Vrijeme je za Dnevnik. Nacija je manje-više pred ekranima -Još uvijek se ne smiruju burne reakcije …, najavljuje uzbuđenim glasom urednica, pa auditorij iščekuje izvješće o pomaku bojišnice u Ukrajini, novom potresu u Turskoj ili neredima zbog pomahnitale inflacije. No špikerica nastavlja nečim drugim -Ne smiruju se burne reakcije na zabranu nastupa turbo-folk izvođača! Dakle, tko obadaje trešnje, žrtve, mižeriju i ostale zvizdarije. Sve je to manje atraktivno za udarnu informaciju od invazije nota s ubojitim folk nabojem.
Biste li i vi dragi pratitelji Kamarina, postupili jednako da imate vlast u rukama? Zabranili cajke na gradskim prostorima i objektima. Autor redaka ne bi, makar već od prvih taktova te glazbene vrste doživi atak na možđane i dobije upalu misli. Ne bi, jer se drži one -Šta više prpaš (zna se što), gore smrdi! Uostalom netko dobije alergiju na Verdija, netko na klape, pa nije nikome suditi. Zec leži u nekom drugom grmu oko kojeg će se sociolozi i psiholozi dobro oznojiti dok ga znanstveno detektiraju.
Danas ćemo u Kamarinu o tome kako se neautohtona glazba u prošlosti probijala do autohtonog nam zavičaja. Bilo je ovako…
-Ijujuu!, završila je vriskavo pocikujući zadnji takt, Jurka Grdelinka, kao da je prpošna slavonska snaša, a ne kukuvija s naših kantuna, te zaključila –Nema do mađorice! Što su to ‘mađorice’, nitko nije znao objasniti, no znali su ih zapjevati. -Nemoj opet zagudit tu pismu tužniju od Muke gorke, daj koju mađoricu!, spočitali bi nekom od južine smantanom solo-pjevaču, kada bi krenuo s omiljenim žalopojkom. Kumpanija bi priportala takt na ‘Gle mjeseca, što se nakrivio’ i to bi bila ‘mađorica’. Osim toga napjeva, za kojeg se tvrdilo da su ga u gradski repertoar uveli žandari, mađorica je mogla biti i bilo koja druga veselica. Moguće joj ime potječe od iskrivljenog naziva za Mađarice koje su poimane kao vatrene i vesele žene. Uvjet je bio da je pjesma kontinentalnog podrijetla i ne zahtijeva studiozno uštimavanje glasova, kako to i danas rade ozbiljniji klapski kantaduri, razbijajući atmosferu grupnog revanja.
Nekoć su pjevali svi, bez zadrške i kompleksa. Odabir je bio šarolik. Uz tradicionalne s vječnom Marom u glavnoj ulozi, ‘Majka Maru’ ili ‘Mare soldata’, čule su se i patriotske koračnice, crkovni napjevi, šlageri, dramatični i zahebantski stihovi. Opća kakofonija odjekivala je gradom od zore do mraka. Stvar je postala toliko ometajućom, da je Načelstvo moralo izdati uredbu o zabrani ‘glasnog pjevanja u časovima u kojima buka ometa odmor’. Naravno, slovo zakona se nije pretjerano obadavalo i zvučna je pozadina opstajala kao neupitni makarski ‘brand’.
I stari Makarani su bili glazbeno pomodni i olako zaboravljali repertoar predaka.
Guslanje uz Kačićevu pismaricu i diplanje u mihove, odavno su postali stvar povijesti. Tradicija se žešće branila u Zabiokovlju otkud bi je doseljenici pokušali prenijeti u svakodnevnicu grada. No, brzo bi odustajali i usvajali užance novog kraja. Ojkalica se mogla čuti samo u krugu zavičajnika, ali kako bi starosjedioci spremno zažugali spominjući zavijanje vukova, tako bi i ojkanje brzo fermalo. Harmonika je bila pomirbena točka za sve glazbene prijepore. Pasala je primorskom, bodulskom i vlaškom uhu, pa se rastezala tuta-forca.
Po modi kraljevine i u duhu šlagera, muzički se opus proširio na glazbu s kontinenta. U kavani Kolombatović na balalajkama prebiru ruske emigrantice, a na Gorinki žari i pali Behka, Travničanka s angažmanom po dalmatinskim krčmama. Na svečanoj godišnjoj večeri Bratovštine dobre smrti, pošprucan maliganima misnog vina, ugledni član nazdravljajući okupljenima pjeva ‘Đuveglije gde ste da ste!’. Nazočni biskup je skandaliziran. ‘Mađorice’ su prema duhu tadašnjeg vremena ekvivalent današnjim cajkama. Dobivaju pobornike u pučanstvu, pa i lavandere perući Pod kulicom, umjesto ‘Vapor parti’ na sav glas arlauču ‘Crven fesić nano’.
Zvijezda kafanske estrade mega-popularna Sofka Nikolić, održava koncerte diljem Jadrana. Pjeva i u Splitu gdje je euforična masa nosi duž Marmontove na rukama. Svojim hitom ‘Cojle Manojle’ začuđujuće brzo zamantava i publiku do jučer naviknutu na bečke šlagere. Grupa mladića iz Makarske, sve zlatna mladež odgajana na satovima klavira, hita 1929. na njen nastup u Split. Na povratku doživljavaju saobraćajnu nesreću u kojoj jedan od momaka ostaje trajno obilježen invaliditetom. Majka mu kasnije proklinje kafansku divu -Dabogda da je kolpalo usrid pivanja! Prokleta ona i njene mađorice šta mi je ditetu učinila! Eto primjera kako skandali vezani uz koncerte nota s istoka nisu samo novijeg datuma!
U novoj se državi repertoar širi i na kola. Terasa hotela Beograd u ljetnim mjesecima vibrira pod nogama bravuroznih plesača Žikinog kola, a ‘narodne umetnice’ orjaju uspješnice Mice Trofrtaljke po domaćim lokalima. Ipak, sve nabrojano iz povijesti prodora novog melosa, ne odražava pravu sliku glazbenog ukusa Makarana. Ni nekad, ni danas.
Zgodno će biti poviriti u jedno penzionersko susjedstvo prije 40-ak godina i provjeriti što se pjevušilo.
Svaki od susjeda strogo je preferirao svoj muzički odabir. Vremešna gospojica Lidija, umirovljena meštrovica, nije prestajala vrtjeti ploče s operama. Odabir joj je bio isključiv, pa joj je svako koketrianje s notama izvan opernog kruga izazivalo mučninu. Šjor File, udovac postolar, odudarao je od ostalih gradskih meštara i guštao samo u operetama. Zviždukao ih je i pjevušio danonoćno. Cijeli je Tijardovićev opus znao napamet, a nevičan njemačkom, skladno je mumljalo i ‘Groficu Maricu’. Odabir Jelke Remetine bio je posve drugačiji. Za svaki datum u katoličkom kalendaru imala je spreman prigodan izbor, od ‘Visom leteć ptice male’ do ‘Ja se kajem Božem mili’. Špiro Pimperlin, bivši poslovođa trgovine štofovima pratio je sve moderne trendove. Od Josphine Backer iz ranih 30-tih do Ane Štefok iz 60-tih. Mumljao je i ‘Yesterday’, ali kako nije razumio ni riječi lomeći jezik na tekstu ‘Jesterdej ol maj trabel šime fer evej’, brzo je odustao i nastavio s domaćim lakim notama.
Samo bi ih jedan repertoar pri feštama ili pirovima mogao spojiti u skladan zbor. Kad bi fudrani bogatijom trpezom, popili dva do tri prsta više, usfulminani i rumeni, zapjevali bi koju mađoricu! Slijed pjatanci određivao je i izbor glazbenog broja. Pri predjelu se pjevalo pristojno i potiho ‘Blidi misec zagrlio zvizdu Danicu’. Poslije juhe se nije pjevalo ništa, jer nije bilo običajno fideline miješati s notama. Mesna porcija bi ih osokolila, pa bi potaknuti kalorijama zarevali ‘Moja mala nema mane’, a cukar iz deserta inicirao je koju žešču, poput ‘Terzinke’. Onda bi ih prošek toliko smutio, da nije bilo drugog nego unjkavo zaveršati ‘Tiho pojte maleni slavuji, da se moje zlato ne probudi’. Uz poj slavuja zaista bi i zadrimali. Sutradan bi umorni i neprobavljene spize, šutjeli ko zaliveni i nikome nije palo na pamet zapjevati. Jedno bi Špiro primijetio –A jesmo se lipo sinoć ispivali mađorica! Ko zna kad ćemo opet?
Voljeli su antike mađorice. Na novokomponirane su bili alergični.
–Vrag joj racu odnio, začepila bi Jelka uši u bezuspješnom pokušaju neutraliziranja pocikivanja pevaljke iz obližnje krčme, koji je dopirao do njihova dvora. –Ima dvi ure da nabraja ‘Što me ostavi’! Ostala bez glasa ostala dabogda!, klela je pobožnica izluđena nabrajetinom kafanske umetnice. –Ajde neka i nije naša pisma, ali bar da ne zavija ko bisna složilo se Špiro. –Ja ne znam šta je ovo?, pridružio se File –Nijedno lito bez njihovog orjanja. Vakve ne voli ni fijeni svit iz Beograda. Gospođa Gospava šta uvik afitaje sobu u Marka Imbrojuna rekla mi je da to gori u njih pivaju čobani! Ona sluša samo Lolu Novaković!–To vam je masovna kultura!, objasnila je susjedima gospojica Lidija, ali je Špiro prekinuo –Nemoj o MASPOKU, tako ti svetoga, znaš da sam moga nahebat ’71. –Ma ne ta masovnost, nego ovo opće konzumiranje jeftinih zvukova, zorno im je pokušala objasniti stanje, ali je nisu obadavali. Onda je Jelka, ne bi li prikrila buku, upalila tranzistor. Vrtjela je po stanicama, pa privučena nečim novim zastala. Čulo se ‘Čačak, Čačak, šumadinski rokenrol’.
–Koja je ovo?, zainteresirala se Lidija. Znala je Jelka –To ti je jedna nova zove se Lepa Brena. –Vidio sam je u ‘Slobodnu’, šesna je, ima lipe noge, sjetio se šjor File. –Kažu da je ona nešto novo u toj narodnoj muzici, spoj modernog disko izričaja i kafanskog, zanimljivo!, nadožuntala je Lidija. –Koji lipi glas, da je privoltat da dođe u naš crkovni zbor! Otkad je umrla stara Aneta, nemamo više soprana za ‘Ave Mariju’, mrmljala je Jelka –Evo!, pronašao je File u Slobodnoj članak. -Evo piše ‘U sklopu ljetne turneje posjetiti će i Makarsku’ Špiro je živnuo –Iđemo li je gledat? –Volilo je bi vidit kako pari u živo, nije bio protiv ni File. –Bilo bi interesantno u živo vidjeti taj fenomen!, zainteresirala se i gospojica Lidija. Četvorac je bio spreman za svoj prvi koncert narodnog repertoara. No, šipak! –Odustala je od koncerta piše u novine!, objavio im je za par dana File. Razočarali su se, pa sjetili. –Ajmo kupit ploču sjetila se Jelka!, dugo su je slušali i očeš-nećeš danima pjevušili ‘Čačak, Čačak’. Famozna je Brena Makarsku posjetila tek godinama poslije. Lidija im je učeno tumačila kako je sva ta arlekinada kratkog vijeka. Da je debelo falila, znamo i danas.
Dogodi li vam se nekad da radeći po kući ili tuširajući se sasvim nesvjesno zapjevate neku od novih ‘mađorica’, pa se sami pred sobom posramite u nadi da vas susjedi nisu čuli. Jer tko drži do renomea, deklarativno prezire novokomponirane mađorice. Sve dok u društvu ne popije prst više, pa ga ponese balkanska bolećica, te tuta forca ne zaorja najnoviji hit Dare Bubamare. Ako vam se to i dogodi niste krivi vi. Krivi su ovi novi bićerini, veliki ko žmuli, a ne elegantni ko oni negdašnji. Privare čovika, pa zapiva i šta ne triba! Autor redaka priznaje da ga katkad ponese neka antika mađorica. Naravno uz bićerin.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
