Obavijesti o smrti, uz Crnu kroniku, slovile su za najčitaniju rubriku u tiskanim izdanjima. Čini se da je i s portalima isto. Ni naša kumpanija nije cijepljena od ovog trenda. Godinama izrezuju iz Slobodne obavijesti o smrti članova obitelji i prijatelja. Paško je sakupio čitavu zbirku šoneta pokojnica s kojima je za života obilazio škuribande po Svetom Petru. Anka na regalu još uvijek drži uokvirenu osmrtnicu pokojnog supruga. Marta ne može prežaliti što zbog štedljivosti nije dala tiskati šonetu pokojne matere, pa je to učinila naknadno. Karbinkini škafeti su puni osmrtnica nekoć moćnih partijskih drugova….
Po preporuci šefice Vinke, današnji Kamarin prigodno je posvećen osmrtnicama, nekrolozima i šonetama iz lokalne povijesti…
ŠONETE I NEKROLOZI
Ako mislite da su nam stari patili od nedostatka usluge brzih informacija, u zabludi ste. I bez mobitela, vijesti su, posebno one loše, putovale brže od bure što zaforca s Biokova. Kada bi umro netko mlad, glas je putovao brzo, ali tiho, uz šapat i suze. No, kad bi svetom Petru očekivano odselio starac, za kojeg se nikakav drugi ishod i nije očekivao, vijest se širila življe.
Službeni telali poput Dekavala ili Madunića izvikivali su praktične novosti. Preteče makarskih portparola, usred bi objave umetnuli i vijest o nečijoj partenci -Na peškariji srdele po banicu… umrla stara Ribolijevica, sprovest će je sutra! Za takvu su aktivnost dobivali po koju banicu od Poglavarstva vršeći revno dužnost kao pravi profesionalni oglašivači. No, amateri, a posebno amaterke, činili su to iz gušta. Najefektnije je bilo prenijeti vijest o nečijoj smrti.
Najprije bi neka kuma ‘glasnogovornica’ svog područja, provjerenim metodama došla do informacija. Sistem se sastojao od strpljivog virenja kroz škure i prisluškivanja na kali u punom radnom vremenu. Kada bi doznala da je netko izdahnuo, promptno bi pohitala u oglašavanje. -Evo je!, komentirali bi ljudi -Ko je sad partio?
Praksa dojave kačenjem šonete na murvu s puntinama, traje i danas. Tridesetih godina prošlog stoljeća ovaj je običaj bio u novinama kritiziran: ‘Ovome treba stati na kraj, piše dopisnik iz Makarske ‘Nadasve nedostojno zakucavanje osmrtnica na stabla treba kažnjavati.
Da se to čini u nekoj civiliziranoj sredini još bi se i dalo podnijeti. Kod nas lajava ženskadija slovka ili ako su nepismene potplate dječurliju slatkarijama da im čitaju. Potom na sav glas neukusno komentiraju život blagopokojnog usput im ogovarajući rodbinu.’ Ima li ovo veze s našim vremenima, sjetite se kad uz nekog s poganijim jezikom budete iščitavali tužnu objavu s murve.
Tiskanje osmrtnica bilo je prilično skupo, posebno onih kvalitetnijih s finim svilenkastim rubom. Takve su izlazile ispod strojeva Leonove tiskare u Splitu. Postojale su i jeftinije verzije; tipkanje teksta pisaćom mašinom na gotovom šablonu ili štampanjem na šapirografu u fratara. Osmrtnice su se stavljale u veltrine kavana i butiga, te slale rodbini direktno adresirane na poleđini. Od primaoca se očekivao sažalni brzojav, na koji se valjalo odgovoriti vizit-kartom s crnim florom uz natpis: ‘Harno zahvaljujemo’. Tako je bilo kod ‘bojeg svita’. Skromna većina se oslanjala na usmeni prijenos i objavu na misama u Sv. Marka. Uostalom, grad i okolica su bili dovoljno mali, da se i bez posebnog angažmana sve dozna.
Nekrolozi posvećeni odličnicima su česti. Pišu se po narudžbi, a pravi je majstor žalobnog pera Cezar Pavišić. Dramatičnim tonom, uz figure i ‘fjorete’, ovaj makarski kroničar ostavlja trag u talijanaškim novinama, a poslije tekstove objavljuje u tiskanoj građi. Iz posmrtnih slova, pisanih dvojezično, ne doznajemo samo podatke o pokojniku već i duh vremena. U uspomeni na makarskog učitelja Nikolu Vuletića, Pavišić bilježi: ‘Aihme jada od sudbe učiteljske. Umjesto da je u plodovima rada pod starost uživao, on je svaku krunu imao mjeriti da se u Bazani ne nađe! Poveri nostri maestri!’ Eto dokaza da se neke situacije ne mijenjaju.
Listanjem splitskih novina lako je prebrojati da su najbrojnije uspomene na četiri sugrađanina: Vjerka Vranjicanija, Jozu Antunovića-Finku, Janda Lachmana i Antu Srzića. Sva su četvorica dijelili ideale post austrougarske ere ili bili žrtvom tragedija.
U članku o slučaju dr. Vjerka Vranjicana stoji: ‘Nepravda koja mu je nanesena hapšenjem, teško se dojmila njegove ponosne duše, ter mu je izlazeći iz tamnice bistri um potamnio. Odmah poslije puštanja na slobodu, na grozan način počinio je samoubojstvo.’ Vjerojatnije da je umoren zbog kontra austrijskog djelovanja.
O Jozi Antunoviću, po kojem Tijardović gradi lik Mirka iz Male Floramye, autor nadahnuto piše: ‘Tragedija je što izgubismo takvog orla na nebu naše kraljevine. Tuga je veća što je junak brojnih frontova skončao nakon što rat presta. On, nositelj najvišeg francuskog vojnog odlikovanja Croix de guerre, pa da skonča banalno nasred Novog Sada. Jao, jao, kad nam tako junak završi!’ Prava je istina da Antunović biva ubijen u novosadskoj kavani 1919. godine od crnogorskog policijskog istražitelja. Kancone koje je pjevao sa splitskim prijateljima zabavljajući ženski dio društva, bile su agentu sumnjive, pa dolazi do okršaja u kojem gine.
Nije nimalo čudno da su Jandu Lachmanu posvećeni brojni nekrolozi u ondašnjem tisku. Samouk i kao invalid prinuđen na privatno školovanje, postiže izvrsne rezultate. Svojevrsni je idol domaće mladosti. Nadareni je novinar, literata, prevoditelj, svirač na violini. Krasi ga izuzetna inteligencija i fotografsko pamćenje. U vodstvu je Jadranske straže, te upravo njegova karizmatičnost privlači brojne članove u ovu organizaciju. Umire od postoperativnih komplikacija. Novine u dugim izvještajima s posljednjeg ispraćaja, citiraju jednog od brojnih govornika na najvećem sprovodu kojeg je Makarska vidjela: ‘Poradovao se iluziji da će moći čvršće da prohoda, da pođe bez štaka, da uleti sam u čamac i avion, te da prirođenim elanom pozdravi damu što mu prilazi, a ponajviše da se još više posveti otadžbini. Ta ga je iluzija progutala, kao i svaka velika ljubav.’
Ime Ante Srzića i dvaju Baškovođana; Jure Radića i Ante Staničića, pojavljuju se u crnoj kronici krajem siječnja 1930. godine, kada nesretni pomorci pogibaju s ostalih 35 članova posade u havariji parobroda Daksa kod rta Finisterre. U ovoj najvećoj nesreći hrvatskog parobrodarstva piše se mjesecima iz broja u broj. Svake godine o godišnjici pomorske tragedije, novine odaju memento nastradalima, ali i kritiziraju vlast zbog loše skrbi obitelji unesrećenih. Premda postoji utemeljen novčani fond, čini se kako stvari ne štimaju. Ogorčeni novinar piše: ‘Stidite se cilindraši! Gdje nestadoše one silne hiljade što imadoše otrijeti suze s lica ucviljenih majki i siročadi pomoraca što izginuše na Daksi? Da ne odoše možda na vaše otmene gozbe ili na toalete milostivih vam gospođa?’ Zvuči li vam ovo nekako poznato?
Stranice novina pune i posmrtni krasoslovi u počast gradskih odličnika i javnih djelatnika: dr. Mati Jurakoviću, odvjetniku Bari Vrankoviću, gl. agentu Jadranske plovidbe Mihi Rismondu, nadučitelju Bartulu Graniću, svećenicima: Donelliju, Žarniću, Čugelju.
Kraći nekrolozi objavljuju se i za one, koji za života nisu javno djelovali. Obavijest o smrti supruge veletrgovca i vjerojatno najmoćnijeg čovjeka na ekonomskoj pozornici grada, Petra Rančića sadrži tople riječi o pokojnici: ‘Žalosni događaj izazvao je opće žaljenje čitave Makarske, jer je dobra i plemenita Greti uživala simpatije svih staleža. Blagom svoje duše obasipala je svakoga ko bi joj se obraćao i pomagala sirotinji. Makarska gubi svog anđela čija će uspomena trajno živjeti u gradu.’
No i niži slojevi zaslužuju topli spomen: „Nakon teške bolećice koju je strpljivo trpjela, preminula je skromna i sirota djevojka Ivica Pleić, kćer Stipanova. Cijeli je grad oplakuje.’
Zanimljivi su i redci o posljednjem ispraćaju Uroša, sina pravoslavnog prote. Čini se da se mladić s grupom Sokola našao na ljetovanju, naglo razbolio i preminuo. Tužni otac zahvaljuje: ‘Hvala Sokolima koji su svojim odorama resili sahranu, gospodi i gospođama kupališnim gostima što improviziraše lijep pjevački zbor, poglavicama s podređenim činovništvom, crkvenim mjesnim predstavnicima, pravoslavnom sveštenstvu iz Splita, Mostara i Sarajeva, počasnom vodu žandara, redatelju sprovoda koji je ukusno sve obavio i konačno građanstvu što je primilo Uroša tamo gdje i njihovi najmiliji počivaju.“
Za političku sliku grada tridesetih godina prošlog stoljeća znakovit je nekrolog Marinu Kovačeviću. Brat mu je svećenik fra Lovre, pa sprovodu sudjeluje velik broj klera, no prisutni su i lijevo orijentirani makarski aktivisti Smodlaka, Raffanelli, Jurčević. U Jadranskom dnevniku stoji: ‘U Kotišini nije zapamćen ovakav veličanstven sprovod. Sudjelovala je glazba, te mnoštvo radnika i težaka. Nikad više kruna i vijenaca u selu tik do grada. Govornici zborahu o visokoj svijesti naprednog težaka, a svećenici o karakternim kvalitetama pokojnika.’
Osmrtnice tog doba vrlo precizno određuju status i zvanje pokojnika, kao i žalobne rodbine. Na primjer: ‘Karmela rođ. Ive, supruga g. Mate Srzića ravnatelja splitskog zemljišnika pred promaknućem, sa stanom u Tartaglinoj 45.’ Ili: ‘Filip Puharić, gimnazijski podvornik u odnedavnoj mirovini. Žale ga sinovi: Josip apsolvent iuris trenutno navodno u Rusiji, Frano glavni kancelista Suda u Šibeniku, Mate, mehanički nadglednik tvornice cementa Dalmatia.’ Koliko li podataka na skučenom prostoru osmrtnice!
Bilo bi dobro da imamo što manje razloga zastati pred murvom. Danas ćemo se i bez zaustavljanja pred istaknutim šonetama prisjetiti onih koji više nema. Mrtvi je dan ljeta Gospodnjeg 2026.
Piše Marino Srzić
