Grad Makarska je nedavno odabrao firmu koja će obavljati usluge promidžbe i informiranja. To je tvrtka Manjgura d.o.o.koja će pružiti usluge u vrijednosti 28 tisuća eura. Sličan je iznos (26.500 eura) firmi Krešimira Macana, poznatog hrvatskog PR stručnjaka, Grad Makarska isplatio i u protekloj godini, a Macan je PR radio i za Zorana Paunovića u lokalnoj kampanji 2025. godine. Uz Macana Grad je angažirao i tvrtku Brown Fox, plativši joj na proljeće 5.000 eura kroz dva računa, a stalni angažman makarskog obrta Eventualno vodi se u Otvorenom gradu pod intelektualne usluge te se isplaćuje paušalno 1.600 eura mjesečno. Uzme li se sve to pod odnose s javnošću, približno se dođe do iznosa od oko 50 tisuća eura godišnje.
No koliko gradovi i općine zapravo troše na odnose s javnošću, teško je precizno utvrditi čak i kada su isplate javno dostupne. Isti se poslovi mogu voditi kao promidžba, informiranje ili intelektualne usluge, a iz samih računa nije uvijek jasno što je naručeno i isporučeno. Planovi javne nabave također se nekad ne provode, pa je teško imati uvid u to koliko gradovi ili općine namjeravaju uložiti u to. Zato smo usporedili dostupne ugovore, planove javne nabave i proračunske stavke nekoliko dalmatinskih i turističkih gradova, kao i općina na Makarskoj rivijeri.
Angažman vanjskih suradnika nije uobičajen za općine na Makarskoj rivijeri. Iznimka je Baška Voda koja tvrtki Petrichor Media d.o.o. plaća čak 2000 eura mjesečno, što je cifra vrlo bliska onoj koju izdvaja Grad Makarska. Međutim, Baška Voda ima otprilike četiri puta manji proračun, premda to nije jedini kriterij. Treba uzeti u obzir i potrebe općine kad se radi o važnim projektima ili kadrovskom ekipiranošću općinske uprave. No angažmani povezani s komunikacijom ne završavaju na ovoj firmi. U javnosti su se, naime, isticale i isplate novinarki Tončici Čeljuski od gotovo 2.900 eura bruto. Prema tvrdnjama općinskih vijećnika, u ugovoru se nisu spominjali informiranje i promidžba nego – unaprjeđivanje komunikacijskih vještina.
Kad se maknemo s Makarske rivijere i zavirimo u druge gradove, situacija se mijenja. Primjerice, Grad Split ima cijeli Odsjek za protokol, odnose s javnošću i međusobnu suradnju. U planu javne nabave za ovu godinu nismo vidjeli da traže vanjske suradnike za PR, no to ne znači da ih nisu plaćali. Za promidžbu i vidljivost projekta uređenja Žnjana platio je preko 94 tisuće eura. Ranije je imao ugovor s tvrtkom Vajt d.o.o. (Grad Makarska je prije Manjgure i s njima surađivao, op.a.). No Grad Split ih je uključio također zbog Žnjana, točnije, za izradu i provedbu komunikacijskog plana.
Trogir pak ima ugovor s tvrtkom Vajt d.o.o. Iznos je 28.575 eura s PDV-om na godišnjoj razini, što je vrlo slično izdvajanju Makarske. U javnoj nabavi predivdjeli su zapravo isti iznos kao Makarska – 26 tisuća eura. Grad Omiš nije išao na javnu nabavu, niti se vidi da je s određenom firmom potpisao ugovor. No u proračunu je predvidio preko 31 tisuću eura za usluge promidžbe i informiranja. To s druge strane ne znači da je novac išao ijednoj PR firmi jer nismo naišli na ugovore temeljem javne nabave.
Grad Opatija isplaćuje velike novce, ali se stavka naziva “informiranje javnosti”. Elektroničkim medijima daje 30 tisuća eura, kao Makarska, a ima i svoj list. No u planovima javne nabave nema općenite stavke koja obuhvaća PR nego su, primjerice, navedeni produkcija i vidljivost emisije, promiždba i vidljivost za projekt obnove dvorane i slično. Nabave su konkretne i odvojene, što ide u prilog transparentnosti. To ujedno znači da nisu sve usluge strpane “u isti koš”, niti idu jednoj firmi.
Provjerili smo i Grad Rovinj, no ni tamo nismo naišli na ugovor s određenom vanjskom firmom. Ono što je vidljivo jest dodijeljeni novac medijima na osnovu javnog poziva (oko 50 tisuća eura). Najbliže pravom PR-u je praćenje i izrada foto materijala te sadržaja za društvene mreže za što su planirali 9.000 eura.
Sve u svemu, situacija se razlikuje od grada do grada, a zajedničko svima je da PR uistinu može biti štošta. Njegovi naručitelji mogu tvrditi kako se sve radi za dobrobit građana; za njihovo informiranje, za predstavljanje važnog projekta, za promociju destinacije…Stoga bi bilo najtransparentnije da se PR plaća prema provedenoj javnoj nabavi za aktualne projekte, kad smo već došli do toga da pojedini gradovi i općine za PR pored svojih službenika moraju angažirati vanjske firme.
Angažiranje PR agencija samo po sebi nije sporno, kao što ni svaka komunikacijska usluga nije politička promocija. No kada se takvi poslovi plaćaju javnim novcem, građani bi morali znati što je ugovoreno, što je isporučeno i zašto taj posao nisu mogli obaviti postojeći gradski službenici. Jer informiranje građana javna je obveza vlasti, dok je izgradnja političkog imidža nešto sasvim drugo. Granica između toga ne bi smjela ostati fluidna ili nevidljiva u gradskim računima, a još bi se jasnije iscrtala kada bi netko obrazložio što je točno napravljeno i koji su benefiti za grad.
Uostalom, mjerenje rezultata i opravdavanje troškova neka su od temeljnih pravila korporacijskog upravljanja, čija načela makarska gradska uprava nastoji prenijeti i u javni sektor. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se ta pravila primjenjuju upravo na usluge odnosa s javnošću.
Ivona Ćirak