Infišane domoljube postalo je demodirano nazivati Velikim Hrvatima. Takav pridjevak nekoć je imao smisla. Šjor Andrija je ispunjavao sve uvjete da ga imenuju ne samo velikim nego i najvećim Hrvatom. No osim goleme ljubavi spram slavnog roda hrvatskoga, taj je vječni niži općinski činovnik, još više bio infišan u demokraciju. Zato su mu prišili nadimak Andrija Demokratija.
Andrija je s crven-bijel-plavim florom prišivenim na kolet jakete izlazio na sve izbore, što u kraljevini što u novoj Jugoslaviji. Zaradio je zbog toga orjunaškim pendrekom odvaljenu slezenu u vrijeme Karađorđevića i par privođenja u Stanicu narodne milicije u doba maršala. Trobojnicu nikad nije skinuo.
Doduše kasnije je nasred nacionalnog obilježja s koleta iscrtao crvenim tušem zvijezdu petokraku, pa su ga ostavili na miru. Rođen krajem 19. stoljeća, prošao je brojne izborne bune i bunice, no jedna želja ostala mu je neostvarena; glasovati na predsjedničkim izborima. Kraljevina je imala kralja, a nova Jugoslavija maršala za doživotnog šefa, te državnog ‘capa di tutti capi’ nije ni mogao birati.
S 90 i rešto godina dočekao je konačno priliku ostvariti vjekovni demokratski san, prve predsjedničke izbore 1992. godine. Turbulentna zbivanja praćena preko TV ekrana, šjor Andriju Demokratiju bacala su iz ushićenja u očaj, te ga je sin jedne večeri nakon ogledanog Dnevnika našao zavaljenog u fotelji u besvjesnom stanju. Liječnik je dijagnosticirao lagani moždani udar koji mu neće narušiti tjelesne funkcije, ali će mu pomalo pomutiti razum.
-To je onda dobijo upalu misli!, rasplakala mu se supruga šjora Bare -Pa kako će sad bidan za izbore za šefa od domovine kad su mu možđani išli na maravan! A cili je život samo čeka kad će moć birat kralja, oću reć prežidenta!
Do dana izbora Demokratija je zaista počeo pokazivati ‘ala manito’ signale. Pohvalio je šjoru Baru kako nikada nije napravila bolji rižot, glođući pritom batak od pečene kokoši. Unuku je zamijenio s nekom Senkom Komitetkom napadajući je kako ga je špijala čuvši s kale da je na večeri u Joze pjevao ‘Vilu Velebita’. Sinu je pak vidjevši Slobu Miloševića na ekranu prišapnuo -Ovi je naš! Uvuka se u Srbiju za srušit im režim. Ja ću glasovat za njega!
Očajna obitelj nije znala što bi s njim kad su ga u ranu zoru vrućeg 2. kolovoza 1992. našli u veštitu, sa španćerom na glavi, lumbrelom u ruci i povrh svega trenčkotom s našivenom trobojnicom na koletu.
-Andrija moj osmi je misec, kolpat će te od vrućine ispod te puste robe! Skini štogo!, pokušala je šjora Bare-Niti čut! Na predsjedničke izbore se ne izlazi u mudantama i maji na špaline, nego kako je red! -Ja mislim da bi bilo bolje da ti ne izlaziš na izbore da se puno ne uzbudiš, intervenirao je sin. -Je li moj! Pa da nam za vrat opet zajaše Karađorđevići! Neće!, skočio je Andrija i gorkim baritonom opalio poput Zrinjskog pred Sigetom ‘U boj, u boj, mač iz toka braćo’.
Ukućani su kapitulirali. Nije bilo druge nego ga pod cijelom izbornom opremom deportirati do biračkog mjesta. Lumbrelom podignutom poput sablje i znakovito pokazujući na trobojnicu s koleta, šokirao je glasačke promatrače. -Šta je! Stisla van se guzica! Pripali ste se da van ne pokvarin posal! Špije! Samo ga iz poštovanja spram godina nisu udaljili s birališta.
Izvadio je iz gornjeg džepa jakete staro Pelikanovo naliv-pero, preuzeo glasački listić i pitajući usput -Jeste sigurni da ovo nije falšo?, konačno sjeo, duboko dumao i nakon više kvarta od ure ubacio listić u kutiju. Kući se nitko nije usudio pitati za koga je glasovao, no izbornu je odluku priopćio sam.
-Zaheba san ih!, kazao je uz ala rebambito smiješak. -Kako?, u zboru je kliknula familija. -Meni je javjeno noćas brzojavno iz naše centrale… -Iz kavane Central na rivi?, zbunjeno je upitala supruga Bare. -Ne bleko!, napao je -Nego naše tajne centrale hrvatske! Šta ti znaš? Znaš samo lešavat mole i luštrat mobilju!, malo se smirio i nastavio. -Javjeno mi je da glasački listići mogu bit falši i da dobro pogledan imena. Ako nijedno ne pripoznan, da ništa ne zaokružujen. Ja san tražio Stjepana Radića, njega nigdi! Pa dr Vlatka Mačeka, ni njega! Ajde mislin se iden vidit ima li bar bana Šubašića za žuntu, ni njega. Onda sam svatio da je to diverzija na demokratiju i da moran nešto poduzet! -I šta si poduzeo? -Napisa san vako: ‘Andrija Demokratija, rvatska partija! Ko za njega ne glasa Rvat nije, u njemu se dušman krije!’ Jesan in zaheba, a?, slavodobitno je upitao Baru i ostatak obitelji. -Da šta si!, očitovala se ona u ime svih, kolutajući očima.
Andrija je ishodom izbora bio oduševljen, jer su ga uvjerili da je izabran naš čovik. -Da nije bilo mene i mojega listića, sad bi van dušmanin doša na vlast!, komentirao je zadovoljno.
Blagodate demokracije uživao je kratko. Pred partencu ga je došao ispovjediti župnik. Utješno mu je kazao -Dobar si ti čovik Andrija, sa svim ćeš postolama u raj! -Recite mi velečasni ima li gori predsjedničkih izbora? -Nema! Gori pravedno vlada uvik isti predsjednik za kojega ne triba glasovat. -Onda nema ni demokratije? -Nema! -Pa šta san se ja onda cili život mučio?, kazao je i partio.
Na sprovodu je bilo puno govornika. Čekalo se na lokalne izbore. Prezentali su se kandidati stranaka s vijencima dekoriranim nacionalnim obilježjima. Trake su bile pompoznije od skromne trobojnice na koletu šjor Andrije, no njegova je u sjećanjima onih koji su ga poznavali ostala najvećom. Tako je bilo s Andrijom Demokratijom.
A kako stoji naša šjora Vinka s izbornim odlukama? Tu već dolazimo do komplikacija. Na snazi je ‘silenzio stampa’ i izborna
šutnja, a Vinka je toliko lajava da bi Kamarin mogao upasti u probleme. No ništa nas, uz uvjet nespominjanja aktualnih kandidata, ne priječi da doznamo njena razmišljanja o već potrošenom prvom izbornom krugu. Ovako je to bilo u kužini šjore Vinke koji dan pred prve izbore…
-Šjora Vinka, šta vi mislite o ovim našim kandidatima za predsjednika?, upitao je kurijožo autor redaka pokušavajući doznati kako izborno diše reprezentativna predstavnica pučanstva poput nje. -Šta mislin? Ne triban ja ništa mislit kad će oni mislit za nas!, pokušala je lukavo izbjeći temu. -Pa dobro, ali isto nešto mislite? -Ja mislin da ti je ovo jedna velika kužina i ja ko jedna uzorna domaćica, neman šta dumat kad san u kužini nego kuvat! Kad kuvaš triba pogodit šta je gostu po guštu. E tute bi se već dalo govorit o izbornoj kužini!
-Kako mislite? -Ja ne bi da oni zakuvaju život meni, nego da ja skuvan nešto njima i počastin ih! Sugovornik nije dugo čekao nastavak tako zanimljivog kuhinjskog promišljanja demokracije. Vinka je spremno počela opisivati jelovnik namijenjen za ‘master-chefove’ od kojih će jedan završiti na Pantovčaku.
-Vako san mislila! Za Mira Bulja bi učinila jedan oveći bronzin pašta-fažola i još rešto dodala suvih rebara i šjuka od pršuta. On je čovik kršan, triba mu štogo kripno i domaće. Onda bi za onu finu gospoju Branku Lozo učinila jedan lagani biskvit. Ona je delikana i triba joj nešto fijeno. Nikako puno kreme da se ne fleka, jer nosi bjuze i kostimiće ekstra klase. Bilo bi grijota da se maća. Samo bi na vrvu slatkoga dekorisala kremon jednu malu šahovnicu. Za onu malu Kekinovicu bi nešto moderno. Ona je ženska savremena i sigurno nije od antike spize, pa bi joj učinila polpete ala amburger. -A za Raspudićku, Jonjića, Tokić Kartela… bio je nestrpljiv redar Kamarina. -Čekaj polako, nisan ja neka čobanica pa da kandidatima dajen sengviče. Moran razmislit!
Brzo je smislila. -Mariji Raspudić bi štogo od tradicije, ali opet da je moderno. To bi joj moglo bit po guštu. Vidila san na televiziju di od staromodne spize čine moderno. To se zove inštrukcija! -Nije inštrukcija, nego dekonstrukcija!, bila je ispravljena, ali se nije omela. -Kako se zove, zove! Ja bi njoj učinila inštrukciju pašticade. To bi joj pasalo! Za šjor Jonjića se neman šta mislit. On je čovik domojub, a ja iman ricetu torte šta se zove Jelačić torta. Di ćeš boje za njega! Za Tokića šta još ima bezime Kartelo bi spremila sutlijaš. To oće reć po naški rizi na mliku, ali lipo začinjeno sa vanil- cukron, kanelom, a može i koja suvica. -Pa di jednom ozbiljnom čoviku polužit rizi na mliku? Imala je spreman odgovor -On je čovik ozbiljan, ali puno vezan uz majku. Jesi čuo na televiziju kako je kaza -Mama uspio san, bit ću predsjednik Hrvatske! I mater mu je sigurno činila kad je bio malešan rizi na mliku, pa će mu bit drago!
Ovdje ćemo s Vinkinim jelovnikom za kandidate stati. Naravno da je otkrila što bi poslužila Milanoviću, a što Primorcu, ali se sa izbornom šutnjom nije igrati. Tko zna kako bi izabrana spiza za aktualne kandidate utjecala na izbor glasača. Na ovoj je rečenici stao i autor redaka. Krenuo je protegnuti noge do birališta i izvršiti građansku dužnost.
No to nije sve, jer je na biračkom mjestu intrao i na Vinku. Sin je dopremio autom. Bila je neočekivano elegantna. -Srićon da je zaladilo pa san mogla proventulat ovu moju bundu-pelicu i stavit kapelin na glavu. A vidi mi šala, čista kašmiro vuna!, hvalila se elegantnom izbornom kombinacijom.
-Onda šjora Vinka, iz kojeg ćemo danas pijata papat? Milanovićevog ili Primorčevog? Provokacija nije uspjela. -Psssst!, stavila je kažiprst na usta -Šilencijo štampa! Kuco do večeras dok ne objave. U mene su već spremne dvi teče. Jednu ću izist čim doznamo rezultate, a drugu ću sutra podgrijat!, kazala je i odjedrila do glasačkog mjesta.
Dragi pratitelji Kamarina, izađite na izbore ako već niste. A iz koje ćemo teče papati narednih pet godina, nije do kandidata. Do nas je. Jer kako su stari govorili: ‘Kusaj ono šta si zakuva!’
Piše: Marino Srzić/ foto: privatni album
