Villa Irena, potencijalno korisna kulturna i turistička infrastruktura, najprije je bila na čekanju zbog potpune promjene u konceptu, a potom zbog očekivanja da će se financirati ili barem sufinancirati iz nekakvih fondova. Međutim, prvi je plan propao jer Makarska ima – visok indeks razvijenosti. Nedostajalo je, kažu u Gradu, svega deset bodova da si Grad osigura lijepu lovu i poštedi gradski proračun troška. Sad čekaju rezultate drugog natječaja.
No nema garancije da će evaluacija biti pozitivna; postoji mogućnost da i ovog puta sav trud gradske uprave i preprojektiranje zbog prilagodbe novom natječaju (koje košta i vremena i novca) padne u vodu. Makarska se, naime, po svim kriterijima cijeni kao razvijen grad, a zbog izdašnih komunalnih doprinosa (čitaj: stanogradnje) i ostalih poreza i prihoda koji proizlaze iz turističkog prometa, ima i zavidan proračun. S jedne strane je dobro da se u Makarskoj obrće promet, no s druge strane Makarska zbog toga gubi priliku na brojnim natječajima, jer nema šanse ni kao brdska ni kao otočna ni kao nerazvijena sredina. Nepravedno je Makarska izuzeta i iz kategorije urbanih aglomeracije koja Kaštelima, Šibeniku i brojnim drugim razvijenim primorskim gradovima osigurava novac putem ITU mehanizama.
Ispravno je pokušati gradski budžet poštedjeti nepotrebnih opterećenja i preusmjeriti taj novac u nešto drugo. No pitanje je: dokle čekati, za što se isplati čekati, a u kojim slučajevima čekanje predstavlja gubitak; gdje treba biti strpljiv, a gdje je nužno ipak pokazati malo više odvažnosti i odlučnosti. I naprosto se baciti u vatru. Jer zbilja ne vjerujemo da bi makarski proračun patio zbog 1,2 milijuna eura potrebnih za završetak Ville Irene.
Villa Irena je samo jedan, recentni primjer koji nameće dilemu oko načina financiranja. Grad Makarska do daljnjeg odustaje i od izgradnje šetnice prema Krvavici, razvojnog projekta koji će u budućnosti zasigurno ući i u nekakav budući Plan razvoja destinacije. I ovog puta sreće grad nije imao zbog sporosti Županije da se konačno odredi granica pomorskog dobra te, kako tvrdi gradonačelnik Paunović, restriktivnog Zakona o pomorskom dobru koji im je pomrsio planove. Pitanje koje se postavlja i u ovom slučaju jest hoće li Grad pri kreiranju proračuna ipak odlučiti krenuti, barem u prvoj etapi, u realizaciju ovog projekta, ili će i dalje čekati da im u tome pomognu drugi izvori financiranja.
Idemo li dalje, dolazimo do Kuće Sunca, projekta za kojeg bi, kako kažu u ovoj gradskoj upravi, idealno bilo da se financira iz fondova. Razumljivo je, istina, kad gradonačelnik kaže da bi jedan takav projekt trebao biti percipiran kao županijski i kao takav biti i financiran i vođen. No kako vidimo, od dogovora s Crkvom oko alternative u bivšoj crkvi Kraljice mira na Ratcu teško će u skorije vrijeme biti konkretnih rezultata, a o suradnji oko velikih regionalnih projekata suvišno je govoriti. U narodu se kaže “uzdaj se u se i u svoje kljuse” i ako se igdje to može dobro primijeniti, onda je to po pitanju suradnje različitih razina upravljanja i različitih političkih opcija oko istih projekata. Gdje god lokalna uprava ima financijske i administrativne mogućnosti, katkad je bolje ne čekati bolja vremena nego krenuti na posao. Ne tvrdimo da je to slučaj sa Suncem, ali držimo da je ideja ove vlasti oko pretvaranja Kuće Sunca u regionalni centar utopija. Uostalom, da Županija ima Makarsku u fokusu, onda bi se pozabavila projektom koji je neupitno njihova odgovornost, a to je zgrada srednje škole.
Arheološki park na Sv. Petru još je jedan projekt oko kojega se u posljednje četiri godine nisu vidjeli pomaci, a predstavnici gradske vlasti čak su se i požalili kako od Ministarstva kulture nema financijske podrške. Što je pravi razlog oklijevanju, nebitno je; pola godine prije izbora arheo park je daleko od realizacije. Staviti u funkciju jedan ovakav projekt na kojemu su iskapanja završena prije nekoliko godina u interesu je grada Makarske i u najmanju je ruku jalovo upirati prstom u nebrigu od strane drugih institucija, osim ako to ne služi kao pokriće za sporost u realizaciji.
Imamo nadalje i svu ostalu kulturnu infrastrukturu poput zgrade Metalplastike, budućeg Gradskog muzeja na adresi Kalalarga 3, preuređenja stare škole i ostalih objekata koji su najprije čekali kulturnu strategiju, pa projektne zadatke, pa projekte za svaki objekt zasebno. Odustajanje odnosno prolongiranje adaptacije ovih objekata pokazalo se, uostalom, i kroz planiranja posljednja dva proračuna, u kojima je sva ambicija oko njihove rekonstrukcije iščezla.
Što se pak tiče tržnice s garažom i gastro centrom i ribarnicom, ni tu gradska vlast ne pokazuje namjere oko skorog početka radova, prolongirajući ovaj, poput ostalih projekata, za drugi mandat i nadajući se drugim izvorima financiranja.
Kad gradonačelnik kaže kako očekuje da će povući sredstva iz NPOO (Nacionalni plan oporavka i otpornosti) za dogradnju dviju osnovnih škola i izgradnju sportske dvorane, pohvalno je da su stečeni svi uvjeti za prijavu na natječaj u predviđenim rokovima. Gradska uprava je trebala odraditi taj posao i odradila ga je. Međutim, proračun za 2025. bi – ako je jednosmjenska nastava zbilja prioritet, a zakon kaže da jest – morao predvidjeti i neke druge alternative.
Sumira li se učinjeno u protekle i tri pol godine, tek je manji dio projekata financiran iz fondova, što pokazuje da to nije tako jednostavno iz već navedenih razloga koji sabotiraju pokušaje Makarske da se pridruži gradovima čiji razvoj galantno podupiru fondovi. Agenciji MARA su u dosta slučajeva tu bile svezane ruke. Uglavnom, među financiranima iz fondova nije bio ni dječji vrtić Maslina, kojeg je iznio gradski proračun, premda se radilo o velikom zalogaju. Nije to bila ni Hrpina, niti ostali radovi na uređenju stare gradske jezgre, a zapravo drugih zahvata nije ni bilo, izuzmu li se radovi na sportskoj dvorani.
S jedne je strane aktualna vlast prilično impulzivna kad se radi o trošenju proračunskog novca na savjetovanja i konzultiranja, natječaje, dokumentaciju i zabavu, dok pri realizaciji kapitalnih objekata i sanaciji vlastitih objekata pokazuju bojažljivost, suzdržanost i oklijevanje, sve pod krinkom uštede i strateškog promišljanja.
Ako izborna godina to neće promijeniti i ako će se otvaranja objekata svesti na djelić rive, dječje igralište i slične projekte, onda to znači ili da u Makarskoj postoje drugi razvojni prioriteti, ili da ova vlast samo živi u takvom uvjerenju.
piše: Ivona Ćirak