Kada su se događali prosvjedi zbog izgradnje plaže kod hotela “Romana”, malo tko je mogao zamisliti, osim onoga tko jako dobro poznaje tromost sustava, da će unakažena plaža u takvom izdanju dočekati ljeto. Saga je započela u siječnju, a evo, sredina je lipnja, a kraj joj se ne nazire.
Kako plaža, naime, nije dovršena, tako se s iste ne može ući u more, a na jednom dijelu radovi su naprasno prekinuti te se stvorila bara. Prilično velika ružna i nefunkcionalna površina oko koje, kako se čini, nikoga nije previše briga, jedino što izaziva jesu iščuđavanja za sada još uvijek malobrojnih gostiju.
Zbog ovakvog epiloga ispašta cijeli grad: na gubitku su domaćini koji su zakinuti za dodatne plažne kvadrate, na gubitku su turisti koji bi se na ovom dijelu zacijelo rado kupali, na gubitku je grad zbog lošeg imidža, a na gubitku je i sam investitor.
Istina, možemo sada razgovarati o tome zašto je investitor krenuo u izvođenje radova za koje nije imao potrebnu koncesiju za građenje. No, u cijeloj je priči investitor, koji se sa završetkom objekta odnosno otvaranjem hotela neuspješno bakće već dugi niz godina, da ne kažemo desetljeća, za ovu situaciju manje odgovoran od sustava koji je najprije ohrabrio ovakve radove, a potom ih, odjednom u maniri poštena legalista, sabotirao. Jer prirodno je da svaki investitor ima svoju viziju razvoja, u koju ovom prilikom nećemo ulaziti, i isto tako, svoju računicu te svoj put do kapitalizacije projekta. Sustav bi trebao štititi od potencijalne štete, kako zajednicu i njezine resurse, tako u konačnici i investitore u turizam koje se – zbog pojedinih slučajeva samovoljnih ulagača i zbog neučinkovitosti sustava – sve trpa u isti koš i antagonizira.
Evo i zašto je sustav zakazao. Priča s ovim projektom izgradnje plaže nije nova – ona datira još iz 2018.godine. Još je tada bilo poznato kako će makarska Ibiza izgledati. Radovali su joj se podjednako i ondašnja makarska vlast i oporba, tvrdeći kako će to biti dobar projekt za grad. Nije ga blagoslovio samo donedavni gradonačelnik Jure Brkan, već i onaj prethodni, Tonći Bilić koji nije bio sretan s prvom verzijom proširenja plaže, no zeleno je svjetlo dao za onu manje grandioznu alternativu. Za nju je lokacijska dozvola izdana nedugo nakon stupanja Brkanove ekipe na vlast.
Romana je već iduće godine dobila drugu koncesiju za gospodarenje plažom, a Županija je istu samo prebacila na Romanu s Komunalca, ne raspisujući natječaj. Investitor je 2020.godine dobio i građevinsku dozvolu i ide na nastavak radova, međutim, treću koncesiju, onu koja je preduvjet za ovakav zahvat, koncesiju za građenje na plaži, nikako ne dobiva. Iz nekog se razloga zahtjev ne uvrštava na dnevni red županijske skupštine, a investitoru se očito žuri te počinje raditi, po svoj prilici u vjeri da će se koncesija dobiti u hodu. Međutim, nitko ne računa s ozbiljnim, a još manje učinkovitim pritiskom javnosti, iako je izborna godina.
Dolaze građani, prosvjeduju i ometaju rad, a istovremeno se upućuju deseci prijava zbog devastacije pomorskog dobra. UZOR Osejava podnosi kaznenu prijavu i traži poništenje građevinske dozvole. Ministarstvo graditeljstva naposljetku daje svoj sud: njihov posao nije propitkivanje zakonitosti donesene dozvole. Poništenje građevinske dozvole moguće je, kažu, jedino ako je gradnja kontra interesa RH, što bi se sukladno Odluci Ustavnog suda trebalo dokazati.
No što je uopće sporno s građevinskom dozvolom? Prema UZOR Osejavi i Vladimiri Mascarell iz Alternative za Dalmaciju, građevinska dozvola nije imala dokaz pravnog interesa kojega daje koncesionar, dakle Županija. A Županija kako znamo nije izdala koncesiju za građenje, zbog čega je koncem siječnja nakon monitoringa izdala naredbu za obustavom radova.
Nadalje, zanimljivo je da se na građevinsku dozvolu u propisanom roku nisu očitovali ni Lučka kapetanija Split na čelu s inspektorom Ivicom Ćikotićem, niti Upravni odjel za turizam i pomorstvo pri SDŽ. Neočitovanje podrazumijeva prihvaćanje, međutim, kako znamo, Upravni odjel na čelu s tadašnjim pročelnikom Stipom Čogeljom nije stao iza radova nakon što se podigla javnost. U najmanju ruku neobično.
I na koncu, da stvar bude gora, od trenutka kad je naložena obustava radova pa do danas, prijedlog koncesije, ili nalog za vraćanjem plaže u prvobitno stanje, nije došao na dnevni red skupštine. Već gotovo pet mjeseci – ništa. Nijedna od naoko dviju suprotstavljenih strana nije dobila što je željela. Investitor je ostao s nakaradnom plažom s kojom mora dočekati goste, a aktivisti su, istina, dobili satisfakciju u vidu zaustavljanja radova, no suštinski se nije izbjegla šteta. Najprije, stijene su već razbijene, a plaža dopola nasuta. I tako ostavljena; niti služi svrsi, niti je sanirana.
S jedne strane pomorsko dobro nominalno štiti tolika procedura, i tolike instance, no sve te instance samo se, paradoksalno, pokazuju kao problem kada to isto pomorsko dobro treba zaštititi. Vidimo to u svakom pojedinom slučaju kada se prijavi nezakonito nasipavanje plaže, a vidimo to vrlo zorno i u ovom slučaju, u kojemu su sa slučajem upoznate sve instance. Kako to biva u Lijepoj našoj, svaka je našla tumačenje zašto baš ona nije odgovorna. Odgovorna je valjda baš ona koja ne postoji.
No uostalom, za zaključiti kako je sustav po pitanju zaštite pomorskog dobra visoko nefunkcionalan, ne treba naprezati neurone niti analizirati slučaj nesretne plaže koja će vrlo vjerojatno svoj finiš, kakav god bio, morati čekati do turističke sezone 2022.
Ivona Ćirak /foto O. Franić
