Kazališna udruga Zlatousti u Makarskoj djeluje već 21 godinu tijekom kojih je sugrađanima poklanjala najmanje jednu, a često i više predstava tijekom godine. Radili su makarski glumci na čelu s Davorom Šegotom, prilagođeno i s desetkovanom glumačkom trupom, no s jednakom voljom i upornošću, čak i tijekom najveće pandemije.Stoga ne iznenađuje da su ove jeseni krenuli s daleko većim, gotovo pa maksimalnim brojem glumaca, a zasigurno i s drugom, življom i entuzijastičnijom energijom.
Prštavi kolorit emocija s naglaskom na smijehu kojim Zlatousti elegantno uspiju ogrnuti čak i tugu, razigrana galerija likova obilato začinjenih lokalnim i nacionalnim folklorom, radost oživljavanja pomalo suhoparne i neizvjesne svakodnevice, sve smo to na neki način navikli dobiti u predstavama ovih izvrsnih amatera koji se ove godine vraćaju u punom sastavu i punoj spremi. O svemu tome porazgovarali smo s Davorom Šegotom, predsjednikom udruge, redateljem i najčešće i piscem scenarija za predstave.
Krenuli ste s pripremom nove predstave. Kakva je priča, koliko je glumaca uključeno, kakav je koncept…?
– Upravo smo počeli sa probama za novu predstavu. Radi se o komediji „Vile nas nosale“ za 12 glumaca, po mom tekstu. Priča je to o ljudima, mahom o njihovim nedostacima i posljedicama koje takvo ponašanje ostavlja u prirodi i društvu.
Kroz puno smijeha i ironije pokušavamo u jednoj paralelnoj stvarnosti pokazati mogućnost potpunog kolapsa našeg grada. Utabanom stazom nesposobnosti i pohlepe, uništenjem ljudskih i prirodnih resursa grad će biti napušten i jednostavno prepušten nekom pametnijem da ga vodi. Nastojim se kloniti moraliziranja, ali neizbježno je ponekad progovoriti o stanju svijesti koje se godinama širi iz gradskih institucija.
Već ste u 22.godini rada. Koliko je to predstava, projekata, glumaca koji su prošli kroz družinu?
Sramim se reći, ali ja ni ne znam točan broj. Vjerujem da se radi o tridesetak predstava, i sigurno više od pedeset glumaca. Gotovo jednako je širok i krug ljudi koji nam pomažu u npr. tehnici, fotografiji i sličnim potrebama društva, a nisu se nikada pojavili na sceni.
Što vas drži i dalje? Korona nije mazila nikoga, a ni gradske uprave do sada se nisu baš jasno odlučile što će i kud će s vama, no vi ne posustajete.
Sve ove godine rada počivaju na istom motivu: druženje. Otrcana fraza kako je putovanje jednako važno kao i cilj najbolje opisuje Zlatouste. Kroz probe, nastupe, izlete, gostovanja, studijska putovanja se zabavljamo, stvaramo uspomene, a omakne nam se i koja dobra predstava pa zabavimo i druge. Kroz pandemiju radimo otežano kao i svi, ali smo u inat uspjeli obje godine postaviti na beton ljetne pozornice bar jednu predstavu sa nekoliko izvođenja. Spadamo među najstarije udruge u kulturi, a radimo ilegalno u bivšem salonu namještaja u kojem nema vode, WC-a, grijanja ni hlađenja. Ne vidim kako će se to stanje popraviti ukoliko se ne izgradi Dom kulture, ili neka polivalentna dvorana kulturne namjene koji bi i mi mogli koristiti. Dobijemo nešto novca iz proračuna i zaborave na nas. Ma, i to je ok. Jer smo naviknuti snalaziti se i znali smo u takvim uvjetima raditi i po tri nove predstave godišnje. Neuništivi smo. (smijeh)
Je li Makarska plodno tlo za inspiraciju?
Pa i nije. Makarska je vjerojatno veća inspiracija slikarima i pjesnicima. Puno bolje izgleda nego što živi. Na žalost, društveno gledajući stalno se ponavljaju motivi palanke i sami po sebi bi bili dosadno predvidljivi da ih u tekstovima ne vezujem za neke univerzalne ljudske vrline i mane.
Puno je više onih koji nas hvale, nego onih koji nas kude, no najviše je onih koji nas ignoriraju. To je najbolnije. Mi postojimo ne samo 20 godina, nego 200 nastupa u Makarskoj koji su bile najavljeni i popraćeni u svim medijima, na društvenim mrežama, plakatima, banerima, usmeno i golubima pismonašama…A još uvijek ima ljudi koji nisu čuli za Zlatouste. Meni je to nevjerojatno. Ne očekujem da će svi nahrupiti na naše predstave, ali to da nisi nikad čuo za jedinu takvu udrugu u gradu govori jasno kakve kulturne potrebe i interese u prosjeku imamo. To treba promijeniti, ne radi Zlatoustih nego da bi se zaustavila tranzicija grada u ljetovalište. Na svim razinama nam fali sadržaja.
Da možete izabrati jednog lika iz svojih predstava, ili kompilirati samog sebe od više njih, koji bi to lik/ovi bio/li u kojemu se najviše nalazite?
-U svakom liku koji sam napisao, a ima ih više od stotinu, je i djelić mog iskustva, ali nikad nisam kreirao lik koji bi u potpunosti bio baziran na meni. U krajnjoj liniji pišem komedije, a ne tragedije. Šalim se… Ili ne? (smijeh)
Ivona Ćirak /foto O.Franić i T.Andrijašević
