Normalno je da autorovo ime stoji ispod teksta kolumne, ali da ima potpunu kontrolu nad sadržajem Kamarina daleko je od istine. Za glavnog i odgovornog urednika, svojim se autoritetom nametnula, a tko drugi nego – šjora Vinka. Za ovaj đir već je bila spremna štorija s novimarlekinadama naše kumpanije.
Materijala kao i uvijek ima. Žveltost gerijatrijske ekipe prkosi godinama. Onisu još uvijek spremni na akciju. Retke je danas trebala ispuniti aktivnost Vinkine brigade oko osnivanja vlastite storytelling agencije, jer kako kaže ona – Ko može za štoroteling zainteresovat turiste boje od nas? Mi znamo sve. I di su se i kad su se i kako su se! Od danas do nazad 60 godina!, bio je šeficin čvrsti adut kojim namjerava uspješno parirati profesionalnim turističkim vodičima.
U ovom se broju trebala rasvijetliti i Paškina delikatna situacija s rebambivenom susjedom, deboto stogodišnjom Mandinom. No ni jednom ni od drugom za sada ništa od toga. Stavljeno na čekanje! Zašto kolumna ostaje bez izvješća o raspletima tako uzbudljivih prošlotjednih događanja? Vinka je sve objasnila pozivom…
– Slušaj Mali! Danas o nikakvim zvizdarijama! Danas su mirom i poštovanjem!
– Ne razumim vas?
– Bez arlekinada užežin Male Gospe. Valja imat rigvarde prid svetinjama. Ko virova, ko ne virova, ali je za našu Makarsku Vepric svetinja!
Autor se složio. – U pravu ste, ali o Vepricu pišemo svake godine! Ljudi već sve znaju.
– Ne znaju! Zaborave. Triba im ponovit! Evo dođi u mene pa ispitaj one moje kampjune šta znaju o Vepricu i Maloj Gospi, pa ćeš ostat inkantan kakvi su tudumi!, zaključila je Vinka i prekinula vezu.
Kumpanija je bila u cijelosti ekipirana. Domaćica je, preplašena opasnošću od krešivanja cijene električnih kilovata, naštimala temperaturu klima uređaja na skromnih 31 stupanj. Zbog toga je biti nasred Kačića po zvizdanu i naći se u Vinkinom tinelu bilo posve isto. Okupljeni su bili razodjeveni do granica neukusnog. Vinka u kombinetu, pristojnom no ipak samo kombinetu. Anka nikad dekoltiranija u vešti na špaline s motivima palmi i kakadu-papiga. Mere u trikou olimpijske bacačice koplja. Marta u laganoj majici s logotipom šoping centra poznatom po isplatljivom otkupu ’embalaže’. Mizera u bodiju zaogrnuta u donjem
djelu pareom, a Rodrigo i Paško goli do pasa.
Tek je nakon Ankinih najava o padanju u afan, gazdarica pristala naštimati klimu na podnošljivih 28. Čim se lakše prodisalo, Anka je ištrukala limunadu zaslađenu da bi bez problema upokojila umjerenog dijabetičara, te rasporedila u terinice sladoled koji se morao polabat u rekordnom roku da se ne istopi na temperaturi tinela. Onda je Vinka prešla na najavljenu temu.
– Ajde mi sad recite šta znate o našem Vepricu i Maloj Gospi!, postavila je pitanje tonom meštrovice pučke škole.
Krenuo je Paško.
– Tamo ima lipih skrovitih mista, ali nikad nisan bio takvi gudan da tamo vodim Čekinje u škuribandu! Valja imat poštovanja!, kazao je gotovo pokornički.
– Bravo Paško!, pohvalila ga je meštrovica Vinka i rekla: Aj ti Anka!
Od Anke se očekivao precizno katehetsko izvješće informirane praktične vjernice. Razočarala je!
– Na 8. devetoga je Mala Gospe, a mi domaći iđemo u Vepric užežin. Dan prije. Tamo je oltar još od turskih vrimena. I kažu da se u špilji rodio Mali Isus. Tako mi je kaživala pokojna baba, dala je razočaravajuće zbrkane podatke.
Marta je nešto brljala o cijenama krunica i svetih sličica, te poštama gdje se može naći za uparat najkvalitetnija žutinica. Vinka je nervozno prekinula.
Nastavila je Mere: -Da nije tamo poligon za polagat vozački ispit ne bi po Makarana položilo! Samo uz pomoć Male Gospe su naučili kako u rikverc.
Mizera je ekumenski nastrojena izjavila kako bi tamo s Rodrigom pred oltar, al ne smije da njeni u Bosni ne čuju da se pokrstila. Rodrigu nikako nije bilo jasno u kakvom je srodstvu Gospe Veprička s Gospom od Guadalupe čiji je bio veliki poštovatelj.
– Ic Litl Gouspa jang sister od Nuestra Senora da Guadalupe?, zbunjeno se češao po ćiverici.
– Eto vidiš Mali! Iđu u Vepric. Anka lize oko oltara a ništa ne znaju o Vepricu i Maloj Gospi!
– A šta ti znaš?, usudila joj se kontrirati Mere.
– Ja znan da su moji stari darovali zemju oko Veprica kad se činilo svetište. Ajde Mali reci im ti to učeno!
– Ali pisalo je već!
– Neka je pisalo! Piše i svaki dan u prognozi da će brzo past kiša, pa ni kapi. Niti da bi se koji rebac ozgar popiša. Stavi u Kamarin šta si proučio o Vepricu! Ko zna neka ponovi, ko ne zna neka zapameti!
I tako nema druge nego još jednom ponoviti činjenice o našem svetištu…
VEPRIC
U davnim itinerarima hodočasnika, Makarska i okolica bile su istaknute s barem dvije destinacije dostojne posjeta. Riječ je o grobu biskupa Bijankovića u gradu, te relikvijama svetog Vicenca u Podgori. Podgora je održala tradiciju. Bijanković je dugo bio gotovo zaboravljen, kao i spomendan mu smrti na Svetoga Lovru s nekoć poznatim sajmom.
Na karti suvremenih turista – hodočasnika, grad je danas istaknut sa svega jednom točkom vrijednom pažnje; Vepricom. Od biskupa Carića prepoznat je prije 118 godina kao lokalitet sličan Lurdskom svetištu.
Popularni internetski turistički forumi označuju Vepric kao ‘lijek za tijelo i dušu’. Posebno se ističe borova šuma i prirodni ambijent. Onodobni suvremenik, don Petar Kaer, jednako je oduševljen idiličnom atmosferom, pa u svojoj knjizi ‘Makarska i primorje’ piše :’Gospina špilja neće biti samo oaza u pustinji, nego i milo utočište. Stoga se već pošumio najveći dio okolnog zemljišta. Gdje je sada golet, do nekoliko će godina biti šuma. Vepric će biti najljepši dio Makarskog primorja, a i dalje.’
Sa šumom su kasnije nastajali problemi. Dugogodišnji makarski župnik i upravitelj Veprica don Srećko Bezić svjedoči: ‘Posebna optužba kojom je komunistička općinska vlast napadala 1981. upravu svetišta, bila je sječa šume’ Premda struka, vatrogasci i šumari, opravdavaju prorjeđenje borovine, vlast optužuje crkvu za devastaciju. Te se godine, u ime navodnog nepoštivanja prostornog plana, ruši više objekata.
Urbanisti ne vide nikakvog problema, ali se boje glasno istupati. Povod takvom ponašanju vlasti, između ostalog je još jedna potvrda ukorijenjenosti vjere u narodu, posebno izražena na Euharistijskom kongresu održanom mjesec dana ranije. Procijene su kako je na skupu bilo prisutno čak 70 000 ljudi!
Vlast pokušava na sve načine obezglaviti organizaciju, pa dan prije početka kongresa sanitarna inspekcija proglašava vodu u svetištu zaraženom i izdaje zabranu korištenja. Uprava nije poslušala naređenje, a od vepričke se vode naravno nitko nije otrovao.
Prisutnost kardinala Oddija iz vatikanske Kongregacije za kler, bila je škakljiva situacija za žešće sankcije, pa vlast ruši objekte po njegovu odlasku. Crkvi se ispostavlja i račun za troškove rušenja. Na sreću, netko pametan iz vladajućih struktura takvu odluku stavlja duboko u uredsku ladicu.
Gradnja se u Vepricu od samog početka ravna po ludrskom uzoru. Biskup Carić, prikuplja iskustva u Lurdu, te gradi na vlas istu sakristiju, identičan položaj ispovjedaonica, križni put. Vremenom neke preinake mijenjaju lurdski uzor, pa i u samim crkvenim
krugovima ima nezadovoljnih. Kako to izgleda sada, u prilici smo se uvjeriti. Naravno i danas ima oprečnih stajališta.
Što se tiče graditeljskih idejnih rješenja, najambiciozniji je projekt crkve arhitekte Cirila Metoda Ivekovića. Pred sam Prvi rat kreće se s pripremnim radovima. Kaer bilježi: ‘Dok se s jedne strane čovjek divi nacrtu, s druge klone duhom kad promisli na ogromna novčana sredstva koja bi se imala uložiti.’ Vihor rata odnosi projekt u zaborav.
Premda titulirano kao Svetište Majke Božje Lurdske, na njen blagdan 11. veljače, Vepric nije prepun. Prema mišljenu don Srećka Bezića, spomendan Marijinog rođenja, 8. rujna, postaje centralnim događajem zbog pogodnijih vremenskih prilika za okupljanje vjernika.
Praksa hodočašćenja u Vepric na Malu Gospu, vjernika iz šire okolice, kreće sredinom 30-tih godina i od tada broj kontinuirano raste. Izgubio se i običaj procesije sa svijećama na Veliku Gospu od Veprica do grada, u kojoj 1947. godine sudjeluju i predstavnici nove vlasti. Već se od iduće godine na to ne gleda blagonaklono, pa ubrzo biva i zabranjeno. Od 20-tih godina prošlog stoljeća, posebno raste popularnost vjenčavanja u vepričkoj-lurdskoj špilji. Trend postaje gotovo pomodan.
Vepric naravno sa sobom nosi priču dužu od ovih redaka. Svaka je, od mnoštva zavjetnih pločica dragocjen kamenčić u mozaiku gorljive vjere. Vepric i nije samo religiozno-hodočasnička točka na mapi grada. Berući šparoge iznad Veprica jedna je
sugrađanka komentirala: – Ovde malo poviše sam se prvi put poljubila s mužem, pa sam se tu i udala, krstila maloga, kasnije na poligonu auto-škole polagala vozački, tu se Gospi molila, tu zahvaljivala na dobrome i tješila kad je bilo loše. Šta bi mi bez Veprica? A šta bi i Vepric bez nas?
Autor je sa zaslona mobitela pročitao spreman tekst. Publika je ganutljivo reagirala. – Bravo! Nisan vele od ovoga znala. Gospe Veprička moli za nas!, uzdahnula je Anka.
– Za naše zdravje i pune takujine!, nadopunila je Marta.
– I da priživimo ova nesritna vrimena!, nadožuntala je Mere.
– I da nan poživi Kamarin, finalizirala je Vinka.
– Jes vala i mi s njime!, javila se Mizera.
– Nuestra Senora da Guadalupe!, prekrstio se Rodrigo.
Paško nije mogao izdurati da se ne ubaci praktičnijom primjedbom.
– A bi li ti Anka učinila pašticadu, a ti Vinka savila makarune kad se vratimo sa mise da kršćanski blagujemo.
– To za svetoga Jerolima!, odgovorila je Anka.
– Ali ja san već naručio lipi komad govedine.
– Onda more! Ali ti plaćaš!
I tako je kao i uvijek makarski dijalog sa sakralnog skrenio na profano. Sa svetišta na pašticadu. No, Mala Gospe Veprička zna za mušice svojih Makarana pa će im oprostiti. Pobožni su oni, ali im žlizda ingordača oko blagdana žešće proradi.
Čuvaj nas Gospe Veprička! I ‘virne i nevirne’. Kad bi se prebrojale zavjetne pločice u svetištu, više bi bilo s imenima predaka onih koji baš i ne pune crkvene banke, nego vjernih pohoditelja misa. Zanimljivo i za analizirati. No, o tom-potom.
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
