-Majko, ne budi dišpetoža i ne čini komedije! Mi moramo bit za primjer svima! Teta mirita bit prva koja će koristit usluge novog objekta za koji smo svi samodoprinosom godinama izdvajali šolde! -En van jarca sa samodoprinosin i objektin! Neće moja sestra ko sirotica skončat, nego će bit sve po adetima i običajima i kako Bog zapovida! -Ali ovo je humanije i civiliziranije i higijenskije! -Ti ćeš mene derle jedno o igijeni učit!, užgala se Pere i očitala bukvicu sinu Mladenu -Mene i sestru Rosu mater je i bez vaše igijene sa bruškinon i šodon kauštikon naučila kako se čisti i najšporkija šporkica! U našoj se kući moglo makaruna drito s tleva jist! Rose moja šta si mrtva doživila!, razrevala se sestra rečene pokojnice.
-Da ti je bar prijatejica Bose živa, znala bi kako upravit! -Ali majko…, pokušao je uvjeriti Mladen. Prekinula ga je i prije nego što je prozborio. -Ajde ti tamo u ti fridižder pa legni! A sestru mi ne diraj! Nego će ležat tute!, uprla je prstom u dva već pripravljena kavaleta za kaspel. -Ma di ću ja u mrtvačnicu?, zblanio se sin -Ja san živ, a teta je mrtva! -Mrtva će u kuću, a ti ajde živ ako oćeš u taj vaš samodoprinosni objekat! Možeš odnit i jedan šator pa ga razapni! Mladen je nakon ovakve ideje kapitulirao.
‘Svečano’ stavljanje u promet nove mrtvačnice izgrađene uz Dom zdravlja, tako je moralo biti odgođeno za nekog novog ‘korisnika’. Zašto je upravo pokojna Rose miritala da bude prva koja će promovirati taj tužni, ali nužni objekt, doznati ćemo u današnjem Kamarinu.
Vraćamo se gotovo sto godina unazad i prisluškujući dvije nerazdvojne prijateljice i profesionalne kolegice, Rosu i Bosu, započinjemo današnju štoriju…
-Fala Bogu, još otkad je onoga bidnoga momka šta je lovio na koči, puntala mrzla arija, pa je skonča od plaurite, evo deboto godinu dana nema ni bilih kapsela, ni mrtvoga zvona za nevine!, s uzdahom je kazala Rose prijateljici Bosi, dok su trošile popodnevne sate i krale zrake suncu, grijući natečena koljena na šentadi kraj Kapetanije.
–Bogu fala! Samo neka mladi ne iđu pod ploču!, potvrdila je prijateljica –Nego jel’ se tebi čini da je fermalo i sa starežinon?, usudila se konačno progovoriti Rose o problemu koji je tištio. –Pšššt, da nas kogo ne čuje da vapimo mrce!, osvrnula se Bose provjeravajući špija li ih netko -I meni se to vrti po možđanima! Ben in miša patapira, ne da in se nikako u svetoga Petra na konak! Evo ima ih u nas cila duzina šta obilato troše devedesete, a o onim mladicama od 80 i de rešto, da i ne govorin! Pa znaju li oni da nama ne kuri posal i da triba i nama živit!, razvezala se Bose. –A da bi mi mogli živit, oni bi tribali umrit!, zaključila je Rose.
Možda vam je jasno kojoj su branši ove dvije kolegice pripadale. Ako još ne znate o čemu to one parlataju, evo i odgovora…
Rose i Bose, bile su najtraženije osobe u najdramatičnijim prilikama puka domaćega, a da pri tom nisu bile ni likari ni advokati ni popi. Nisu bile ni picigamorti, grobari, jer oni su samo dovršavali posao lopatom, a dvojac Rose -Bose prethodno je imao odraditi najdelikatniji posao; obući mrtvoga za posljednji vijađ.
U isto vrijeme su krenuli u taj mučni ‘biznis’ i odmah je na početku pao dogovor -Muškima, ne mislin prsitupit! Nisam zaludu stara cura i ono doli neću gledat da je sad od zlata!, bila je tvrdokorna u svom usidjeličkom zavjetu Bose. Rose je prihvatila -I ja san usidilica ali od druge vrste. Teško da ću vidit šta do sad nisan vidila, pa neman zašto afanavat! Hebe mi se da im je sad doli reoplan! A da je i reoplan, propela mu se više ne vrti! Samo neka plate! Znači ja muške, a ti ženske, pružila je ruku kolegici, te su tako zauvijek zapečatile podjelu specijalizacija.
Funkcionirale su ko dobro navijeni reloji i nikad se nije dogodilo da bi jedna drugoj prigovorile oko upokojene klijentele. Zavadile su se samo u slučaju Zore Muške. Ne bi se one uhvatile oko stranke koju su trebale zbigecat za onaj svijet, da Zorin brat nije bio dobre ruke. A bio je dobre ruke, jer se za Zoru pričalo ono što suvremeni transseksualci s ponosom ističu. Šuškalo se da je imala i ‘jedno i drugo’, za ondašnje vrijeme neviđen skandal i atrakcija.
Da bi spriječio nove ćakule Zorin brat je ponudio više nego izdašan honorar. Obećao je uz nadnicu i svakodnevni obrok u pansionu ‘Jugoslavija’, sve do službenog završetka žalovanja, što je značilo 40 dana punih pijata i žmula ojače bevande. Takva ponuda odmah je izrodila skandejanjem između suradnica.
-Zori su tribale postole veće od gondule, kolike su joj bile nožurde. Na njoj ništa ženskoga. Ni sis ni guzic! A imala je i velike brke! Nisu je zaludu zvali Muška! Znači da je red da je ja opremin!, postavila se borbeno Rose, špecijalistica za pokojnike muškog spola. Ni Bose se nije dala -Zore je imala brke, ali ih je imala i moja mater, pa me isto rodila! Neka su je zvali Muška, ali je službeno bila ženska!
I tako su nabrajale sve više robusnih atributa pokojnice, dok prisutnom bratu nije dalo u glavu.
-Ni riči više ni jedna ni druga! Obuć ćete je zajedno i svaka će dobit još ekštra štogo od pokojnice šta izaberete. Ali ako vas čujen da ste kasnije okolo nešto lajale, boje da vas nema! Solomunsko rješenje Zorinog brata dobro im je podebljalo bušte. Rose je još dobila i veliki medajun s likom svetoga Ante, a Bose krunicu s madre-perla zrnima i zlatnim križem.
Držale su se dogovora i mučale ko zalivene. Kurjožače su ih probavale ispipati, pa čak i podmititi oko nekih pikantnih detalja na račun pokojničine fiziologije, ali se nisu dale. Učinile bi preko usta ‘križ Marko’ i nastavile svojim putem.
Bose je umrla prva. Tada je po prvi put u karijeri Rose prekršila strukovnu etiku i obukla žensko. -Bose moja, plakala je nad kolegicom navlačeći joj davno spremljenu svilenu opravu za tu prigodu. -Prijatejice moja šta san doživila da te mrtvu na mizi zbigecajen, neutješno je nabrajala, ali je brzo počela ronjat, mučeći se s navlačenjem pretijesne vešte. -Je li moja! Ti si mislila da ćeš u veštu od pričesti uvuč guzice šta si ih natukla u ovo pustih godina! Ko ne bi? A?, nabrecala je, no sjetivši se kako su šanse da joj Bose odgovori ravne čudu, umukla je i energično krenula improvizirati.
Rasparala je odostraga veštu i nadožuntala komadom strarog lancuna, pa je sada odsprijeda Bosi posmrtna oprava stala ko salivena. -Eto! Niko te neće zagledat straga, kad dođe na žalovanje, nego će te gledat od sprida. Ko pupa si iz figurina!, zadovoljno je odmjerila pokojnicu.
-Još malo rožete po obrazima da mi ne budeš tako blida, namrčila joj je ruža po jagodicama i dobro utrljala. -A mogla san ti stavit i dva viklera da ti vlasi na čelo ne padaju ko manistra u suvo!, formirala joj je vješto frizuru. -I još dvi kapi mušča, da odeš s ovoga svita ko krajica!, te je obilato zalila Bosinom omiljenom kolonjom ‘Pokošeno sijeno’.
–Šta imamo još za učinit? Bravo!, sjetila se. –Sklopit ti ruke dok se ne ukočenu i stavit krunicu! Uvik si bidna molila!, rascmizdrila se nanovo. –A di je krunica?, ozirala se po kamari, pa ugledala kako s Gospine slike visi ona skupocjena madre-perla krunica sa zlatnim raspećem, dobivena na dar za oblačenje Zore Muške.
–Slušaj vako Bose!, obratila se na odru ležećoj –Ja znan da ti mene sad gledaš i da mi nećeš zamirit! Velika bi bila grijota da vako luksusna krunica ode s tobon u greb, pa ću ja uzest tvoju, a tebi ću u ruke stavit ovu moju!, izvadila je iz džepa traverse molitveno pomagalo s ćelešte plavim jeftinim stakalcima i latenim križem. –Nije važno na čemu se moli, nego da se od srca moli, a ti ćeš za me molit iz purgatorija, ako ne odeš drito u raj! Je li tako?, pogledala ju je u infišo u zaklopljene oči. Uvjerila se da joj je Bose potvrdila, pa sad kad joj je savjest bila čista, umetnula joj je u ruke krunicu, kupljenu s banka na nekom derneku.
-E sad sam sve opremila kako Bog zapovida! Iđen i ja molit, smjestila je pozadinu na katrigu i krenula prebirat po ‘de lušo’ krunici. Nije joj išlo. Promislila je koliko bi mogla jaspri dobit za veliki zlatni križ, osjetila se grišnom i prekinula. –Prosti Gospodine meni ingordoj!, bubnula se svom forcom u prsi poput najžešće pokornice, pa krunicu deponirala duboku u džep.
–Osušila su mi se usta!, primijetila je na glas. Onda se sjetila kako je Bose uvijek držala bočicu travarice u kantunalu, u slučaju da je naglo zaboli štumak, te se poslužila. –Pokoj vičnji u to ime!, nazdravila je put kapsela i nagela.
Što od potresenosti, a što od travarice, krenula su joj sjećanja na one puste koje su ona i prijateljica otpravile. –Sićaš li se ono kad si imala uredit staru Tomažinu Plemićevu, pa kad si joj našla u prsi sakriven stestatemenat, di je sve ostavila ćeri, a ništa sinu pijančini i odnila na sud. Kasnije te baraba pribio nasrid Rpine, eno ti se i sad vidi friža na čelu. A sićaš se kad san ono ja, nastavila je Rose špjegavat događaje iz zajedničke prakse –Šoto kapsela staroga Vlade nametnila duvana, pa su ga priuzeli oni tvoji Imočani šta su se per la finta došli žalovat!
Dugo je još pričala i onda uz Bosu na odru zakunjala. Kad su ušli žalovatelji, poplašili su se da je onako presavijena na katrigi i poluotvorenih usta, partila i ona. Ali nije, na posljednje se putovanje uputila daleko kasnije.
Tako je bilo s Rosom i Bosom. Bosu je obukla Rose i ispratili su je iz njene kuće. Nad kapselom joj se izredala divizija sugrađana i otpratili je po adetu i običaju. Rosi je prijetila sudbina da je obuku sestre sa stacionara i odlože u modernu mrtvačnicu izgrađenu samodoprinosom radnog naroda krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Sestra Pere takvu sramotu ipak nije dozvolila, kako smo to već doznali na početku današnje priče. Sestru je nekako obukla sama.
Valjalo je proći solidno dugo dok domaći puk nije prihvatio mrtvačnicu i prestao izlagati pokojnike po kućama. Za novo vrijeme gotovo pa ekscentrična situacija.
Je li današnja kamarinska štorija prešla granicu dobrog ukusa? Nije! Samo je još jednom potvrdila kako život, ne samo u pjesmi nego i u stvarnosti, nije ništa drugo doli ‘šaka suza i vrića smija’. A Bosi i Rosi, zadnjim profesionalkama svoje struke, kao i svima koje su ‘zbigecale’ za oni svit, pokoj vičnji!
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
