Jubilarno dvadeseto izdanje ka Kulture u tučepskim zaseocima po 108. je put donijelo kulturu u do prije dva desetljeća prilično napuštena podbiokovska sela, a ovog puta umjetnost je stigla u Šimiće, koji su ugostili vrhunsku predstavu i primili 600-tinjak posjetitelja. Svoju su potrebu na otvaranju kKuTz-a zadovoljili i oni gladni umjetnosti, kao i gdjekoji zalutali posjetitelj manje potrebit kulture, a više onoga što se servira uz nju kao mamac, upravo kako bi se tučepski zaseoci oživjeli i zaživjeli.
Kao i inače, otvaranju je prethodio standardni protokol u vidu himne, podizanja zastave, čuvenog vatrometa i izricanja prisege, koja je tu da gledateljstvo podsjeti kako su, iako pod otvorenim nebom, ipak u – kazalištu. Umjetnički ravnatelj i pokretač festivala Ivica Mijačika u pozdravnom je govoru zahvalio svima koji podržavaju manifestaciju te je u šaljivom tonu podsjetio kako je sada, analizom uzoraka, i znanstveno potvrđeno kako kKutz ne donosi roda.
Osim podrške Ministarstva kulture koje je počelo ipak konkretnije podržavati festival te Splitsko-dalmatinske županije, ka Kulture ne bi bilo bez dosljedne financijske podrške Općine Tučepi te Blue Sun hotela. No da cijele ove priče ne bi bilo bez Mijačike, gestom zahvalnosti naglasila je voditeljica Ružana Kovač iznenadivši time ravnatelja festivala. Naime, Mijačiki je uručena slika kao zahvala za doprinos umjetnosti svih ovih 20 godina i dosljednost u kreiranju kvalitetnih sadržaja, a od publike je sada već lijepo stasala 20-godišnja ka Kultura pozdravljena pljeskom.
Nagrađivana predstava “Kako misliš mene nema” drugi je put sinoć izvedena u Šimićima, a osim što se po drugi put tražilo sjedalo više, glumci Amar Bukvić i Filip Juričić i ovog su puta ispraćeni ovacijama za svoju izvedbu. Angažirani teatar karakterističan za Teatar Exit donio je u Šimiće vječne nacionalne teme, provukavši ih naizmjenično kroz humor i gorčinu, oslobađajući smijeh i osjećaj beznađa, i ponudivši publici priliku za katarzu koju nudi umjetnost.
U dvosatnoj predstavi Bukvić i Juričić zapanjujuće brzo i zapanjujuće duboko izmjenjivali su brojne uloge, a maestralna glumačka transformacija dvaju glumaca omogućila je ulazak u živote ispraznih snobova u liječničkim kutama, radišnih građana koji su odlučili vratiti državi nešto zauzvrat, a dobili su samo gubitak i neopisivu gorčinu, promućurnih i lukavih biznismena skromne inteligencije i još skromnije opće kulture i znanja, psihopata netom izašlih iz zatvora i hodajućih tempiranih bombi koje se od naoko skrbnih muževa, naoko čudom, pretvaraju u ubojice…
No prije svega publiku su glumci pridobili s dvjema glavnim ulogama, Blažom i Ninekom. Jesu li ova dva lika tek dvojica luzera, jesu li to naši sugrađani koji samo nisu imali sreće, jesu li potencijalna paralelna stvarnost svih nas, pa i dvojice glavnih glumaca, na neki je način ostavljeno publici na izbor.
U kojoj mjeri će se publika Blažu i Nineku tek nasmijati i narugati, ili će ih ipak vidjeti sa svim njihovim “malim” životima, na neki način zapravo zrcali samo društvo i sustav i pokazuje nam gdje sami stojimo u cijeloj toj priči. Činjenica da se radi o 16 godina staroj predstavi ni najmanje nije ublažila aktualnost priče; dapače i nažalost, reklo bi se da je sa svakom godinom pitanje iz naziva predstave “Kako misliš mene nema” sve aktualnije.
Ivona Ćirak
