– Imam dojam da smo ostali jednaki kao i tada, kada smo došli u srednju školu, čisti i neiskvareni, komentirao je Pere Sikavica, umirovljeni sveučilišni profesor, inače doktor ekonomskih znanosti koji je danas, s još 22 kolega, došao na tradicionalnu prozivku generacije1964./1965. povodom jubilarne 60. godišnjice mature.
I zaista, potvrda je bio tihi žamor koji nas je dočekao iz klupa koncertne dvorane Glazbene škole kojima su sučelice sjedili doživotni predsjednik Organizacijskog odbora Vlado Andrijašević te profesorica Marica Iličić. Tek kad je završila prozivka, “maturanti” su se, poštujući instituciju profesora i institut jubilarnog susreta, prisjetili srednjoškolskih dana, a u prvi su plan kolege odmah istaknule Peru Sikavicu u ulozi glasnogovornika.
Nije čudno, jer kako nam je otkrio Ante Cvitanović, dok je razred bio na broju, razrednik bi ih okupio i od učenika sastavio Vladu. Sikavica bi bio premijer, pok. Slaven Letica predsjednik, Vlado Andrijašević ministar financija, Ante Čović ministar zdravstva…
– Mogu reći, a imam prilično životnog iskustva, da bismo sigurno bili bolja Vlada od ove, primijetio je Ante Cvitanović, inače nekadašnji ravnatelj Parka prirode Biokovo.
– Ovo nam je 12. put. Ne znam nalaze li se i druge generacije ovako redovito, ali mi se svi jako veselimo ovim susretima. Kroz život sam radio kao i svi ostali i već sam puno godina u mirovini, ali kad dođem u ove klupe, osjećam se kao srednjoškolac. Imam veliki respekt prema ovoj instituciji i prema profesorima koji su nam puno dali, kazao je Sikavica dodajući kako je i dalje ponosan na generaciju čije je obilježje uvijek bila jedna iznimna kohezija.
– Žao mi je što nema profesora, a i mi smo već stari i nažalost je dobar dio generacije već umro. No iako živim u Zagrebu, ljeta provodim ovdje i mogu reći da imam dojam da smo ostali jednaki kao tada, čisti i neiskvareni, baš kao kad smo išli u školu. Škola nas je oplemenila, a uz sve ono što su nam dali roditelji mislim da smo zaista posebna generacija i svaki ovaj susret pokazuje koliko se veselimo jedni drugima, komentirao je nekadašnji dekan Ekonomskog fakulteta.
Na pitanje kako objašnjava tu njihovu neiskvarenost, kazat će kako su ih dosta odredili skromni uvjeti života. Prisjeća se kako je pješačio u školu iz Baške Vode, a da bi stigao u 8 sati, morao je ustajati već u 5.
– Nismo imali kabanice, nismo imali bicikle; kako smo ostali živi nije mi ni danas jasno, iskreno će s čuđenjem Sikavica dodajući kroz smijeh kako zato, valjda, “putnici” imaju lijepe noge.
Ante Čović, dugogodišnji ravnatelj makarskog Doma zdravlja, koji je na ovoj funkciji promijenio dvije države i osam ministara zdravstva, veli kako učenici iz Tučepi nisu imali nikakav prijevoz. Ali zato su dijelili sve, pa i bicikle…
– U školu smo išli pješice, a ako je netko i imao bicikl, to je onda bila privilegija. Onda bi na biciklu sjeo i kolegu. Bili smo složni i što je imao jedan, imali su svi, prisjeća se Čović.
Bilo je i srednjoškolskih ljubavi, pa će na naše pitanje jesu li neke opstale, Pere Sikavica znakovito reći kako neke još uvijek traju.
Vlado Andrijašević prisjetio se vremena u kojima su učenici učili zajedno, no ne isključivo po kućama nego i na Glavici ispod maslina.
– Gledajući s današnje distance, vjerujem da dijelim mišljenje svih vas, da je ova generacija, prolazeći kroz Scile i Haribde života, u potpunosti uspjela u životu. Sretan sam što smo se uspjeli opet okupiti i nadam se da se vidimo i dogodine, poručio je kolegama Vlado Andrijašević.
Izlazeći na tradicionalno fotografiranje Ante Čović pitao nas je hoćemo li doći i za 20 godina. Slegnuli smo ramenima, svjesni da nismo u cvijetu mladosti, i samo rekli: Ako Bog da.
Ivona Ćirak /foto O.Franić, naslovna fotografija: Damir Brzica
– U to je vrijeme bilo nas 4,5 odličnih, nešto više vrlodobrih i još više dobrih. I svi ti dobri učenici bez problema su završili fakultete. Danas imamo poplavu učenika koji imaju prosjek 5:0 vezano za što bi se stvarno trebalo nešto napraviti. S jedne strane roditelji vrše presing na profesore, a s druge se strane profesori bezrazložno bune protiv ocjenjivanja njihova rada. Kad sam bio dekan na fakultetu, u dvije godine sam imao preko 1000 pritužbi profesora i sve su bile utemeljene. Važno je sve vrednovati i ne moraju svi učenici biti superodlikaši s prosjekom 5:0. Žalosno je osim toga da danas učenici više ne respektiraju svoje profesore. Mi smo imali to poštovanje, a i dan danas se sjećam svih svojih profesora sa zahvalnošću, kazao nam je Sikavica.
