Vršnjačko nasilje tema je koja zaokuplja društvo u kojemu živimo više nego ikada, a dobar dio razloga leži u dostupnosti informacijsko-komunikacijskih tehnologija i svim anomalijama koje, uz niz prednosti, idu uz društvene mreže. Upravo zato smo naš projekt posvetili ovoj problematici o kojoj treba progovarati uvijek iznova i iz različitih kutova.
Serijal Kontra nasilju otvaramo razgovorom s Ivonom Vučić, psihologinjom Savjetovališta Lanterna, koja ujedno radi i kao psihoterapet i provodi niz aktivnosti i programa u zajednici, susrećući se s djecom, mladima, roditeljima…U Lanterni dobro znaju s kojim se problemima, iza zatvorenih vrata, muči lokalna zajednica, a da je nasilje, nažalost, sastavni dio svakodnevnice, pokazuje i podatak Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koji kaže da svako treće dijete doživljava neku vrstu nasilja gotovo svakodnevno.
Kolika je svijest u lokalnoj zajednici među roditeljima o prisutnosti vršnjačkog nasilja, ali i o tome što nasilje uopće jest?
Vjerujem da svijest o vršnjačkom nasilju među roditeljima raste, no često i danas nailazimo na rasprave o tome što nasilje zapravo jeste. Mišljenja sam da nam svima još uvijek nedostaje i dovoljno informacija i znanja kako bismo izgradili i zauzeli čvrst stav po pitanju nasilja. Ako ne postoji znanje i nema svjesnosti o tome što se dešava ne možemo ni pristupiti problemu na pravi način. Tada roditelji tumače nasilje kroz prizmu svojih uvjerenja, iz onog što su oni sami iskusili kroz svoj život. Tako se dešava da roditelji umanjuju nasilje pa kažu: „Djeca su se samo malo pogurala!“ „Ma to je samo dječja igra!“ „I mi smo se tako tukli kad smo bili mali“ i slično.
Boljoj informiranosti i senzibiliziranosti roditelja o prisutnosti vršnjačkog nasilja mogu doprinijeti edukacije i preventivni programi, kao ovi koje nudi Savjetovalište Lanterna. Edukacija može pomoći roditeljima da nauče prepoznavati rane znakove nasilja, da prepoznaju potrebe svoje djece te nauče kako graditi pozitivne i podržavajuće odnose sa svojom djecom.
Danas djecu u velikoj mjeri odgajaju društvene mreže. Držite li da su roditelji tu podbacili jer nemaju snage suprotstaviti se nečemu što je postalo samorazumljivo ili se jednostavno ponašaju oportuno?
Društvene mreže imaju snažan utjecaj na djecu i adolescente, a to kakav stav roditelj zauzima u svemu tome naravno ovisi o samom roditelju. Čak i kada roditelji ne čine ništa kako bi kontrolirali vrijeme koje djeca provode na društvenim mrežama, razlozi su različiti i vrlo složeni. Nekada se tu radi o nedovoljnoj infomiranosti roditelja o mogućim rizicima, ponekad roditelji nemaju dovoljno snage nositi se sa svim tim izazovima zbog nekih svojih osobnih problema, a ponekad je to njihov svjestan izbor jer se, dok su djeca na ekranima, oni sami ne moraju baviti njima pa ekran preuzima ulogu zabavljača i čuvara.
A istovremeno su i sami roditelji na ekranima. Roditelji često svoje ponašanje opravdavaju na način da je to jednostavno neizbježno, da se i „sva ostala djeca“ ponašaju na isti način i da on to svom djetetu nikako ne može uskratiti. Roditelj želi svom djetetu ostati prijatelj, ne razmišljajući da dijete već ima svoje prijatelje i da je djetetu potreban roditelj, netko tko će ga voditi kroz život i uputiti u sve ono što dijete sa svojim ograničenim znanjem i iskustvom samo nije sposobno realno sagledati.
Postoji jedna izreka koja se često zna čuti kad se susretnemo s agresivnom ili nepristojnom djecom, da sve polazi od kuće. U kojoj mjeri ta tvrdnja stoji?
Izreka “sve polazi od kuće” u sebi sadrži dosta istine, ali to se sve ne može promatrati tako pojednostavljeno. Po toj izreci bi djeca u potpunosti bila rezultat ponašanja svojih roditelja, ali to nije tako. Roditelji stvaraju uvjete, a djeca na kraju odlučuju za sebe i upravljaju svojim životom onako kako oni to odaberu.
Mi svi dobro poznajemo i obitelji u kojima su se roditelji trudili oko svoje djece pa je isto neko od djece izabralo neki ne baš prihvatljiv životni put. Isto tako znamo i djecu koja su odrastala u teškim okolnostima pa su se razvili u krasne ljude.
Naravno, što su bolji uvjeti za dijete, dijete ima više mogućnosti da za sebe izabere ono što će mu u konačnici priskrbiti sretan i ispunjen život. Iako su obiteljski odnosi i stil odgoja važni, ne možemo zanemariti ni utjecaj vršnjaka, škole, medija i društvenih mreža koji također oblikuju njihov sustav vrijednosti i ponašanja.
Koliko se često susrećete sa situacijom da vam dođe roditelj u savjetovalište zbog poteškoća s djetetom, a na koncu otkrije da sam ima određenih problema na kojima treba raditi?
Takve situacije su vrlo česte. Roditelji se često javljaju zbog djetetovog ponašanja, problema u školi, problema socijalizacije, ali tijekom savjetovanja otkrijemo da se korijeni problema često nalaze u izazovima s kojima se roditelj suočava, bilo na privatnom, obiteljskom ili profesionalnom planu.
Roditelji često traže da dovedu dijete kako bi mi to dijete „popravili“ jer je roditelj nemoćan i ne zna što više učiniti. Ali mi uvijek tražimo od roditelja da na savjetovanje dođe upravo on (roditelj) jer je roditelj taj koji je u svakodnevnom u kontaktu s djetetom i on je taj koji je odgovoran da djetetu osigura sigurne i poticajne uvjete za sretan i ispunjen život. Često kažemo da dijete udiše ono što roditelj izdiše, te tako ako roditelj ima problem i nije sretan, to se odražava i na djetetovo ponašanje, a i na djetetov odnos s roditeljem. Ukoliko se roditelj suočava s nekim ozbiljnijim problemom, a ne uspijeva ga riješiti sam, uvijek je dobro potražiti stručnu pomoć kako se taj problem ne bi dugoročno negativno odrazio na sigurnost i dobrobit djeteta.
Unatoč dostupnosti informacija i sve većem stupnju obrazovanja stanovništva, i dalje se zna čuti da je batina iz raja izašla. Kako to tumačite?
Izreka “batina je iz raja izašla” proizlazi ponovo iz naših duboko ukorijenjenih uvjerenja o autoritetu i disciplini. Roditelji koji koriste tjelesno kažnjavanje najčešće imaju uvjerenje da oni znaju što je najbolje za dijete i da je njihova dužnost učiniti da se dijete ponaša upravo onako kako oni smatraju da je ispravno. Od ovih roditelja često čujemo „I mene su moji roditelji tukli, pa evo što mi fali?“ Ako osoba vjeruje da je to jedini „ispravan put“ i da djeca jedino tako mogu „naučiti lekciju“ onda će taj roditelj i dalje pribjegavati takvim metodama discipliniranja. S druge strane za odgoj potrebno je puno vremena i strpljenja, a ovdje roditelj nastoji riješiti problem „brzo i učinkovito“.
Najvažniju stvar koju roditelji ne smiju zaboraviti je ta da batinama narušava odnos s djetetom i da povređuju dijete i tjelesno i emocionalno. Dijete gubi osjećaj sigurnosti i povjerenja u roditelja, a istovremeno uči da su batine jedan od mogućih načina rješavanja problema pa će i sam moguće posegnuti za tom metodom kada se nađe u nekom problemu.
Na drugom su polu prepopustljivi roditelji koji su dijete stavili na tron princa i princeze i nisu u stanju postaviti granice. Što je štetnije? I koliko je potonje u našoj lokalnoj zajednici rašireno?
Rekla bih da je prepopustiljiv odgoj nešto što je trenutno jako rašireno. Dobro je dok je princ ili princeza u obitelji, ali jako brzo taj princ i princeza dođe među drugu djecu, odgajatelje, učitelje, nastavnike i shvati da među njima nema isti tretman kao kod kuće, da tu ima mnogo drugih prinčeva i princeza. Ta spoznaja za to dijete može biti izuzetno frustrirajuća jer su ta djeca naučena da im je uvijek netko na usluzi, te nisu osposobljena da se sama zauzmu za sebe. Ta djeca rastu u uvjerenju da su drugi odgovorni za ono kako se oni osjećaju, za ono što se njima dešava, i ta djeca će kao i odrasli ljudi ići kroz život kriveći druge za svoju nesretnost ili očekujući od drugih da ih učine sretnima.
Tjelesno kažnjavanje je definitivno nešto što nikako ne bi smjelo biti prihvatljivo niti korišteno kao metoda u odgoju djece jer može biti iznimno štetno za emocionalni razvitak djeteta. S druge strane problem prepopustljivog odgoja je da u njemu nedostaje odgovornosti. Nema odgovornosti niti od strane roditelja, niti se kod djeteta razvija osjećaj odgovornosti.
Odgajanje kroz ljubav, jasne granice i dosljednost puno je učinkovitiji način koji pomaže djeci razumjeti posljedice svojih ponašanja, što djecu priprema za zdrave odnose i samostalnost u budućnosti.
Pripremila Ivona Ćirak/foto M.D.
*Financirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznolikosti elektroničkih medija
