Ponedjeljak, 11 prosinca, 2023
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Kako smo slavili Svisvete bez bundeva i štringa

KAMARIN MARINA SRZIĆA Kako smo slavili Svisvete bez bundeva i štringa

Usprkos predikama s oltara, žučljivim raspravama i prosvjedima, tikve nam oko Svisvetih sve bujnije cvjetaju. Nije riječ o glavama na ramenima, nego o pravim pravcatim tikvama i bundevama. Ova biljka lat. naziva -Curcubita bila je nekoć relativno nepoznata pod lokalnim nebom. Duperavala se eventualno za hranjenje gudina, a tek smo kasnije doznali recepte za juhe, pite i variva.

Otkad su ‘amerikanade’ dojedrile i do našeg porta donijevši Valentinova, Santa Clause i ostale zvizdarije, u naše je živote uplovio i Halloween. Uz bundeve, štringe i maškaravanja, nove generacije dočekuju Mrtvi dan u noći Svisvetih kao da je riječ o karnevalu, a ne o sjećanju na pokojnike.

Deklariramo se kao liberalno društvo, pa se na konzervativna rondanja možda i ne bi trebalo obazirati. Nove navade ipak su, čini se samo proizvod pomodnosti, a ne i uvjerenja.

Ni stari nam u miješanju svetog i profanog nisu bili ‘sveci’. Posebno glede svetaca iz kalendara. U iščekivanju blagdana Svisvetih prvo što je padalo napamet precima-težacima, svakako nisu bili životopisi svetaca. 1. studenog bio je idealan termin za kušanje novog vina.

-Čuvali te svi sveti i svetice Božje!, blagosljivala je Mare sina na Svisvete. -Lako je za me majko! Ja ću se snać! Nego neka blagoslove vino kad ga danas budemo provali! Ako ne bude kako triba, ko će ga kupit i kako ćemo priživit!, zabrinuto bi joj je odgovarao moleći u sebi sve ‘vinske svece’ da vino bude što manje slično kvasini.

Ni domaćice iz boljih kuća tog dana nisu promišljale o mučeništvu svetih. Njima nije davalo u glavu vino nego bobići, poznati prema talijanštini i kao ‘favi di morti’. Tradicionalna slastica u obliku bijelih i crnih kuglica zadavala je glavobolje ambicioznim stopanicama. Prestižnu delicija s bogatijih trpeza ocjenjivale su zajedljive kušačice.

-Bepe moja, mljackala je Aneta bijeli pa crni bobić -Ovo se može izist, ali se i pura može izist! Nije za bacit, ali fali puno toga! -Kako kad sam radila po tvojoj riceti?, čudila se Bepe. -Stvar je ruke, nema to svak! Nisi ti kriva!, tješila je Aneta, a u sebi mislila -Da ti nisam sakrila u riceti rum i krivo ti kazala koliko se peču, bili bi ti bolji od mojih.

Bepe je naumila platit misu za uspješnije bobiće, no kad je pitala svećenika koja je svetica u kalendaru zaštitnica ‘favi di morte’, istjerao je iz sakristije.

Prijepori oko beatifikacije biskupa Bijankovića znale su uroditi pravim malim ratom u domu inače starog i skladnog bračnog para. Revni vjernici redovito bi se poskandejali baš na Svisvete. Tog bi dana navečer krenuli moliti litanije svetih, pobožno i pokornički, a završili nepobožno i bogohulno. Što je bio uzrok kućnog fronta na sveti dan?

Žena je klečala samo u Svetog Marka ne približujući se fratarskoj crkvi. Suprug je pak zaobilazio katedralu kao da svakodnevno klanja namaze Allahu. Uzrok takve situacije ležao je u osobi biskupa Bijankovića. Njegov sukob s franjevcima zbog nesuglasica oko vođenja župa, izazvao je nesuglasja u vjerskom životu grada. Sukobi su se prenijeli i unutar obitelji. Tako je bilo i s Franom i Klemicom.

-Sveta Perpetuo i Felicijo, predvodio je Frane litaniju, pa nageo bevandu iz čaše, znajući da će mu nabrajanje do finiša osušiti grlo. -Moli za nas!, odgovarala je podižući oči k stropu Klemica, primjećujući usput zaostalu paučinu. Kako se kraj molitve približavao, tako je obadvoje znalo da stiže i kritični moment na minskom polju molitve.

-Amen!, glasno je završio Frane i znakovito je pogledao. -Sveti biskupe Nikola Bijankoviću, moli za nas!, borbeno je uskliknula Klemica. -Bijanković nije priznat za sveca!, spremno joj je kontrirao Frane. -Neka nije, za mene je svet! A nije zato šta su tvoji fratri štopirali posvećenje, odgovorila je. -Nije dokazano nijedno čudo!, nije se dao -Je sve je napisa u svon libru don Eugenijo Vužio! Ozdravio je i otac od poteštata Klarića! -Ozdravio je jer mu je stari Barbijeri da dobre dekote!, bio je uporan Frane. -Ti si kontra biskupa jer je fratrima diga zemju u Makru i Kotišni zato šta ga ko biskupa nisu slušali! Tvoji su tu zemju radili, pa su ih fratri nahuškali kontra svetog čovika! -A tvojima su tu istu zemju dali popi pa si zato za njega! -Svet je!, digla je ruke pobožno u zrak. -Svaka mu čast, ali nije!, nije dao gušta Frane. Nakon opetovanih ‘je i nije’, Klemici je udrilo u glavu. U gubitku je kontrole uzela žmul i tresnula ga o stol. Čaša je odrebatila i aterirala ravno na suprugov nos, te ga žestoko ruvinjala. Frane je u obrani, dosegao kacijolu s lavela i opalio je u čelo.

-To te opet Bijanković smirio?, pitali su ga ujutro na kali. -Ne govori mi ništa!, dišperano je odgovorio. -Jel ti to na čelu rana od fratarske divizije, pitala je Klemicu prijateljica. -Doć će i naš dan!, odvratila je mučenički. Tijekom ostatka godine živjeli su u savršenoj harmoniji. Sve do sljedećih Svisvetih.

Svetogrđe bi bilo i promisliti da sveci unose nemir, no da ljudi prevrše svaku mjeru na svetačke dane i naprave barufu, potvrđuje i odgovor Namjesništvu splitsko-makarskog biskupa Pavla Klementa Kačića Miošića.

Na očitovanje o učestalim neredima na feštama vezanima uz svece, biskup u odgovoru iz 1833. kaže: ‘Tri su vrste slavnosnih svetkovina: obiteljske, pučke sa sajmom i pučke bez sajma. Dobrostojeće obitelji imaju običaj izabrati sveca zaštitnika. Na objed se zovu prijatelji. Nerijetko se na ovakvim skupovima dese i nepodopštine potaknute prekripnim jelom i pilom.

Druga vrsta svetkovina vezana je za fijere na dan sveca koje mjesto štuje. Ljudi se pomole u crkvi, pa prodaju što su donijeli. Tu se neredi znaju desiti oko cijena ili krađa. Znalo je biti tučnjava, ranjavanja, pak je i ubojstvo zabilježeno. Treća vrsta su svetkovine bez sajmova. Tad se ljudi druže na nekom zajedničkom prostoru.

Sukobi se znaju začeti oko mladih djevojaka kojima bi se mladići htjeli približiti. U žaru borbe tko će prvi do djevojke u kolo, jedan je momak lani teže ranjen nožem od suparnika. Umoljavam Namjesništvo da u ovakvim prilikama pošalje veći broj oružnika. Svi sveti i svetice Božje čuvajte od takovog zla narod kršćanski!’

Tako apelira biskup, očajan što svetački dani ne inspiriraju vjernike na dobra djela nego na barufe.

Uz poslovične i za Makarsku znakovite svece poput Marka, Filipa, Klementa, Petra, neka su štovanja pala u zaborav. Poput onog svetog Kaja i Gaetana, Gospe od Pompeja, Filomene. U starim se običajnicima sustolnice njihovi dani izdvajaju po povećanom broju svečanih i pjevanih misa.

Makarski župnik 1836. šalje molbu biskupu ‘…da se udovolji želji pobožnog Grge Grgasovića koji moli postaviti sliku svete Filomene na oltar Ivana Nepomuka’ Oltar je u preinakama crkve pomaknut. Slika se iz sakristije i ureda selila u crkvu, pa opet natrag. Danas vjernicima više nije vidljiva na zidovima Svetog Marka. Među štovateljima posebno je bolno odjeknula objava iz 1961. kada se dovodi u pitanje vjerodostojnosti njene svetosti.

Sveti Vjekoslav ili Alojzije, u narodu najčešće štovan pod talijanskom inačicom Luiđi, imao je svoj kip u zgradi Stare škole, u niši desno od prolaza prema stepeništu od prizemlja prema prvom katu. Niša je još tu, no bez Luiđa. Svetac je postavljen u školi radi uloge zaštitnika školske mladeži. Na njegov dan 21. lipnja misom se nekad obilježavao završetak školske godine. 1946. godine svečev kip bez najave nestaje, a u njegovu se nišu smješta nakratko bista još uvijek popularnog druga Staljina.

-Nesritni sinko!, špotala je mater Lovru – Jedan iz matematike, a kleo si se da sve znaš! Ćaća će te ubit! -Majko!, pravdao se Lovre -Nije da sam sve ja zna, nego je sve zna Luđi! -Koji Luiđi ?!, očajna je bila roditeljica. Objasnio joj je -Ja kad ne bi baš dobro zna, uvik bi se pomolio prid kipon svetoga Luiđa i odma bi mi se možđani razbistrili! A sad su ga digli i stavili tamo druga Staljina! Drug Staljin je plitak ko plitki pijat i nije me providio matematički! Kriv je Staljin, pas mu ćunku!

Mater je u strahu da tko ne čuje zakveštala ponistre, pa ga pribila. Onda je doša kući otac, pa ga pribio i on. Za dvije godine su ga, nakon povijesnog raskida sa Sovjetskim savezom, hvalili -Pametni naš Lovre! Dobro je dite govorilo! Da pas ćunku onome govnu Staljinu. Radi njega nam je skoro nahebala i domovina, a i on dobio jedinicu! Svetog Luiđa više nitko nije spominjao.

Ante Padovanski, ‘star’ među svecima, odigrao je zanimljivu ulogu u Stanici narodne milicije. Kako? Milicajac Mile, nesklon peru, šest se mjeseci mučio pišući završni rad koji ga je imao promovirati u viši stupanj službe na putu za inspektora. Konačno ga je završio, ostavio u kancelariji i sutradan imao predati komisiji na ocjenu. No, vrag ne spava!

-Da mu majčicu njegovu, nema ga pa ga nema. Ko da je u zemlju propo! Prekopao je cijelu kancelariju, ali završnog rada nigdje. Na posao je stigla čistačica Zorka. -Šta je Mile, šta si se uzvrtio? -Zoro nestade mi završni rad!, požalio se na rubu plača. -Ono šta si pisa da te stave za inšpekora? -E to majku mu kalajisanu!, opleo je Mile. Zorka se uključila u potragu provjeravajući svaki kantun od poda do stropa, ali bez uspjeha. Onda joj je nešto palo napamet. Od toga što se sjetila najprije je problijedila, pa se opet nečeg sjetila i zarumenila.

-Čekaj! Jeli to bila jedna vako crvena, kako se kaže? Fačikla! -Jest! Crvena ko zvijezda petokraka! -Ako ćeš me polušat, nać ćeš je! Nego ti to nećeš! -Sve ću da napravim, govori kako? -Evo vako! Sveti Ante pomaže nać izgubjene stvari. Mojoj je babi nesta prsten od pokojne joj matere, zazvala je svetog Antu i odma ga našla ispod kantunala. Onda je mome ocu nestala potvrda da je isplatio dug i naša je u biguncu! Onda…

-Aj moli, prekinuo je -Samo da nađem! -A ne ja! Tribaš molit ti! -Đe ja narodni organ da molim! Neću! -Onda ništa od Ante!, kazala je Zorka. Mile je provjerio jesu li vrata zatvorena da ga netko ne čuje, pa očajnički rekao -Ajde! Ti govori ja ću da ponavljam! Zorka je počela -O sv. Ante, s pomoću tvoje gracije judi nalaze šta su izgubili. Nađi i meni fačiklo! Amen! Mile je ponovio. -I šta sad?, čekao je par minuta -Ništa? Đe je fascikla! -Čekaj!, zaokrenula je Zorka očima -Evo mi je objavio! Fala ti sveti Ante! Reka mi je da je na ponistri!, priopćila je čudotvornu objavu. Mile je skočio do prozora i na limenom pragu ugledao fasciklu. -Jes majke mi evo je! -Jesan ti rekla! Nema do Ante!

Ono što mu nije rekla, a u međuvremenu se sjetila, bilo je kako je jučer tjerajući muvu-brekuju iz ureda, uzela sa stola fasciklu i istjerala je njome do prozora. Onda je preciznim udarcem upokoijla insekt na pragu i zaboravila ‘fačiklo’ vratiti na stol.

Mile je došao do službe inspektora. ‘Čudo’ svetog Ante je zatajio, ali Zorki je svake godine na svečev datum davao obilnu lemozinu za misu u fratara.

U današnjem smo điru ispleli štoriju o Svisvetima po kamarinskom modelu. Autor redaka se nada da sadržaj nije bio neprikladan, te da vas je zabavio više od tikava i štringa. Na Svisvete se počastite makarunima makar falšim i nazdravite vinom premda nije vrilo u vašem badnju. O Mrtvom danu za koji dan. Iako je o pokojnicima riječ, u nadi smo da i uspomena na njih dozvoljava pokoju fjabu
Piše Marino Srzić/ foto privatni album

- Oglas -