-Spomenuti ispovijed, a pri tom zaobići svetost čina i smjestiti je u profanu svakodnevnicu, moglo bi biti neprimjereno. Iz starog makarskog kamarina na stranicu našeg Kamarina ipak ćemo preseliti poneku od fjaba vezanih za ovu delikatnu temu. Bez opasnosti od svetogrđa, jer kako su stari govorili: -Dok je šala i Bogu je draga!Ispovijed je osim vjerskog značaja u životu pobožnih predaka imala i širu funkciju. Ispovjednicima je pripadala uloga psihijatara, psihologa, pedagoga, sociologa, terapeuta, edukatora, stručnih savjetodavaca. Ispovjednik je dakle bio neka vrsta ‘duhovnog multipraktika’.
U franjevačkom samostanu od 1917. do 1945. godine, djeluje fra Ante Antić, danas kandidat za proglašenje svetim. Njegove ispovijedi krijepile su duše mnogih Makarana. No priča o fra Antiću zaslužuje dostojniji pristup. Danas ćemo ležernije. O don Dinkovim ispovjednim mukama s Đulom Crkovnom.
Đule nadimak nije dobila slučajno. Ostavši mlada udovicom, život je preselila u crkovne banke, a posebno u ispovjedaonice. Opsjednuta higijenom duše, postala je problem ispovjednicima. Ispovjedna je tajna zaključana sa sedam krakuna i nikada se neće znati kakve je to grijehe nosila na duši, no da se i ogriješila od svih deset Božjih zapovijedi duljina boravaka u ispovjedaonici bi bila kraća. Nakon kobnog pada s katrige pri postavljanju koltrina, slomljenog se kuka morala preseliti nećakinji Ankici. Kuk ju je manje bolio od nemogućnosti pohađanja njene top-destinacije; ispovjedaonice. Nije bilo drugog nego se osloniti na don Dinkove kućne posjete u ispovjedničkom aranžmanu.
-Ajte moj don Dinko polako. Evo sam uzavrila potić kamomile prije nego šta odete u Đule!, ispratila je župnika sa šalicom u ruci brižna domaćica Mare. -Triba bi mi badanj, a ne čikarica da me drži u livelu!, kazao je don Dinko ispivši dišperano kamomilu, pa se pokornički uputio obaviti svetu dužnost. -Rađe bi ispovidio četu ajduka nego Đulu šta ni nema šta ispovidit, nego mori i mene i sebe, zlovoljno je promislio, pa se na brzinu prekrstio da otkloni grijeh mrzovolje od sebe.
-Faljen Isus!, pozdravila ga je s fotelje Đule kad se prizentao na vrata nećakinjinog stana, te odmah počela cmizdriti – Nemojte me više vliko ostavjat bez ispovidi. -Jučer sam bio!, pokušao se obraniti -Je, ali od jučer sam mogla učinit svega i svačega, pa bi grišna otišla na oni svit! -Ma šta si mogla zgrišit?, uzrujala se nećakinja. -Kuco!, začepila je teta -Ajde ča! Sad će me don Dinko ispovidit. Župniku je nešto palo napamet. -Neka ostane! Danas nećemo činit ispovid nego lipo porazgovarat pa može i ona čut! Nevoljko je pristala u strahu da mu se ne zamjeri i izgubi duhovnog savjetnika.
-Đule, ovako ćemo. Sad ću ja počet s deset zapovidi, a ti ćeš kazat jesi li se ogrišila. I ovo nije ispovid, nego ko recimo jedna čakula. -Ajde krenite!, isprsila se Đule. -Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!, počeo je svećenik -Jel se držiš toga? Evo su počeli i neki u Makarsku činit špiritizam i zazivat duhove, prodavat dušu đavlu. Jesi upala ikad u grij ćaranja? -Bože oslobodi! Samo mi je jedanput ona Vice Štringa pogledala u čikaru od kave kad smo bili u šalturice i kazala da mi vidi velike šolde koji će doć iz Argentine, a to ne može bit, jer je meni rodbina u Čile. Nabrecala sam je da je lažjivica i da je đava s njome zavlada. -Bravo! Ajmo dalje, nastavio je duhovnik. -Druga zapovid: Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! Znaš i sama da se beštima od rive do Biokova. Je li se tebi kad omaklo. -Nikad! Samo sam prije 23 godine jedanput skresala Iruda, kad mi je pala velika gvožđena balanca na palac prst od noge, ali kako je on pobio nevinu dičicu, ni danas mi nije ža!, opravdala je biblijski utemeljeno psovku Đule. – Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! Danas se pravdaju da ne mogu na službu Božju, jer imaju prišnjija posla čak i remete i crkovinari!
Đule se malo snuždila -Ajme i meni se desilo dva puta. Jedanput sam pala niza skale taman kad sam krenila na misu, udrila se u slipočnicu o kameni prag i ostala u nesvisti punu uru, a onda je misa već završila. Drugi put mi za misu zornicu nije zvonio žveljarin. Prispala sam, pa sam odma oti reloj ciloga stukla čekićem! -To ga nisi navila!, upetljala se Ankica, ali je Đule pogledala tako ubojito da je odmah fermala. -Sad ide četvrta. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude! Kako si se ti vladala prima svojima? -Kako?!, dramatično je digla ruke put stropa -Ašestila ih, privrtala i obrtala! Di oni okom, ja skokom! Držala ih ko malo vode na dlanu, neka sam znala da će cilo stanje ostavit ocu od ove berekinice, uprla je prstom u Ankicu. -Samo sam jedanput privarila oca kad je poželio za ručak skuše. Činile su mi se puno skupe, pa sam uzela lokarde od kojih je dobio proliv. Ali to mu nije došlo loše jer je inače patio od začepjenosti!, objasnila je Đule. -Ne ubij!, gromkim je glasom podviknuo don Dinko. -Znaš kako se u one dvi sumnjalo da su bacile treću sestru u gustirnu samo da im ostane više za dotu! -Nije im se dokazalo, ali je jednu ubio grom kad se kalavala niz Vrpoje, a drugu muž pijanac i danas degeneči!, sjetila se Ankica. -Ja ubit?, zarlaukala je Đule -Jedino bi smakla koju kokoš i pririzala grkjan tuki. Ali sam tuku kripno šopala maslinama i oravima do zadnjeg časa, pa me ne peče savjest. Otu sam tuku ispekla donila vama za Božić i zato ne žalim, jer je išla u svećenički štumak i to smatram svetom žrtvom! Velečasni se sjetio slasne tuke i nije mu bilo po volji da je to spomenula, te je brzo nadožunta delikatnu šestu zapovijed.
– Ne sagriješi bludno! Čula si koliko je preljuba i kako po grišnim kućama nesrtitnice prodaju tilo poštenim supruzima! -Ja bludno?, zapeškerila se Đule. -Ja sam samo sa svojim pokojnim Matom učinila bračnu obavezu i posli misec dana je bidan umra, rasplakala se. Ankica je htjela naodmetnuti -Zato je i umra!, ali je na vrijeme pregrizla jezik. -Lopovluk se nagomila! Kradu i onima šta pritiče! Ne ukradi, kaže sedma zapovid!, nastavio je velečasni. -Ni da kadinelu zlatnu nađem na putu ne bi je uzela! -Pa bi je drugi skupio, promrsila je u bradu Ankica. -Meni se samo jedanput dogodilo vako, počela je o slučaju sedme zapovijedi -Bili smo u bikariju ja i jedna ženska šta je nisam poznavala. Ja sam uzela samo kvarat kokoši za juvu, a ona veliki bokun mulama. Naslonila sam boršu po tlevu, a i ona isto. Kad je izlazila uzela je greškom moju torbu, a ja njezinu. Vidila sam tek prid vratima kuće. Išla sam je trčat tražit sve do porta i tamo vidila kako se ukrcaje na vapor. Već su molali cimu i bilo je gotovo. Onda sam doma skuvala taj mulam, ali me pekla savist i na silu sam sve izrigala da ne bi uživala u tuđim trudima! – Ne reci lažna svjedočanstva! Danas se laže i prid križem i prid zakonom, uzdahnuo je župnik.
-Ja priznam da sam lažno svidočila da je Anticina smokva od Matije. Evo zašto! Antica je jedna bezbožnica koja klapa škurama kad prolazi procesija Velikog petka ispod njene ponistre i beštima svetinje ko kočijaš. A bidna Matija triba tu smokvu samo za radit one golubice od mladih grana za blagoslov na Cvitnicu. I Matija je dobila smokvu zahvaljujuć meni, a Antica me kune i danas! I neka, sve na slavu Boga!, mučenički je digla glavu Đule. -Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! -Oću sve trčeć, dosta mi je bio i jedan. Samo sam jedanput promislila kad je glazba svirala na sprovodu kako Marinko lipo puše u trubu, a moj je pokojni Mate zna samo lupat u pijate. Bila sam promislila kako bi bilo lipo da mi je on bio muž pa da mi puva, ali mi je ta indeja brzo izvitrila iz možđana. -Ne poželi nikakve tuđe stvari! -Želila sam samo od suside jedan lipi šumpreš na garbun, jer je šumprešava robu da si se moga porizat na rub od intimele. Posudila sam ga. Odugovlačila sam ga vratit i nikako se odvojit od njega. Onda mi je jedan dok sam peglala ispa iz šumpreša garbun, opario me po gnjatu i to mi je bila opomena zauvik.
Svih se deset zapovijedi izredalo. Don Dinko je bio vidno iscrpljen pa mu je Ankica skuhala kavu da se okrijepi. -Eto moja Đule, kazao joj je pri odlasku -Ovo nije bila ispovid, ali vidiš i sama da nisi neka grišnica. -Nisam možda još, ali bi mogla bit do prikosutra! Oćete doć? Nije mu preostalo ništa drugo nego potvrditi -Oću! Ankica ga je otpratila do portuna. Sa svim slomljenim kukom Đule se žvelto digla iz fotelje. Brzinom munje ostrugala je pokakani sadržaj grdelina s dna kajbe, zamutila sve u važiću vode i dogegala se do ponistre. Ravno ispod nje na kali don Dinko je zakoraknuo iz portuna, a Ankica stajala na vratima. Precizno je naciljala, pa sadržaj prolila po župnikovu ramenu, te brzo zakveštala škure. -Ajme ostat će vam maća, ajte gori da odma operemo, ponudila se Ankica. Nije htio. Dok se ptičji izmet slijevao niz štof novog kaputa, don Dinko je promislio – Šta je Đule počela to su ptice nebeske nastavile! Sjetio se i kako mu je pokojna baba govorila da je srića kad te tica tako daruje. Nije se imao snage niti naljutiti smožden od Đuline tirade.
Đule je Ankicu dočekala u fotelji kukajući kako je kuk probada i kako će sigurno okrenit na jugo. Nećakinja je obavijestila -Da znaš šta se dogodilo! Tica je dobro pokakala velečasnog po kapotu! -Tice sramotnice!, burno je reagirala.-Tribale bi se odma ispovidit šta su učinile svetom čoviku! -Ma di će se repci ispvovidit, nasmijala se Ankica. -Da sam ja rebac našla bi načina!, zaključila je pobožna Đule. Što je ispovjedila prekosutra, ispovjedna je tajna. Repčev grijeh sigurno nije preuzela na sebe!
Dragi pratitelji Kamarina, bili religiozni ili ateisti, budisti ili new ageovci, ljudi ili tice, ponekad napravite inventuru vlastitih djela. U ispovjedaonici ili izvan nje, sami sa sobom ili dok vas sluša netko od povjerenja, pozabavite se katkad higijenom misli i djela. Naravno Đulina taktika nije za preporučiti. Ima li i danas sličnih Đuli smještenoj u fotelji slomljenog kuka? Ne da ih ima, nego su ih pune fotelje, a da im kuk nije slomljen. Javno se kunu u bezgrješnost, a kakaju nam po glavama. Obilatije nego don Dinku po kapotu!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
