane Žanetić s kojom sam također radila “Bez pituravanja”, a koja ti je susjeda, baš kao i Željko Pašalić, jednako skroman čovjek.
Zanimljivo je baš da je nekoliko nas iz bliskog susjedstva završilo u serijalu, poput Ivane Žanetić i Željka Pašalića. Valjda ima nešto u tom komšiluku! Na prvu sam i ja na tvoj poziv reagirao kao oni, jer misliš – radim svoj posao i zašto o tome pričati. Onda sam zaključio da ja volim dobiti nadahnuće i volim čuti što kaže kvalitetan, dobar čovjek poput mojih sugovornika. Ljudi trebaju međusobno jedni drugima otvarati vidike. Ne volim presigurne ljude koji se nikad ne preispituju.
Osim toga, ako ćemo svi biti tihi, onda se nemamo pravo ni žaliti.
Ajmo se sad vratiti na tvoju priču iz Katra. Tamo si bio šest godina, kakvo je to bilo iskustvo i kakve ti je temelje postavilo u profesionalnom i osobnom životu?
Sam poziv je bio “bomba”! Volim i inače životne izazove i adrenalin, pa sam tako gledao i na to. Ali kako je sa mnom trebala ići i obitelj, najprije sam na godinu dana otišao da vidim kako će to ići. Jer radi se o potpuno drugoj kulturi, ljudima, religiji…Oni na primjer prekidaju trening kad moraju odraditi klanjanje. Ali tamo sam uvijek dobivao poštovanje i uvažavanje, bez obzira na naše različitosti, i ljudi su u zabludi kad misle da su zatvoreni i kruti. Puno su otvoreniji od nas.
S potpisivanjem ugovora s Ministarstvom obrane dobio sam sve, od kuće, škole…Moja Lea je tada išla u 1. i 2. razred i za nju je bilo veliko bogatstvo dijeliti školu s djecom različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti i rase. Za mene je to bila najveća pobjeda, pružiti djetetu priliku da kroz takvo iskustvo dobije širinu. Svidjelo mi se i to što su djeca uniformirana u školi. Nitko ne može znati imaš li milijarde, milijune ili ništa od toga.
A kod nas se bune jer će dijete svaki dan morati dolaziti u trenirci?!
Da…Bilo mi je tužno čuti takve komentare. Osmisliš program, dobiješ novac za to, pronađeš kineziologe i onda ti netko kaže da kako će se njegovo dijete srediti u školu.
Brka li se kod nas gard s raznim kvalitetama, pa i hrabrošću?
Treba se plašiti ljudi s čvrstim gardom. Mene su učili da budem skroman, ponizan i normalan, da se svakome javim i da budem pristojan. S babom sam doživio najljepše trenutke i ona me najbolje i najživotnije savjetovala. U to su vrijeme babe bile glavni mentori u životu jer su mame i tate radili. Baba me je učila skromnosti, poštenju i poniznosti. Slala je uvijek neke ispravne poruke kojima si vjerovao.
Pravila i vrijednosti su bili dosta jasno postavljeni?
Da, nije tu bilo puno priče. Kad ti kaže “pomozi drugome”, tu se ne treba što puno objašnjavati. Ili da je kulturno pozdraviti druge ljude. Nekad me znaju pitati odakle mi volja da uvijek budem nasmijan. Meni je normalno poznanicima se javiti i nasmiješiti. A s djecom pogotovo. Pa kako bih mogao biti ljut i raditi s djecom?! Zato tvrdim da su naše babe bila naša najveća snaga, sad tek to vidim, kad i sam kao roditelj tražim načine u odgajanju djece. A zašto babe, valjda jer su one nalazile način da svojim toplim, lijepim tonom pošalju važnu poruku. Roditelji nisu imali toliko vremena, iako mislim da je naprosto bio drugačiji pristup odgoju. Iako nas nisu mazili kao što se čini danas s djecom, mislim da smo izašli normalni ljudi. Sad je na nama da taj odgoj prenesemo dalje.
Kad sam te maloprije pitala za gard i hrabrost, mislila sam na to da puno tih ljudi s gardom ne bi imalo hrabrosti otići živjeti u drugu državu, a kamoli kulturu. Slažeš li se da je lako biti “faca” u zoni komfora?
Zato jer je uvijek bio važan taj životni komfor, a sad je, posljednjih godina, još više izražen. Je li lakše čovjeku imati deset apartmana, tri vile i uživati ovdje nego otvarati nove vizije života? Nije problem uživati nego postati previše pasivan. Zato mislim da je postao problem to što predobro živimo. Ja volim otići u druge krajeve. Rado odem u Bosnu koja je još uvijek ostala dosta neiskvarena, ili u druge dijelove Hrvatske gdje nema ovakvog turizma. Tu vidiš stvarne životne navike ljudi. Oni možda nemaju za Maldive, vile i skupe aute. Ali i dalje znaju što je pravi ljudski kontakt. Meni se čini da se ovdje kod nas ljudi sve više druže iz interesa. Pitanje socijalizacije i druženja je jako narušeno, pa samim time i osjećaj zadovoljstva.
Kapitalizam općenito njeguje ugađanje sebi, ali ima to Dalmacija i bez kapitalizma. Kad se spoji jedno s drugim, ljudi stvaraju nekad iritantnu filozofiju oko hrane, oko auta, oko putovanja, oko vina…
Meni je to u redu ako nemaš na koga utjecati i ako je to izbor koji se odražava samo na tebe. Ali ljudi ne shvaćaju da su uzor djeci i da ako dijete gleda roditelje koji se hvale s materijalnim stvarima, i ono će u školi pričati o bazenu. Nije mi problem što je on takav s 50 godina, neće se promijeniti. Ali žao mi je novih generacija kojima se to servira pod normalno. Uza sve to, roditelji se imaju potrebu jako uvlačiti u živote svoje djece misleći da im time daju ljubav. Mislim da djetetu treba pustiti da se i samo izbori za nešto. Zato mi je žao učitelja i profesora jer znam da se roditelji sve više upliću oko ocjena i oko svega.
Je li teško ostati pozitivan i otvoren unatoč povremenim frustracijama, a pogotovo kad imaš širu sliku i znaš da ne možeš mijenjati kolektivni mentalitet?
Teško je ostati otvoren jer s time dobivaš samo probleme. Najlakše je kimati glavom. Problem je samo što ja to ne volim. Meni je u karakteru da volim borbu, izazov i glad za nečim. Gdje vidim smisao i poticaj? U rezultatima. U povratnim komentarima ljudi.
Bi li ispričao koju pričicu ili komentar koji su ti neki vjetar u jedra?
Najjača je iskustvo moje susjede koja se nije mogla spustiti stepenicama u dvoranu. Nakon dva mjeseca, unatoč tome što i dalje ima istu degenerativnu bolest, ona se bez problema sama spusti i normalno odradi sat stolnog tenisa. Veseli me kad ti stariji ljudi kažu kako jedva čekaju trening ili kad me zagrli dijete. Lijepo je kad ti roditelji djeteta kažu kako dopireš do njega više nego oni i da te grli više nego njih. Ili kad mi se djeca koju sam trenirao javljaju s druge strane rive. Djeca ne zaboravljaju dobre osobe iz svog života. I to su trenuci kad si stvarno ispunjen. Onda znaš da se isplatilo.
I, misliš li onda da spavaš bolje nego onaj lik s tri vile i 10 apartmana?
Najbolje! Jedino što mi se kod realizacije novog projekta pred spavanje znaju rojiti ideje, ali to je od kreativnosti i pozitivne energije. Inače, vjeruj mi, zaspem kao beba!
Razgovarala Ivona Ćirak / foto Ozren Franić / privatni album
