Još se sjećam starog prodavača lutrija po sarajevskim ulicama. U to vrijeme nisi morao ići u one trafike i lokale da bi trgao loz sa sanjanim brojevima . Sreća se nudila po sokacima iliti kalama dok je nezaboravni djelitelj nade polutiho ponavljao ko ne kupi neće ni dobit, ko ne kupi neće ni dobit. Ovisnici kockanja sa državom jedva su ga čekali vjerujući da će i njima jednog dana donijeti glavni zgoditak, premiju kao što je desetak puta već drugim lutrijašima.
Zato sam i ja kontao, dok sam iz Makarske vozio ka ušću Neretve, da nema dobitka, ako ne kupim. Odnosno, ako ne zakucam na vrata nekog od mandarina uz modru rijeku što je postajala široka i lijena dok je pozdravljala more. Pokrenule su me, zapravo, priče o nikada rekordnijem urodu poznatih neretvanskih mandarina i nikada manjem broju berača.
Oni rijetki koji su bili spremni da se uhvate u koštac sa krošnjama bogatim žuto drečavim vitaminskim plodovima, što nam zimi pomažu pri napadajima gripa, prehlade, upale, dobili su premiju. Kao da su igrali lutriju. Mogli su diktirati cijene rada, a nesretni mandarin je morao prihvatiti. Ili, će izgubiti tone i tone voća koje je mazio od prvih dana cvjetanja i rasta.
Dakle, eto, kažu, i dobro držećeg mangupa iz Rajvosa, utegnute majice, preplanule kože da ponudi svoje mišiće. Kuca na prva vrata. Dobro došli, treba nam berača. Koliko tražite? Pa, kao većina drugih oko 60 eura po danu. Žao mi je, mogu vam dati najviše 45. Hvala, doviđenja.
Ide tako umirovljenik i sakupljač sitnih novinskih honorara do slijedećih vrata.
I gotovo svečano me primiše u voćnjaku što se s mandarinama otegao, činilo mi se, od Opuzena do Ploča. Ne možemo vam dati 60, može li 58? Ma, hajde može. Euro, gore, euro dole nećemo biti sitničavi. Vidim radosni osmijeh na licu ljudi koji gazduju firmom. Dok me, nazovimo ga, poslovođa vodi do neke barake da bih zadužio opremu, velike makaze, nekakvu laganu radnu odjeću i gajbe, govori mi da će se u dolini Neretve do sredine prosinca ubrati oko 60.000 tona mandarina. Sjajna sezona za ovdašnje voćare.
E, evo vam makaze. Znate s njima? Kako ne bih znao, jest da su malo veće, ali naviknut ću. A, ovo su vam gajbe. Za dnevnicu od 58 eura trebate napuniti 50 gajbi. Uh, da to nije malo, euro i koji cent zarade po gajbi? Pokušavam podići cijenu. Za te novce što vam nudimo drugi mandarini traže da im punite 60 i više gajbi.
Hm, dobro, probaću, pristajem.
Već kod šeste vidim da je vrag odnija šalu, kako bi moji Dalmoši kukali. Zovem poslovođu. Ja, bih, ipak, stao. Dajte mi, šest eura za ove gajbe ubranih mandarina. Žao mi je za tolišno ne dajemo pare. Može li koja mandarina.
I tako se ja po drugi put u tri godine vratih doma samo sa vitaminskim voćkama. Prvi put sam pokušao s mojom Draganom. Tada su nas, već nakon nekoliko gajbi, zabolile ruke od teških i tupih makaza.
Ipak, sretan sam. Neće me pratiti ono ko ne kupi neće ni dobit sočne mandarine. Nisam ih kupio, a već sam slistio koju kilicu.
Pavle PAVLOVIĆ
