Ne, ne tražim da mi vratite vrijeme! Da mi podarite još jedan sat, ili da ga ukinete. Nisam radostan što ču u nedjelju, 29. listopada, ujutro imati 60 minuta više u krevetu. U ovim godinama bio bih budan i bez tih vaših zimskih i ljetnjih varijanti igranja sa urama i dekikama.
Samo tražim da mi vratite kazaljke. Kada u nedjeljno jutro počnem štimati vekere, sa tugom u srcu, opet ću skužiti da u cijeloj cjelcatoj kući nemam ni jedan časovnik sa najobičnijim kazaljkama. Sve same digitalije do digitalije. Nema više meraka, gušta, osjećaja da si kreator vremena u svom domu kada važno kao gospodar tvojih meridijana i paralele pomičeš kazaljku gdje joj je, recimo, od ovog predposljednjeg dana ožujka bilo mjesto.
Koji je ćeif samo stisnuti dugme da svjetlucava cifra preskoči na neko drugo vrijeme? Šezdeset minuta naprijed ili nazad donijeće ti hladna moderna kutija, uređaj što nas je odvojio od najljepših dana prohujalog vremena kojeg samo kazaljke i ono tik-tak-ti-tak mogu vratiti.
Tada si znao da živiš i da vrijeme teče. Znao si da ćeš biti sretan i tužan uz tik-tak i kazaljke što uporno grabe u krug.
Bio si još radosniji kada si trebao nježno navijati opruge i federe časovnika da ure i kazaljke ne bi stale. Nije to bilo kao danas. Samo uključi u struju ili promjeni baterije i ode vrijeme, a da se niti pitaš. niti miješaš. O tvom vremenu, o prolasku života odlučuju neki tihi manji ili veći ekrani što ti prijeteći svijetle u teškim i lakim noćima.
Ni radosna tišina, ni napeta praznina nisu više iste bez onog tik-tak-tik-tak.
A, tek kada tome dodaš i vlastoručno pomicanje kazaljki, životna historija je u potpunosti zaokružena.
To mi fali, to me rastužuje svakog ovog zimskog ili ljetnjeg podešavanja u bilo kojoj vremenskoj zoni. I taman kada se naviknem da sam zauvijek izgubio drage kazaljke i ono tik-tak-tik-tak uz koje sam sretno rastao i stasao, dođe naredba sat naprijed, sat nazad.
I sada mi se to čini kao da je bilo uvod u ove neke zaraze, vakcine, čipovanja. Ratove i bijedu što nam se sve brže približavaju. I već donosi život po komandi. Svakog dana je sve manje onih koji mogu reći da su gospodari svoje sudbine. Pijuni smo u rukama diktatora svijeta i skupine najlošijih političara u istoriji našeg planeta.
Zato ne zaboravite da je sve neprimjetno započelo kao jednostavno pomjeranje kazaljki naprijed ili nazad. Jer, kako vidimo sve više idemo nazad i bez tih ljetnjih i zimskih računjanja vremena.
E, moj Orwelu, da li si i ti imao sat sa kazaljkama kada si ono pisao?! Pavle PAVLOVIĆ
