Karme Maškula, nadimka stečenog zbog nagle ćudi, našla se u trapuli. Nije to bila jedina trapula na koju je u životu intrala, no ova joj se činila posebno zahebanom. U pitanju su bili dolari -Ako ostanemo bez dolara divera Jakiše, možemo stavit zube na škanciju!, dumala je u očaju. Stanje je bilo ovako…
Otkako je ostala udovica, a butiga pokojnog joj Vice otišla na inkanat, familija je jedva preživljavala. Sa sinom kalašem Milanom, te kćerkom Ivkom koja je ‘uhvatila zeca’ i ostala zbabna s ‘neznanim junakom’, nije bilo lako opstati. Zato se odlučila pisati muževom bratu Jakiši u Čikago. ‘Dragi divere! Spali smo na niske grane. Pomogni i malo nas potakjaj dolarima da ne završimo na ulici!’, stajalo je u pismu.
Jakiša se smilovao i dvije godine slao spasonosne amerikanske monete, a onda je ko grom iz vedra neba stigla kuverta bez dolara: ‘Dragi moji, dolaze mi nemili glasi. Neću imentovat ko mi javja. Čujen da Milan arči i banči po krčmama, a obećali ste mi da će ić u školu oficirsku. Javjaju da mala Ivka vrti guzicon po rivi, a pisali ste mi da se odlučila otić u časne. Za tebe Karme kažu da si već mezoluto obukla i da se riketaješ zlaton od pokojne matere, a nema ni tri godine da je Vice pod pločon. Ako me ne razuvirite da je ovo laž, adio dolari! Jubeći vas Jakiša.’
Karme je dugo mislila šta će i kako će, a onda se dosjetila -Neki mu je krurbin sin javio situvaciju. Triba dokazat da nije tako! Dico iđemo se litretat u Smodlake. Ti ćeš Ivka obuć monturu od koludrice od zadnjih maškara. To će ti usput i sakrit drob. Ti Milane posudi monturu od maloga Paške šta ući za oficira. Ja ću stavit crni faculet, da Jakiša ne vidi da san se pribacila na mezoluto i dignit rečine od babe Podgorke da ne kaže da se riketajen!
Tako je i bilo. Kakav je bio ishod doznati ćete na kraju Kamarina. Vraćamo se makarskom pojmovniku. Danas ćemo proći pojmove iz Karmine štorijice: litret, montura, mezoluto i nariketat se. Krenimo redom…
L kao LITRET, od iskrivljenog tal. -ritratto; portret. Kod nas se naziv upotrebljavao za fotografiju. Danas fotografije držimo stivane u tisno, po mobitelima. Nekada smo ih čuvali na romantičnijim mjestima. Osim albuma, najčešće u škatulama. Čim bi pokusali bombonjere, počeli bi ih puniti fotografijama. Istoj je namjeni služila i kutija od postola. Naše su foto-zbirke bile pouzdano arhivirane, a omot u zbunjujućoj opreci sa sadržajem. Bombonjera s prizorom bitke kod Sigeta i banom Zrinjskim, čuvala je slike s primanja u SKH, dok su u škatulama Soko-Štark proizvoda s nacrtanom kartom SFRJ gostovale fotografije s Prvih Svetih Pričesti. U kutijama Planikinih čizama s natpisom ‘ženski čevlji, črna barva’ završile bi slike s babinog sprovoda. Baba je doduše mogla i voljeti slovenske postole, ali ne toliko da bi joj označile posljednji ispraćaj. Dolaskom mobitela škatule i albumi su ispali iz igre.
Fotografiranje je nekad bilo stvar prestiža, no demokratičnost je zavladala i na tom polju. S prijelaza na 20. stoljeće, za uspomenu su nam ostali mrki likovi prababa nalik indijanskim poglavicama. Neka bi se stara Primorka ovjekovječila za nasljednike u foto-ateljeu s oslikanim paravanom tirolskog krajolika u pozadini, kao da je cijeli život jodlala, a ne pjevala ‘Majka Maru’. Takve fotografije nisu bile djela prvih fotografa Barbierija i Pasca. Njihove ambicije su bile umjetničke, te su za sobom ostavili dragocjene vizure grada kakvog više nema. Mudar poslovni potez čine Parentić i Smodlaka, izlaskom na teren za povoljnu cijenu.
Između dva rata sve su prisutniji svakodnevni motivi. Iako rat ostavlja foto-rupu, nađe se još po koji litret iz tog doba. Ti ratni ‘svjetlopisi’ postaju problemom u poraću. Stoga završavaju u vatri špahera ili se cenzuriraju izrezivanjem oznaka s vojničkih montura. Kasniji foto-uradci nose potpise meštara Kapiste, Vranješa, Bezinovića, Garduna. Logotipi Daskala i Foto-Galića, najčešći su na snimkama vezanim za masovni turizam. Slikanje s magarcem, modni je krik ljetnih sezona. Najaktivnije aparatom klika Vesna Galić Bašova, rijetki primjer ženskog terenskog fotografa svog doba.
U zbirkama litreta nailazimo i na uspomene iz JNA s posvetom: ‘Dragom drugu iz JNA, Milutin iz Surdulice’. Poruke uslikanih ljepotica su rafiniranije: ‘Niti je za ukras niti za lepotu, nego da me se setiš nekad u životu, Cica’. Motivi sa žalovanja nad otvorenim kapselom, na svu su sreću ispali iz mode.
No litretavanje kod nas nije označavalo samo fotografiranje. U burnim ženskim svađama konačni je obračun završavao ‘litretavanjem’. Radnja se sastojala u podizanju kotule, pokazivanju pozadine i pljeskanju po debelom mesu uz poklik – Eto sam te litretala! Ovoj bi zanimljivoj taktici borbe s kala valjalo istražiti porijeklo.
M kao MEZOLUTO, od tal. mezzo-pola i lutto-tugovanje. U slobodnom prijevodu ‘na pola tugovanja’. Kod nas je mezoluto naziv za žensku odjeću crne osnove sa sitnim svijetlim uzorkom.
Pravila odijevanja u razdoblju korote bila su stabilnija od kodeksa japanskih samuraja. Iza smrti voljenog pokojnika muškarci bi prošli lišo, nošenjem crnog botuna u zapučku ili florom na rukavu. Žene su potpadale pod rigorozna pravila. Dvije godine crnine za roditelje i braću, godina za suprugove roditelje, nešto manje za djevere, godinama ili do kraja života za muževe i odraslu djecu. Za gubitak nejakog djeteta, crnina je bila isključena. Tada se žalost obilježavala tamno smeđom odjećom i govorilo o ‘rajnoj’ smrti. Prelazna faza iz crnine u uobičajenu odjeću premošćivala se mezolutom. U opravama s mustrom bijelih bulina ili cvjetića na crnom fondu, žene su najavljivale skorašnji kraj korote. Proces bi bio ubrzan nekim veselim događajem koji se nije mogao izbjeći. Izvjesna je sugrađanka, u namjernom odugovlačenju skidanja crnine nakon smrti svekrve, godinama priječila kćerkino vjenčanje za nedostojnog zeta. Situaciju je riješila kćer. -Majko ja sam zbabna i ako nećeš mulca za unuka skidaj crno i misi slatko! Mater je skinula crninu isti dan, ne poštujući čak ni mezoluto pravilo.
M kao MONTURA, jedan od tal. naziva za vojnu uniformu -montura militare, kod nas se udomaćio kao naziv za vojne, ali i druge monture, vatrogasne, redarske, svećeničke… Koristi se kolokvijalno i za odjeću uopće. Glavno joj je značenje ipak vezano za uniforme.
Profesionalni vojnici u monturama, nisu bili česti u povijestima domaćih rodova. U mirnodopskim vremenima, rijetko je tko birao poziv vojnika. Makar nije manjkalo ratova u kojima se dalo napredovati na časničkoj skali, na prste se mogu izbrojiti domaći sinovi sa značajnijom vojnom karijerom. Činovi, odličja i dekoracjuni u pravilu su zaobilazili Makarane. Kad bi se netko prihvatio istraživanja o povijesti profesionalne usmjerenosti domicilnog puka, brzo bi zaključio da su uniforme bile na niskoj cijeni.
Zato su i bili rijetki domaći žandari, policjoti i financi, a ni svećenika i švori nije bilo kao u drugim sredinama. Makar se zaziralo od kasarni i žandarskih stanica, puk je volio monture. No, samo one koje s krutom silom nemaju veze. Poput monturi na gradskim glazbarima. Zbigecani u svoje uniforme, na čelu s kapelnikom dočekuju vapore, vesele pučanstvo koračnicama, a ‘marčom funebrom’ čine dostojnim posljednje ispraćaje u kanpu.
Vatrogascima se dive svi i uvijek. I dok vježbaju spretnost pjevajući usput: ‘Vatru gasi, brata spasi’ i kad se bore s pravim ognjem. Pompjerom-vatrogascem, bilo je biti najkorisnije u vrijeme velikih vojni. Potrebni na domaćem terenu za Prvog rata, uspijevali su izbjeći front. Tada je i nastala ona zaboravljena talijanaška lascivna pjesmica: ‘Mio marito že pompijer, pompa kva, pompa la!’ U kroničnom nedostatku muškaraca, vatrogasci su, pričalo se, osobnim pumpama gasili vatre kod sugrađanki. Od uniformiranih su na cijeni bili još poštari i gradski redari, jer im je posao osiguravao preživljavanje na jaslama državnih službi svih kraljevina i država. Makarani navlače monture različitih udruženja.
Pučanstvo između dva rata puni redove Hrvatskog sokola, Orla, Orjune i Mačekove seljačke straže. Monture u drugom ratu dobivaju zlokoban prizvuk. Donose pogibelj i strah, a parade uz monture i dizanje tuđinske bandire na rivi se zaobilaze. Tko se zatekne, a propisno ne diže na pozdrav ruku, dobije pendrekom po rebrima ili porciju fašističkog ricinusovog ulja.
Svršetkom rata stupaju partizanske monture i na rivu izlaze svi. Netko od straha, a netko od oduševljenja. Kad je prošlo doba montura, zaredali su pozdravi proljeću, pioniri i omladinci. Sudionici su dječica i mladi, pa im sa simpatijama svi aplaudiraju. Onda smo pregrmjeli još jedan rat i nitko nije vjerovao da ćemo opet pratiti vojne mimohode. No, to je bila druga stvar i nove su nam monture s razlogom bile pri srcu.
N kao NARIKETATI SE, napadno se nakititi, nakinđuriti se, bogato se uresiti. Otud -tal. ricco-bogat, u osnovi ovog izraza. Riketavale su se u prvom redu žene. Muškarce je osim starinskog reloja povezanog kordunom od prsiju do džepa đileta, krasila još i vjenčana vera, te rečina u uhu prvorođenog sina ili pomorca. O tradiciji kićenja žena svjedoče i ugovori o dotama s nabrojanim nakitom: bokulama, karniolama, špilama, čokama.. Sav taj stari nakit desetkovan je kao žrtva različitih okolnosti. Od onih dramatičnih poput gladi, kad se mijenjala zlatnina za kukuruz, preko otimačina, pa sve do mode. Novi trend u dizajnu nakita pretopio je sačuvane kadene, kordrune i bračolete u nove modne oblike nakita. Dio baštine je tako otišao u nepovrat.
Postojalo je više tipova žena sklonih kićenju. Jedne su posprdno zvali Gospe iz kvadra, a druge šjore Rikete. Naziv prvih poticao je od zavisti zbog bogatstva nakita, a šjorom Riketom se nazivala ona koja se kinđurila vodeći se geslom -Nek’ se svitli! Takve bi miješale zlatne komade s latenim lancima kupljenim na barakama. Rikete su se jednako kitile za na misu i pijacu. Gospe iz kvadra nosile su skupocjeno nasljedstvo u prilikama kad su najviđenije. Fijeni je svit kao i uvijek znao diskretnu mjeru. Nije teško naslutiti koja je verzija najprisutnija i danas. Fijeni su svakako izgubili bitku.
Vratimo se početku priče. Je li Karme uspjela infločat djevera Jakišu litretom falše scenografije snimljene u ateljeu Smodlake? Je! Jakiša se smilovao vidjevši nevjestu Karmu zabrađenu crnim faculetom i raznježio na prizor mlade koludrice Ivke i ponosnog sokola Milana u monturi gojenca oficira. Nastavio im je slati dolare, ali ne zadugo. Opet su presudili litreti. Netko mu je poslao friške fotografije. Na jednoj ‘koludrica’ Ivka s karocetom iz koje viri glava bebe u šetnji rivom. Na drugoj Milan snimljen s veselim pajdašima kako nazdravlja u kavani Miloš Veliki. Na trećoj Karme u modernom trenčkotu i s kapelinom na glavi u đardinu na Kačiću. Paparaca je na ovim prostorima bilo i prije nego što možemo zamisliti. Jakiša je zauvijek zatvorio kanelu sa zelenim novčanicama. Tako je Karmi jedan litret vratio dolare, a drugi ih litreti zauvijek odnijeli.
Autor redaka preporučuje vam da na tren prestanete prebirati po svom smart-mobitelu. Pronađite neki stari album, proučite koji litret i vidjeti ćete kako će vam ispričati uzbudljiviju priču od svih selfija. Redar Kamarina također vam želi da mezoluto odijevate samo u modne svrhe, a od montura oblačite samo one od maškara. Što se tiče riketavanja, riketajite se koliko vam drago, pa dok dur-dur!
Piše Marino Srzić, foto: privatni album
