Kad Jure Divić, Vrgorčanin kojemu je Makarska drugi dom, kaže kako je pisanje njegovo poslanje, a poezija esencija pisane riječi, mogli biste (logično) zaključiti kako je to njegov osnovni posao. Međutim, iako uskoro izdaje sedmu knjigu i ujedno treću zbirku poezije, Divić “za kruh” zarađuje kao knjižničar, ali i od fotografije te novinarstva.
Nije trepnio pri izboru između pisane riječi i fotografije, kazavši kako je pisanje njegov istinski poziv, premda je upravo u svoju najveću ljubav uložio najmanje. S Jurom smo razgovarali o svemu onome što nosi životna zrelost, o područjima kulture koja su obilježila njegov život, o ispunjenju koje nosi obitelj, ali i o temama kojima se bavi u posljednje dvije zbirke poezije, a to su ljubav, senzualnost i erotika. Njegovo proniciljivo oko primjećuje ljepotu jednako kao i apsurde, pišući o tome u pjesmama i humoreskama, a na što se sve osvrnuo jedno vruće lipanjsko popodne, čitajte u nastavku.
.png)
Teško je pobrojati sve čime se baviš, pa je najbolje da to napraviš sam.
Moj primarni posao je viši knjižničar u Gradskoj knjižnici u Vrgorcu, a uz to fotografiram i pišem za Hinu, te fotkam za Pixsell i dvije američke agencije, Shutterstock i Depositphotos.
Uza sve to se baviš pisanjem poezije i proze.
Da, trenutno spremam sedmu knjigu, zbirku poezije koja je generalno gotova. U njoj sam spremio jedan novi ciklus pjesama, na temu seksa i smrti.
Seks me ne iznenađuje jer je to prisutno u tvojoj poeziji i prozi, ali otkud smrt?
Rekao bih da se sva ta poezija na neki način razvila iz jedne pjesme, “Zašto pijem multivitamine”, u kojoj navodim sve što čovjek radi u životu da bi mu se dogodio seks, i što sve radi da mu se ne dogodi smrt. Da pojednostavnim, ljudi se na sve načine trude da jedno dobiju, a drugo da pod svaku cijenu izbjegnu. Po tome, i seks i smrt značajno određuju naše živote.
I isplati li se piti multivitamine? I za što se više isplati?
Za seks, jer smrt ne možemo spriječiti.
Da ne ispadne da banaliziramo jednu ozbiljnu temu; u posljednjoj zbirci pjesama daješ jedan zreo i dubok pogled i na ljubav i na samu senzualnost.
Život u nekim fazama određuju omjeri energije i mudrosti. Kad si mlad, imaš puno energije, ali nemaš mudrosti. Kako si stariji, imaš sve više mudrosti, ali i manje energije. Valjda je to prirodan proces, jer ne bi niti bilo dobro da pod starost imati previše energije, dok u mladosti bez iskustva ne možeš imati mudrost. U nekim godinama imaš iskustvo i vidiš drugačije neke stvari. Ako govorimo o doživljaju erotike i seksualnosti, uzet ću za primjer pogled na lijepu ženu koja ti jednostavno uljepša dan, bez da imaš ikakve pretenzije.
Ljepota kao nadahnuće, kao i lijep zalazak sunca?
Ja sam više za žene. Zalazak sunca je kič detalj koji se prodaje u fotografiji. Govoreći iz aspekta prosječnog muškog mozga, pored zalaska sunca izabrat će uvijek lijepu ženu. Iako, sad je sve ušlo u neku zonu androgenosti i svi izgledaju feminizirano, svi su jednaki.
Nedavno sam čitala opis generacije Z za koju, između ostalog, kažu da su dosta aseksualani. Je li to zato jer su zaljubljeni sami u sebe?
Osnovna karakteristika ovog vremena je sebičnost, pohlepa i – prvo lice jednine. Ja, ja i samo ja. Kad je on tako lijep i dobar, ne može niti vidjeti lijepe žene ili bilo što drugo oko sebe. Nemaju fokus i nemaju vremena jer se bave sobom. Najvažnije je da su lijepi. I što onda? Koga briga? Koja je svrha toga?
Fotografkinja Ana Peraica koju dosta pratim radi zanimljive znanstvene radove na temu fotografije i ističe kako su sve vrste fotografija, i ulična i sporstka i sve druge preživjele osim – pejzaža. Više nitko ne fotka pejzaže otkad su se pojavili selfiji.
Nije li to odbojno i oprečno nečemu što bi trebalo biti poželjno i privlačno?
Nije baš jasno koja je svrha toga biti poželjan sebi, a ne nekom drugom. Ali općenito vrijeme koje dolazi diktira neke drugačije postulate koji kažu da bar 50 posto uspjeha nosi imidž. Nije toliko važno što i koliko kvalitetno radiš ako imaš priču. Puno je ljudi koji nemaju neki proizvod, ali imaju vrhunsku priču. U skladu s time se ponašaju i mladi reklamirajući sami sebe.
Sve su to besmisli, ali unatoč tome ja mislim da živimo u sjajnim vremenima. Mnogi će nostalgično reći “dobra stara vremena”, ali ja se ne bih složio jer sam uvjeren da je ovo odlično vrijeme za življenje. Tehnološki smo toliko napredovali da nam je svašta omogućeno i sad bi to trebalo koristiti na najbolji mogući način. I napredovati s time.
Vratit ću se još kratko na tvoju prošlu zbirku poezije “Mekoća” koja implicira emocionalnu mekoću. Je li to hrabro za jednog Dalmatinca?
Mene ljudi vide kao mrkog lika i definitivno imam taj brdski, planinski genom i znam ponekad biti grub. Ali negdje u sebi imam mekoće. One su tu uvijek prisutne, samo ih u nekim životnim fazama ne smiješ pokazati.
Zašto?
Dok si mlad, moraš biti frajer i tu nema mjesta mekoćama. Kad formiraš obitelj, moraš biti otac i opet moraš biti čvrst. Tek kada prođeš sve te faze, onda možeš pustiti sve te svoje mekoće van. Prije toga, moraš kalkulirati; sad me nije briga. Napisat ću što osjećam i to je to.
Jer nemaš što izgubiti?
Tako je, nemam što ni izgubiti ni dobiti. Briga me hoćeš li mi sad rušiti imidž. Imam odraslu djecu, kćeri već rade i jedna ima veću plaću od mene. Sin studira. Imam kuću, imam poslovni prostor, imam vikendicu ovdje, imam sve što mi treba. I zato si sad dajem potpunu slobodu da se bavim svojim unutarnjim stvarima, tim mekoćama; i u pisanju i u svakodnevnom životu.
Kad govorimo o sazrijevanju, uz njega ide i manje rada. Kako si uvijek bio na sto strana, kako si to uspijevao odrađivati?
Ja sam izabrao da će moj život odrediti djelovanje u području kulture, a to su ujedno i najmanje plaćeni poslovi. Logično je da onda moraš i više raditi da bi osigurao egzistenciju.
Jesi li ispravno izabrao?
Cijeli sam se život bavio stvarima koje su zapravo moje srednjoškolske ljubavi. To su fotografija, pisanje i sviranje. Ostao sam u tome i jednim sam dijelom fotografiju komercijalizirao kako bih mogao živjeti od toga. Mogao sam raditi i neke druge poslove koji donose više novaca, ali odabrao sam svijet fotografije i knjiga i nisam požalio.
Da možeš izabrati između fotografije i pisane riječi, što bi izabrao?
Pisanu riječ. Ja sam uvjeren da je moje poslanje na ovoj planeti da pišem. Moj najveći talent je pisanje, iako sam s druge strane u taj talent jako malo uložio. U fotografiju ulažem svaki dan i da sam toliko uložio u pisanje, valjda bih dobio Nobela.
Na predstavljanju knjige usporedili su te s Pablom Nerudom. Znači da si prije svega pjesnik?
Poeziju smatram čistom esencijom, ona sadrži sve. Što se tiče usporedbe s Nerudom, naravno da mi je to imponiralo. Volim Nerudu kao i neke druge latinoameričke pjesnike i reći ću kako smo slični i po političkim stavovima – obojica smo ljevičari.
Kako si stvaraš rutinu za pisanje?
Pišem navečer u svojoj sobi za pisanje i sviranje. To je soba koju koristim pošto mi je sin na faksu, a od namještaja u njoj se nalazi kauč, stol, kompjuter, i zid s pet okačenih gitara. To su gitare koje sam stavljao na zid odnosno kupovao da mi jednog dana dočekaju sina. Sad mi je sin odličan gitarista.
Je li netko od djece povukao druge talente, fotografiju i pisanje?
Volio bih da netko od njih piše, ali nitko se ne bavi pisanjem. Sin fotografira sa mnom, kćer Luce ima najveći talent, ali potpuno je otišla u znanost i kemiju.
Što se glazbe tiče, ja sam bio basista u bendu, a to ti je kad si najmanje talentiran. Ali imao sam sreće da sam oženio pjevačicu iz drugog benda koja je bila jako talentirana i čiji je muzikalni genom povukao sin. Odlično je što je od mene uzeo dozu upornosti, a od nje glazbeni talent. To me jako raduje.
Dakle ženu koja pjeva u klapi si upoznao kroz glazbu?
Upoznali smo se na izložbi skultpura, nama je zapravo cijeli život pbilježen umjetnošću. Sve skupa smo zajedno 35 godina.
Kao individue imamo svoje transformacije kroz život, pa ih tako imaju i parovi. Kako bi opisao tijek vašeg odnosa i braka?
Zajedno sazrijevamo, i zajedno starimo. I borimo se s menopauzama zajedno(smijeh). Mislim da nema tu nekog posebnog recepta osim puno tolerancije i razumijevanja. Treba biti zajedno i kad je stiska i kad je dobro. U jednom smo trenutku imali troje djece koji su studirali u drugom gradu i trebalo je to izgurati. Puno smo radili da ih poguramo i imali smo isti cilj.
Sad su neke stvari lakše, kad su djeca odrasla. Onda radiš eliminaciju onoga što više ne moraš kako bi se mogao više baviti onim što želiš?
Vezano za izlaganje fotoggrafija postavio sam neke svoje uvjete, pa na primjer ne izlažem u neadekvatnim i malim prostorima. U svojim 50-tima sam donio odluku da više neću fotkati svatove, i to mi je bila velika i važna odluka. Prije mi je trebao dan da se oporavim, pa tri, a sad i tjedan dana. Odeš u 10 sati poviše Širokog brijega i vraćaš se sutra u 7 iz Livna. Ne smijem si dozvoliti takvo samouništenje. Osim toga, to nikad nije bila vrsta fotografije koja se meni osobno sviđa.
Kojoj vrsti fotografije naginješ?
Sada dosta snimam studijsku fotografiju gdje sam između ostalog završio i zbog rada za američke agencije. Našao sam si nišu kao što su knjige i edukacija, i tu sam treći po plasmanu u Europi. U studijsku sam fotografiju namjeravao ući postupno, ali me korona pogurala. Uz knjige i edukacije na Shutterstocku najbolje mi prolaze teme chemtrailsa i prometa, a naravno, ljeti odlično idu fotografije Makarske.
Na Shutterstocku imam oko 65 tisuća fotografija.
Onda si u Makarskoj često. Reci mi nešto o tvojoj vezi s Makarskom i relacijom Vrgorac-Makarska.
Jedina nekretnina koju imam na sebi 100 posto je kućica u Makarskoj. Jednim se dijelom smatram stanovnikom Makarske. Nažalost, ljeti u sedmom i osmom mjesecu ne možemo doći do Makarske, a jedan od problema je i parking. Moram primijetiti i da je Makarska postala grad lanaca, sve je “ofensano” lancima i to je jedna jako ružna slika za nekoga tko dođe sa strane. Iako ja i dalje u glavi imam sliku pitome, meditaranske Makarske kakva ona možda više nije, ali u mojem srcu jest.
Onda lanci nisu narušili ljubav?
Ljutim se ja povremeno, a u nekim, sam tekstovima dosta kritičan. Ali Makarska je moj grad i jedini grad na svijetu u kojem se osjećam kao u Vrgorcu. Kad ovdje pijem kavu, osjećam se kao da sam doma. Plus, s pogledom na more.
Moramo spomenuti i novinarstvo. Voliš li biti novinar?
U novinarstvu sam 37 godina, a ušao sam dok sam studirao, s idejom da si stvorim nekakav džeparac. Nakon 37 godina, teško da bih se odrekao novinarstva. Samo sam smanjio neke stvari. Sukobe, na primjer.
Radio si za Slobodnu i za Večernji list, sad pišeš za Hinu. Koje su dobre, a koje loše strane dopisništva?
Uvijek sam radio za zagrebačke redakcije koje nikad nisu kužile lokalno novinarstvo. Posljednji koji je to kužio bio je Anđelko Erceg. S druge strane, za razliku od dalmatinskih redakcija zagrebačke imaju ozbiljniji pristup i to mi odgovara.
Kako pamtiš razdoblje Makarske kronike?
Bilo mi je lijepo i tamo sam naučio neke fore koje nisam imao priliku naučiti u većim medijima. Uz Makarsku kroniku me vežu ljudi i pored 7,8 redakcija za koje sam radio tu je bila najljepša energija i najveći entuzijazam u početku. Makarska kronika je postala nezaobilazan faktor u društvu i svi mi koji smo radili tamo i danas nosimo u sebi neku dozu Makarske kronike.
Razgovarala Ivona Ivona Ćirak / foto O.F.
