Često se pitam kada je i kome prvome palo na pamet da spoji sport i kulturu u administrativnom djelu? Zanimljivo bi bilo čuti koje su to zajedničke potrebe i interesi opernog pjevača i lijevog beka, kazališnog glumca i bacača kugle. Naravno, čim je nešto upitne logike to odmah možete pronaći u našem naseljenom mjestu. Imamo mi bog i bogmec Megaministarstvo koje se skromno krije iza naziva Upravni odjel za društvene djelatnosti. Za ne povjerovati je da taj Upravni odjel/ Megaodjel ima ni manje ni više nego 18 različitih zadataka. Poslovi se većinom opisuju kao zadovoljavanje potreba. Neću vam sad navoditi cijelu listu zadovoljavanja, samo najbitnije.
Zadovoljavanje potreba u predškolskom i školskom odgoju, zadovoljavanje potreba u sportu, usklađivanje razvoja društvenih djelatnosti (što god to značilo), organizacija manifestacija… Pa onda ide skrb: o socijalno ugroženim građanima, skrb o braniteljima, spomenicima kulture… I vjerovali ili ne organizacijski i administrativni poslovi za Stožer zaštite i spašavanja, Civilnu zaštitu… itd., itd. Kategorije poslova koje su ovdje nabrojane nisu one koje se mogu odraditi i zaboraviti, već treba kontinuirano biti informiran, prisutan i na usluzi onima kojima se zadovoljava potrebe ili o kome se skrbi.
S ovakvim herkulskim obimom posla to je realno nemoguće, što naravno nije alibi da se ne radi ništa ili samo onoliko koliko rješava akutne izazove. Biva tako malo jasnije zašto nam je u svim gore navedenim sektorima ovako idilično kako je. Jer nit’ se može – nit’ se hoće.
Da bi stvari krenule u pravom smjeru potrebna je demontaža, parcelizacija, agrarna reforma Megaodjela za društvene djelatnosti. Prvi lom treba napraviti tamo gdje je nastalo krivo srastanje između kulture i sporta. Taj nesretni dogovoreni brak treba završiti sretnim razvodom, a kultura i sport, školstvo i socijala dovoljno su veliki i raznovrsni da bi se njima moglo zasebno baviti. Postojali su svojevremeno Centri za kulturu. Izdvojenih proračunskih sredstava, raspolažući cjelokupnom kulturnom informacijom, kreirali su i promovirali društveni život, koncentrirani samo na taj segment zajedničkog života imali su više entuzijazma nego naš nesretni Megaodjel.
Sportaši i ljudi koji nemaju za kruh ili krov nad glavom, također nemaju nikakve poveznice u ovom svemiru i sigurno bi ih trebalo razdvojiti u zasebne institucije ili podijeliti na postojeće… ali o tome ne mogu konkretnije jer nisam upućen pa ću se zadržati na ovom prijedlogu izdvajanja kulture iz Megaodjela.
Dakle, zalažem se za povratak na Centre za kulturu.To imaju i gradovi oko nas…jedno mjesto na kojem je sve vezano uz kulturu. I pitanja i odgovori. I projekti i novci. U tom slučaju i pregaoci Megaodjela bar bi malo odahnuli kad bi se riješili napora slušanja vapaja tzv.kulturnjaka.
Sljedeća stvar za koju se zalažem onako generalno, pa onda važi i lokalno jest povratak časti u radni odnos. Dozvoljeno je malo sanjati, pa tako bi ja htio da se u javnu upravu uvede Bušido- put ratnika. Samurajski kodeks časti, umjesto famoznog Državnog ispita.
Treba imati ljubavi prema onome čemu zadovoljavaš potrebe.
Da bi se radilo u npr.odjelima sporta ili kulture nešto bi se moglo i znati o tome, možda imati iskustva iz prve ruke. Lijep primjer zalutalih u struku je onaj televizijskih sportskih komentatora kojima se po stručnim komentarima vidi da su u školi bili oslobođeni tjelesnog odgoja, a iz hrvatskog imali mršavu dvojku..jer kako sami kažu: ne polazi im za nogom. Kao što grbavi ne idu u manekene, ni slijepi u pilote, tako bi oni koji nikad u životu nisu imali nikakav dodir s kulturom ili sportom, niti ih uopće zanimaju te zvizdarije, trebali prepoznati svoj hendikep i samurajski časno se kloniti obnašanja dužnosti u tim sektorima.
Život nas uči da se uvijek događa suprotno.
Lako je zamisliti situaciju u kojoj će neki podoban dvonožni lipicaner u špic postolama koji nikad nije navukao kopačke, biti baš taj koji će odlučivati o budućnosti sporta i procjenjivati projekte iz kulture iako mu je apetit za kulturno uzdizanje već zadovoljen hrvatskim humorističkim serijama. Prečesto se to događa i u stvarnosti, pa tako od Bušida i časti, ostaje samo časno odumiranje udruga i manifestacija koje su prisiljene na harakiri odlukama nezainteresiranih.
Piše: Davor Šegota
