Makaranin Toni Bilić svoju je komičarsku karijeru počeo graditi prije nekoliko godina, a prve kritike, među kojima je dakako bilo i onih negativnih, nisu ga poljuljale u želji da kroz stand up komediju izražava svoje misli i impresije o svijetu oko sebe. Izostanak smijeha vjerojatno je najbolniji, ali ni takve situacije koje se dogode nisu našeg sugovornika vratile u sigurno okrilje Gradske galerije Gojak gdje radi kao muzejski pedagog.
Nedavno je nastupio zajedno s ekipom iz Splicke scene na makarskoj pozornici, a njegov izlazak na domaćem terenu bio je popraćen smijehom i pljeskom, što je, kaže Toni, posljedica rada na materijalima, ali i konstantnog nastupanja na potezu od Zagreba do Splita. Kao što se ne odbija poziv na party, tako Toni nije odbijao pozive za nastupima. I premda postoji “arsenal” tema s kojima se manje-više svi mogu poistovjetiti, naš je sugovornik svjestan da je humor donekle ipak subjektivna kategorija, pa je naći mjeru između autentičnosti i “zihera” katkad zahtjevan posao.
– Kao ruski rulet, nikad ne znaš je li metak u cijevi, pokušava to dočarati Toni kojem je na posljednjem nastupu glavni light motiv bio odnos s djevojkom.
Baš zato, ustrajnost koje Toniju ne manjka i testiranje na publici pokazali su se kao jedini recept i upravo je to, uz pozitivan stav, ono što mu je donijelo veću samopouzdanost na bini. Može li se pretjerati?
– Pretjerivanje u komediji i jest tehnika. U svakodnevnom kontaktu su ljudi već navikli i kuže moju zafrkanciju, a novima doziram i uvodim postupno, veli Toni.
U poslu humor ne legne uvijek svima jednako, naposljetku niti nema svatko jednak smisao za humor, ali Toni tvrdi kako je definitivno dobar alat za komunikaciju, suradnju, dogovaranje…
– Moje osobno mišljenje je da bi se ljudi trebali malo opustiti jer je život danas ionako sam po sebi ubrzan i stresan. Ionako smo na ovoj planeti samo privremeno, tako da, ajmo se smijat, uživat i zabaviti, kazat će naš sugovornik.
Rad na stand up-u je proces kao i sve u životu, pojašnjava, dodajući kako se sastoji od pisanja i raspisivanja “baza”, te naravno, nastupanja na bini.
– Gdje god me pozovu, nastupam. Prije sam se bojao, sad se bacam u vatru, veli Toni dodajući kako je određena trema uvijek pokazatelj da mu je stalo. Ne bi valjalo da izostane, baš kao što je u odnosima ravnodušnost znak da nas nije puno briga.
Zanima nas koliko hrabrosti treba za ogoliti se i riskirati na pozornici.
– Zapravo sve je stvar perspektive. Na početku je bio strah, a zapravo sam očito pogrešno gledao na sve. Sad sam uvjeren da je svaka kritika, pa i loša, dobar putokaz idem li u dobrom smjeru i na čemu trebam raditi. Prerastao sam nekako strah od kritike, ne na način da ću ju odbaciti jer ću je uvijek uzeti sa zrnom soli, ali me neće slomiti i razmišljam na način da – ako ništa – ljudi su barem počeli pratiti ono što radim. I nije da imam neku svoju publiku, ali ipak se stvara mali fan base. To su ljudi koji su čuli prvu moju lošu bazu pa sve do ovoga s curom, smije se Toni.
Likovi su, dakako, stvarni, a dok neki to prihvaćaju, poput Tonijeve djevojke koja je predstavljena kao minijaturna Venera koja je njegovoj majci ujedno i nevjesta i unuka (čime su riješena dva roditeljska očekivanja!), roditeljima na prvom nastupu baš i nije legla priča o njima samima.
– Njima je moj početak karijere bio jako izazovan. Nisu bili spremni da ću pričati o njima i odlazak na taj moj nastup u Splitu bio je njihov prvi i zadnji put. Otac se digao, mama je rekla: ništa, idemo mi…Sad su u redu s tim. Jer nije svrha toga da ih vrijeđam, pogotovo ne njih koji su mi “stvoritelji”, ali u komediji su odnosi i stvarne priče put do publike, kazat će Toni.
Kao komičar i kustos neće odabrati niti jedno od toga dvoje. Kako on veli, jedno je dnevno K, a drugo noćno K. Oba ga čine onim što jest.
– Kustoski dio me čini formalnim i pristojnim, a ovo drugo je za oko kuće, smije se.
Oba posla su za dušu, s tim da je ovaj dnevni i za – frižider.
– Jedino može nastati mali problem kad se pomiješaju pa komičar dođe na mjesto kustosa. To bude dobro kad budu edukativne radionice, ali kad su ozbiljni poslovi poput postavljanja i otvaranja izložbe, onda zna biti malo zbunjujuće. Nekad ljudi šalu super prihvate, a nekad bude: hm, možda je moglo i bez toga, veli Toni.
Ide li veliki ego u paketu s nastupanjem na pozornici? Ili je ego tu prijatelj?
– Ego is your amigo here…Moji me prijatelji čak guraju da budem nametljiviji i egocentrilčniji na pozornici. Ego može biti super pomoć jer te pogura, ali kao i vatra, ako je gazda, onda je loš gazda, ako je suradnik, onda može biti super suradnik. Što god donio na binu, bitno je da bude osobna tema, da se sam s time povezuješ i onda se može povezati i publika. Ljudi nisu glupi, osjete ako ih se laže i maže, tumači Toni.
U svemu tome velika pomoć su mu kolege komičari s kojima razmjenjuje ideje u grupi “Valja li to išta”, ali dodat će kako je zahvalan i kolegama u Gradskom muzeju koji uvijek imaju razumijevanje za prilagođavanje smjena ukoliko ima nastup.
Za kraj ga pitamo kako je raditi s djecom s kojom nekad “surađuje” kao muzejski pedagog, vole li kad im se “podvale” šale…
– Djeca su genijalna. Ako se mene pita, s njima je najbolje raditi, i volio bih imati više takvih prilika. Čak sam vodio radionicu storytellinga u Galeriji, i gostovao u Srednjoj školi. To je super tehnika jer to nije samo stand up tehnika; najlakše se približiti ljudima s pričom. Jer mi sad pričamo priču, kad prenosimo što nam se dogodilo tijekom dana mi pričamo priču, čak i kad tračamo mi pričamo priču… Djeca su otvorena, nemaju tu premisu u glavi “zeznit ću te”, nisu iskvarena i onda je lako s njima imati čistu komunikaciju. Odrasli često nažalost gledaju kroz filter “što hoćeš od mene”, “zašto sad pričaš sa mnom”, “zašto si ljubazan”…
A pogotovo predrasude znaju biti jake u malim mjestima kao što je i Makarska, pa je nekad teško ostaviti prostor za spontanost i iskrenost jer se ispriječi predrasuda. Koja sama po sebi nije fer, jer kod nas ako vježbaš, na steroidima si, ako si mršav, siromašan si, ako si debeo, jedeš previše i zapustio si se…Malo tko se pita što je u podlozi toga, a ja to sve pokušavam razbiti s humorom. To je univerzalni način s kojim se dopire do ljudi i s kojim se ruše te predrasude, za kraj će Toni znajući da smo s aspekta humora svi jednako podložni i kritikama, i opservacijama.
Ivona Ćirak /foto: Nikola Radovani / privatni album
