Napredak je ostvarivanje utopije. To je rekao Oskar Vajld, a ne ja. Utopija je mjesto koje ne postoji ali je istovremeno tako dobro, meko, toplo i privlačno. U nekom nepreciznom prijevodu to znači da se napredak može postići samo onim šezdesetosmaškim pokličem : Budimo realni, tražimo nemoguće.
Moja privatna utopija već godinama biva satrana pod gusjenicama bagera, i kotačima autobusa punih turista. Sve mi je teže iskopati ju ispod armirano betonskih struktura mišljenja. Ali kad smo kod utopija, evo moja uža obitelj supruga Brutus i kćer Kasije, tvrdi da ja tražim nemoguće od čitatelja, jer da ni Prstenova družina ne bi došla do kraja teksta sijekući motorkama moje razgranale prispodobe i duhove prošlosti što se poput zlih Uruk Haia pojave kad god ih ne trebaš. Prema ubodima u leđa ovih obiteljskih cenzora iz Martovskih Ida, ja sam licencirani proizvođač utopije, labirinata riječi i misli u kojima bi se i Arijadnina nit zapetljala. No, ne dam se ja. Vjerujem u vas dragi čitatelji ili čitatelju, znam da od mene ne očekuješ ni jedan opisni pridjev manje, ni jednu krivu lucidnu misao više. Nadam se da nisi odustao jer, ajme, ovo je bio tek uvod. Misaone poslastice tek slijede. Ako je tako lakše, shvati to kao ekstrim čitanje. Ko ne zaspe putem, i na kraju nešto shvati, je pobjednik, a može i meni javiti o čemu se u tekstu radilo.
Aj metimo reć, da se radi npr. o Voliciji, istočnom graničnom pojasu koji nas neuspješno štiti od najezde Tučepljana. Često sam i u raznim društvima naizgled ozbiljno, a s figom u džepu advokatirao ideju da se na Voliciji postavi koksara, tvornica željeza ili neka druga teška industrija. Naravno, takve ideje na prvi balun izazivaju smijeh, a ako ustrajete na argumentaciji reklamirajući efikasnost filtera na dimnjacima i sličnu tehnologiju, bogme navučete i bijes. Svak normalan rastumačit će vam da metalurgija ne smije biti blizu turizma i šlus. Ja sam u stvari za koksaru jer mi je to lipa rič. Kao žena koja bere kokose. Kokosara s Havaja. U stvari je poanta mojih provokacija u tome da želim naglasiti kako sva jaja ne smiju biti u istoj košari.
A naša košara sa svim jajima je turizam. Najosjetljivija grana privrede koja ovisi o tristo i jednom faktoru na koji nemamo utjecaja. To je industrija luksuza za koju se izdaci unutar obiteljskog budžeta prvi otpisuju i na najmanji znak krize. Oni koji su u Makarskoj trideset ili pedeset godina znaju da je Makarski BDP bio usporedivo veći i neusporedivo diverzificiran. Novac, radna mjesta, sigurnost, investicije, financiranja svake vrste su dolazila iz više izvora, a ne samo turizma. Turizam, naravno, nitko ne može zanijekati kao pogonski kotač lokalne ekonomije, ali npr. kako onda, tako i danas većina prihoda dolazi iz najbazičnijeg smještaja, a smještaj je u velikoj većini onaj privatni. Uz taj privatni smještaj (sobe sa i bez kupatila), iznajmljivači su onomad radili u Primorja, Metalplastike, Amfore… te je zarada od turizma bila bonus, a radno mjesto je bila osnovica ekonomije. Danas ne. Nema turizma, nema para. Zašto je tome tako?
Zašto ništa ne radimo po tom pitanju? Npr. zašto ne ponudimo grinfild ili braunfild investicije nekim kompanijama koje sigurno ne bi gradile npr.potpuno ekonomski neutemeljene sportske terene po Osejavi i Voliciji ili lansirne rampe za politički mokri san: žičaru. Postoje IT i druge industrije u kojima bi se ljudi mogli zaposliti, a u isto vrijeme ne bi bili zagađivači koji štete turizmu. Dajmo im povlastice, olakšice, zamolimo ih da dođu i dokažimo da smo mjesto u kojem mogu razvijati svoj posao. Osigurajmo im infrastrukturu, a oni će donijeti posao, novac, napredak… i eto nas opet na početku.
Napredak je ostvarivanje utopije. Vjerojatno ima objektivnih problema da se realizira ova moja utopija, ali po principu Okamove britve – tj. najjednostavnijeg tumačenja za neki događaj, jasno je da se ništa slično ne događa jer nitko o tome ni ne razmišlja. Vrhunac ekonomske misli koji caruje Makarskom rivijerom (arhaični pojam) jest onaj koliko dogodine naplatiti štekate. Da nam i dođu potencijalni investitori tražeći prostor za razvoj svoje industrije, mi bi ih odveli na dobar reprezentacijski ručak i na rastanku darovali kopijom Bašćanske ploče na koju je kao dodatak glagoljicom uklesano: pauza od 11 do 11.30 h.
Piše: Davor Šegota
