Subota, 18 svibnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Stambena pitanja

KAMARIN MARINA SRZIĆA Stambena pitanja

Da Iko nije otišao u svit na pečalbu, Ive se nikad ne bi u Imotskom pred kvadrom Gospe od Anđela zavjetovala na djevičanstvo. Da nije počeo rat i da u borbi nije bio ranjen, Kleme nikad ne bi upoznao Ivu. Da je nije upoznao, ona ne bi iskusila majčinstvo, već partila na onaj svijet kao koludrica. Da nije od 1941. do 1945. rodila troje dječice, Ive nikad ne bi postala stanarkom, a kasnije i vlasnicom stana od 70 kvadrata u srcu grada. Da nije postala vlasnicom stana, otkupivši ga u novoj državi za šolde koje danas nisu dostatne ni za kapunjeru, djeca joj u takujinu ne bi imala po 133. 000 friško štampanih eura.

Kupac je požurivao s kupoprodajnim ugovorom, pa su Ivu djeca hitno smjestila u luksuzni starački dom. Da je nisu tako hitno ‘deportirali’ u dom, euri im ne bi tako hitno sjeli na račun. Ivin smještaj u domu je stajao vrtoglavih 2000 mjesečno, a kvadrat stana još vrtoglavijih 5700 eura. Ive je živjela još tri mjeseca, što znači da je do kraja života potrošila tek 300 eura više od cijene jednog kvadrata. Tako bi u formi izvještaja bili sažeti podaci o Ivinoj sudbini, o rješavanju stambenog pitanja i o trgovini kvadratima.

Kao i uvijek u Kamarinu, suhe ćemo podatke začiniti štorijicom.

Rodom s ljutog kamena s one strane Biokova, Ive se već kao curetak zaručila za Iku. Planirali su vjenčanje čim se on vrati iz Belgije, gdje su mu zemljaci našli mjesto u rudniku. Mislio je rudariti dvije godine dok ne skupi pare za skučiti se s Ivom, ali se na kraju skučio u Belgiji s jednom vrtirepkom Francuzicom. Povrijeđena Ive se s fratrom dogovorila za odlazak u samostan i zavjetovala na djevičanstvo. Naum joj je pokvario rat. Doduše, više Kleme nego rat.

Taj se Makaranin među prvima prihvatio puške i pridružio partizanima. Bojna karijera mu je trajala kratko. Imao je pegulu i pri prvoj akciji teže je ranjen u nogu. Smjestili su ga u Ivin pastirski stan na Biokovu, gdje je čuvala blago u sezoni ispaše. Ive mu je vidala rane, a on je ubrzo počeo vidati Ivu.

Od Klemine terapije Ive je ostala zbabna prvi, pa drugi, pa do kraja rata i treći put. Klemi je situacija medila, te je promislio -Bolje mi se inbarkat u Ive dok neprijatelje đava ne odnese, nego izgubit bekinu u borbi. Ranu je prestao liječiti, pa je čak uz Ivino poznavanje narodne medicine počeo i pogoršavati. Ljute trave na ljutu ranu učinile su ga skoro invalidom, ali mu je reproduktivna makinja funkcionirala leva-leva. Na svijet su došli Slobodan, Goran i Sovjetka.

U Ivinu pojatu dovodili bi se povremeno ranjenici, pa je postala partizanska bolničarka. Kleme je sa završenom Učiteljskom preparandijom prevodio pribavljene neprijateljske dokumente i djelovao kao šifrant. Zasluge su mu nakon rata bile visoko ocijenjene, te je dobio status prvoborca. Partizanski pojata-staž je odradio i spremao se vratiti u grad.

Ive se po prvi put u životu pobunila -Dok su fašisti taracali domovinu, ti si taraca mene i umisio mi troje muladi! Di ću ja sad š njima? Vodi i mene u Makrasku! I krenuše u ‘Makrasku’. U poslijeratnoj stambenoj krizi nije bilo lako naći mjesta za stanovanje. Kleme se snašao. Kao drug sa zaslugama odmah je postao utjecajan. Prastaru šjoru Itu s viškom stambenog prostora smjestio je u Bazanu, a Ivu s djecom uselio u njen stan od 70 kvadrata.

Svi su znali tko je pravi pape Slobodana, Gorana i Sovjetke, ali su činili kuco da se ne zamjere drugu Klemi. Brzo se odselio, oženio se i Makarska ga je rijetko viđala. Ive je othranila djecu, te u starosti doživjela ‘deportaciju’ u starački dom baš kao i šjora Ita. Ostatak štorije znate iz prethodnih redaka. Borba iz pojate kontra fašista i narodnih izdajnika, kapitalizirana je u Ivinom slučaju sa 70 kvadrata, te na koncu i lijepom svoticom koji su podijelili Klemini mulci.

Danas i najžešći ateisti postaju iznenada religiozni kada čuju za cijenu makarskih nekretnina, te se pobožno prekrste -Ujme oca i sina i duva svetoga! Gospe je li to moguće?! Ko to može kupit? Svjedoci smo da je itekako moguće, a tko i kojim šoldima sve to može kupiti samo nagađamo. Kamarin ne može kalat cijenu kvadrata, ali vam može pokloniti još dvije štorijice o zanimljivim situacijama u prostorima za stanovanje. Jedna je priča iz davnih 30-ih prošlog stoljeća, a druga 40-ak godina mlađa.

Stanujete li možda u nekoj staroj kući za koju više ni katastarske knjige ne pamte tko joj je bio prvi vlasnik? Zaboravljene su i sudbine svih oni stanara što su tu prebivali prije vas.

Zidovi, barem koliko se zna, ne govore. Samo pijančine i rebambiveni tvrde drugačije. No i neki sasvim trijezni, bez propuha u glavi, tvrdili su da im se po domovima događaju neobične stvari.

Šjori Lukri, udovici gradskog nadstražara koji je izgubio glavu u potjeri za hercegovačkim švercerima duhana, Javna dobrotvornost dodijelila je na upotrebu stan. U staru se zgradu uselila zajedno s materom Krištom i kćerkom Nevom. Jutra bi im počinjala ovako…

-Pogledaj ti kalamara!, Bit će opet oka nisi sklopila? Ali je i noćas opet bilo orjanja? Ja ništa nisan čula. To je tebi čerce šta puno čitaš one nesritne knjige, pa dobiješ upalu misli, izbiflala je šjora Lukre uobičajenu pištulu anemičnoj kćeri Nevi.

Nevine noćne more nisu prestajale od useljenja. Dizala bi se umornija nego što bi legla. Mater se poplašila da joj mala ne ode na kvasinu, no osim jutarnje iscrpljenosti, drugih znakova nije bilo. –Nisan išepmjana, obrecnula se Neve –Ako kažen da ih čujen, onda ih čujen!
Prisutna baba Krište, s čašicom prve jutarnje travarice, javila se sa bančića kraj špahera i podržala unuku–Virujen ti ja čerce moja! Evo do čega je mene dovelo to orjanje!, podigla je bičerin, pokazujući sredstvo koje je škapulavalo od neprospavanih noći. –To je sve od onih nestritnika šta se tute vraćaju i traže!, prorondala je baba.

Lukre je pokušala prekinuti staru, no bilo je kasno. –Ko se vraća? Šta traže?, zainteresirala se Neve. –Vraća se oni sudac iz vrimena Auštrije, šta je sta u ovi stan di smo mi. Krivo je sudio drugima, pa je na kraju prisudio sebi! –Majko kuco!, probala ju je Lukre fermat, ali se babin jezik naspugan travaricom razvezao, pa je nastavila špjegavat –Vako je bilo. Oti je sudac osudio jednoga pošetnoga momka da je ukra iz Ribolove konobe pršute, a bidni mladić tu noć nije ni primirisa vanka. Ukra ih je neki policijot i to je oti nesritni sudac zna, jer je i on dobio jedan od ukradenih pršuta.

Momak je stavjen u pržun i posli misec dana je umra od sućije na plućima. Onda se njegova rodbina zaklela da će kadli- tadli beknit suca. Bili su raca od riči i Auštirjanac je spakira valiže i sa cilon familjon pustio crno put Trsta. U priši su zaboravili na zlato šta su ga negdi u kući sakrili. Onda je ta cila familja auštrijska skončala od španjolice i sad se vraćaju s onoga svita doć po svoje! –Ajde majko ne puni maloj glavu! I šta će in zlato kad su na onome svitu?, prekinula je Lukre.

Baba Krište je nagela iz bićerina i objasnila. –Meni je jedna časna šta je puno načitana kazala da je to moguće, jer da su završili u paklu, pa sad gledaju potkupit zlaton sotonu ne bi li ih pustio barem u čistilište di su duše od purgatorija! Zato sad dolaze nama i po cilu noć traže di je blago. Eto zato ti čerce ne možeš zaspat, ali ja s ovon mojon likarijon mogu. Oćeš i ti jedan bićerin?

Taman je pružala unuci čašicu, kada je pretrpana posuđem, škancija sa zida popustila i stropoštala se po podu. I dok su po kužini letjele pinjate, terine i pijati praveći paklenu larmu, Lukre je u panici povikala –Auštrijanac!, pa je zgrabivši Nevu izletjela na kalu ko metak. Babu Krištu su ostavili u kužini s njenim bocunićem.

Što je bilo s ‘Auštrijancem’, nije znano. Baba je i dalje bumbila i blaženo hrkala. Nevinoj nesanici se pridružila i Lukrina, pa bi ko dva šonambula do zore vrebali Auštrijanca, a od zore tražile po kući blago.

No ako ne vjerujemo pijanim babama, svakako je za povjerovati prijavi Stanici narodne milicije iz 70-ih godina. U njoj stoji: ‘Drugarica B. prijavljuje nestanak više vrijednih predmeta iz svog stana, koje je pri renoviranju otuđio zidar Ibro nepoznate stalne adrese, uz pretpostavku da mu je boravište negdje u BiH.’

Što je drug Ibro konkretno otuđio iz prijave se ne može razaznati, a ne može, jer ni drugarica B. nije bila sigurna što joj je sve iz kuće nestalo. Pozadina priče je slijedeća…

Godinama je B. ašestila staru sugrađanku, da bi je na koncu onemoćalu privrćala na bolesničkoj postelji. Zasluženo je po smrti dobila oporučno njen stan, no kako je starica u poslijeratnoj otimačini izgubila puno više, bilo je za povjerovati da je ostalo još nečega osim stana. Znala je to i B. nakon što joj je starica više puta spomenula. –Stan će bit tvoj! To je jedino šta mi nisu drugovi oteli! Mižeran je, ali upamti da nije zlato sve što sja! A di je zlato, neću ti reć da se ne bi digo izlajala, a ni napisat u testamenat da ti ga banditska država ne bi otela! Znat ćeš na vrime!

Vrijeme je prolazilo, a B. nije naišla na ništa. Prevrnula je armerune, rašvilala lancune i rasjekla sve štrampucine, izvadila iz kvadara antike slike, no od zlata ni traga. Zapušteni stan je valjalo staviti u funkciju, pa se zadužila i dala u popravke. Preporučili su joj majstora Ibru, dobrog i jeftinog zidara iz Bosne. Najveće je muke meštar imao s razbijanjem velike zidane peći gdje je trebalo otvoriti prolaz za drugu kamaru, no riješio je i to

B. se divila obavljenom poslu planirajući kako će afitavanjem bar nešto izvući iz obnovljenog stana. No, Ibre nigdje da mu plati ruke.
Mislila je –Biće čovik triba hitno za Bosnu, pa će se vratit. Onda je pregledavajući renoviranje ugledala na štoku utaknutu cedulju. Na karti od cimenta grbavim je rukopisom stajalo napisano: ‘Gazdarice ja sam poso pošteno odradio. Da sam naplatio ne bi bilo ni za pite. Ovako sam se sam poslužio, pa će bit i za pite i za tepsiju. Zlato iz furune se malo rastalio od grijanja, ali bilo ga je Alalhu hvala ko bureka na Baš čaršiji, pa se ne žalim. Odo ja u Bosnu, pa iz Bosne u Vrankvurt. Pozdrav Ibro’

–Da ti mater lupšeku i bosansku i vrankvurtsku!, popijezdila je B., i klela samu sebe, kako joj nije palo na pamet zaviriti i u staru kalijevu peć.

Afitavanjem nikad nije nadoknadila napoleondere, leopoldine i dukate. Ibro je iščezao. U Stanici milicije, slučaj je bačen u škovace kao neriješen. Priča je istinita. Identitet oštećene je zakamufliran. Vremešniji poznavatelji makarskih prilika mogli bi se sjetiti tko je ispao hebena stranka.

Ako ste postali vlasnikom kojeg starog stana, do slijedećeg đira pregledajte sve kantune ne bi li štogod našli. Dobro bi došlo! Inače, žiriju s Eurovizije je više pasala anemična švicarska manistra na pjuvaku nego naše sočne baby -lazanje. Možda dogodine treba pokušati s vrlobrskim makarunima na vreteno. U svakom slučaju -Rim Tim Tagi Dim!

Piše Marino Srzić/ foto: privatni album

- Oglas -