Kada se danas zbroje filmovi, državne selekcije i nagrade, Filmska sekcija Osnovne škole oca Petra Perice koja 11. rujna obilježava desetljeće rada, zbilja funkcionira kao jako dobro uhodana mala produkcija. Međutim, njezini počeci bili su u najmanju ruku prilično skromni. Službeno je krenula 2016. godine, premda su joj prethodile dvije godine tijekom kojih se pokretačica i voditeljica Marina Srhoj s učenicima, bez prave opreme i ranijeg iskustva, tek poigravala mogućnošću da u školi pokrene filmsku skupinu.
— Ne znam bih li se uopće odvažila ući u sve to da nisam dobila podršku Joze Vujčića. To je bio vjetar u leđa koji mi je tada trebao, prisjeća se Srhoj, inače profesorica hrvatskog jezika.
Važan trenutak za povratak filmske kulture u grad bilo je i djelovanje udruge DokuMa, koju su pokrenuli Josip Vujčić i Jadran Puharić. U suradnji s Hrvatskim filmskim savezom u Makarsku su 2016., prisjeća se Srhoj, doveli 54. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece. Grad je tako nakon pune 32 godine ponovno postao domaćin najvažnijeg nacionalnog okupljanja dječjih filmaša. Prethodno je Revija u Makarskoj održana 1984., zahvaljujući profesoru Vinku Garmazu, osnivaču Kinokluba Biokovo i Kino saveza Hrvatske.
— U pripremi terena za Reviju važnu je ulogu imala i Vera Robić-Škarica iz Hrvatskog filmskog saveza, a riječi podrške i motivacije koje smo tada dobili mnogo su mi značile. Sve se nekako poklopilo i shvatila sam da trebamo pokušati, govori Srhoj.
Prve su filmove snimali malom kućnom kamerom, daleko od opreme kakvom se sekcija danas može služiti. Upravo je to iskustvo Marini Srhoj ostalo kao dokaz da tehnologija sama po sebi nije presudna.
— Ako imate volju, ako radite i imate ideju, film se može napraviti i sa skromnim sredstvima. Naravno da je kvalitetna oprema važna i danas smo sretni što je imamo, ali ona ne može zamijeniti priču. Možete snimati najboljom kamerom, a da film ipak ne dotakne publiku, kaže.
Od službenog početka 2016. sekcija iz godine u godinu dolazi do nacionalne razine — na Smotru hrvatskoga školskog filma Agencije za odgoj i obrazovanje i u natjecateljske programe Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva djece Hrvatskog filmskog saveza. U konkurenciji koja nerijetko broji od 200 do 300 prijavljenih radova, već je sam ulazak u državni izbor veliko priznanje.
— To je kao kada se dijete plasira na državni LiDraNo. Nagradi se svi veselimo, ali uspjeh je već i to što je film prepoznat među tolikim radovima i pozvan na državnu razinu, naglašava voditeljica.
Prvi veliki trag ostavio je dokumentarni film „Vanja“, portret učenika Vanje Turića i njegove ljubavi prema plesu unatoč predrasudama okoline. Film autora Ane Vučko, Antonija Šimića i Nikole Ercega na 55. Reviji 2017. osvojio je treću nagradu stručnog te treću nagradu dječjeg žirija.
Slijedili su novi filmovi i priznanja. Animirani „Pakao nije toliko loš“ osvojio je drugu nagradu dječjeg žirija, a TV reportaža „Minimum otpada“ drugu nagradu stručnog žirija. Posebno mjesto u povijesti sekcije ima „Volontiranje“, autorski rad tadašnje učenice Lane Strman. Reportaža o Ani Vučko i Ani Protrka osvojila je prve nagrade stručnog i dječjeg žirija na 59. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, kao i prvu nagradu na 14. Malom DOKUartu u Bjelovaru. Na istom je festivalu dokumentarac „Pedalam i uspjehe stvaram“, koji su potpisale Lana Strman, Mia Beus, Petra Okmažić i Katarina Blažević, dobio posebno priznanje.
Na popisu nagrađenih potom su se našli TV reportaža „Umjetničke snage OŠ oca Petra Perice“, s prvom nagradom stručnog i trećom nagradom dječjeg žirija, te igrani film „Sapun“, koji je osvojio drugu nagradu dječjeg žirija. Na 62. Reviji 2024. sekcija se iz Varaždina vratila s čak tri nagrade: dokumentarni film „Ona žena s pason“ osvojio je prvu nagradu stručnog žirija, „91“ prvu, a „Petra“ drugu nagradu dječjeg žirija.
Uz nagrađene radove, na državnu razinu Smotre hrvatskoga školskog filma plasirali su se i filmovi „Ja, poluotok“, „Igračka vjetrova“, „Pedalam i uspjehe stvaram“, „Petra, stina“ i „Nadalina“. Kontinuitet se nastavio i 2025. dokumentarcem „Tira“, radom Kate Turić, Lili Krstanović, Marte Visković i Mije Puharić. Film je uvršten u službeni program 63. Revije i na državnu Smotru, a izabran je i među deset filmova 17. Festivala prava djece, u konkurenciji 250 prijavljenih radova.
Iako većina djece najviše voli stati iza kamere i otići na snimanje, montaža je, kaže Srhoj, dio procesa na kojem posebno inzistira.
— Važno mi je da svi vide kako materijal postaje film. Zajedno gledamo snimljeno, raspravljamo, biramo kadrove i donosimo odluke. Zbog toga proces traje dulje, ali je neusporedivo dragocjeniji. Djeca koja su sama stvarala film poslije ga i gledaju drugačijim očima. Tu dolazimo do medijske pismenosti, ali još više razvoja i njegovanja kritičkog prosuđivanja, objašnjava.
Uz medijsku pismenost, sekcija razvija kreativnost, odgovornost i timski rad. Učenici zajednički traže temu, razrađuju pitanja i scenarij, dijele poslove, snimaju, pregledavaju materijal i oblikuju završnu priču. Pritom uče i ono što se ne može svesti na tehniku: slušati sugovornika, prihvatiti tuđi prijedlog i ustrajati kada početno oduševljenje splasne.
Srhoj priznaje da joj je trebalo godina rada kako bi shvatila koliko je za dječje stvaralaštvo važna uloga voditelja.
— Voditelj mora biti nenametljiv oslonac, ali i čvrsta ruka. Treba prepoznati i pogurati dobru dječju ideju, a kada nešto ne funkcionira, usmjeriti ih da potraže drugo rješenje. Djeca često gorljivo krenu u snimanje, ali jednako tako mogu brzo izgorjeti. Da nema voditelja koji će ih podsjetiti da ono što su započeli moraju i završiti, možda bi odustali. A kada film napokon bude gotov, stvarno su sretni jer znaju da iza njih ostaje djelo koje su sami stvorili, kazuje naša sugovornica.
Upravo je osjećaj vlasništva nad zajedničkim djelom možda i najveći rezultat filmske sekcije. Nagrade ostaju zabilježene, ali djeca sa sobom nose mnogo više: iskustvo suradnje, hrabrost da iznesu ideju, disciplinu da je dovrše i sposobnost da prema slikama koje ih svakodnevno okružuju zauzmu kritički stav.
— Uvijek im govorim da film prije svega mora prenijeti toplinu, emociju i ideju. Bez toga ni najbolja oprema ne vrijedi mnogo, kaže Marina Srhoj.
Danas sekcija raspolaže kvalitetnom opremom te, ističe voditeljica, ima snažnu podršku škole i ravnateljice. Svjesna je da takvu mogućnost nemaju sve školske filmske družine. Zato deset godina Filmske sekcije OŠ oca Petra Perice nije samo obljetnica jedne izvannastavne aktivnosti. To je priča o tome što se može dogoditi kada dječja znatiželja dobije prostor, kada učitelj prihvati odgovornost da ideju strpljivo vodi do kraja i kada škola prepozna da se kroz kameru ne uči samo snimati — nego promatrati, promišljati i razumjeti svijet.
M.D./foto privatni album
