Prvi put u povijesti makarske će ulice, njih pet, nositi imena žena koje su ostavile trag u gradu pod Biokovom, a o kojim se damama radi, već smo pisali. Odluku o tome donio je, naime, Odjel za dodjelu priznanja i nazive ulica i trgova. O četiri žene iz makarske povijesti, što dalje, što bliže, u svojim je kolumnama pisao makarski knjižničar Marino Srzić, inače dobitnik nagrade Grada Makarske za svoj doprinos osvjetljavanju makarske povijesti.
Naš kolumnist je, naime, uspio čak otkriti identitet jedne do tada neimenovane heroine, te nam je životopisima predloženih nositeljica naziva ulica pomogao da nešto proširimo priču i svima onima koji nisu čitali, ili su zaboravili detalje o nekim protagonisticama ovog članka, otkrijemo nešto više o zaslužnim makarskim ženama.
Prva je Andrijana Vranjican djevojački Polić, rođena u Vrgorcu 13.ožujka 1838., a preminula 1911. na Hvaru. Majčin brat, njen ujak Stjepan Ivičević narodnjak, načelnik grada i preporoditelj, imao je snažan utjecaj na njeno formiranje. Zadojena duhom narodnjaštva udaje se za hvarskog liječnika dr. Ivana Vranjicana sa službom u Makarskoj.
Premda formalno predsjednik mjesnog kluba Stranke prava, Vranjican odlučujuće poteze u djelovanju stranke povjerava svojoj supruzi. Kao vrlo odlučna i oštroumna žena, dobiva zbog toga i nadimak Spartanka. Vedri i oblači na političkom nebu Makarske, utječe na izbore načelnika, pregovara o podjeli vlasti, potiče izborne bitke, i uopće može se reći kako je najvažnija karika za uspjeh narodnjaka na makarskoj političkoj sceni. Njeni potezi k tome nisu bili zakulisni već javni.
Bianca Invernizzi rođena 1895. godine u Dubrovniku u obitelji činovnika Antonija Invernizzija i majke Nikolete rođ. Pavlović Čiča. Zbog očeve službe obitelj često seli i povremeno žive u Makarskoj. Bianca Invernizzi prva je slikarica čije je djelovanje za sada dokumentirano u Makarskoj.
Polazila je splitsku Obrtnu školu gdje je tijekom školske godine 1913/14. u Javnoj dvorani risanja i crtanja učila slikarstvo kod Emanuela Vidovića. Prema nekim navodima slikarstvo je učila i u Cremoni (Italija). Poslije udaje 1921. godine odlazi živjeti u Italiju. Umrla je u Milanu 1990.godine.
U Italiji se vjerojatno nije bavila slikarstvom, pa šest djela koja se čuvaju u Makarskoj, predstavljaju zasada jedini poznati opus ove slikarice. Njeno najpoznatije djelo bio je ciklus od pet portreta znamenitih Makarana, izrađen za potrebe Gradske biblioteke otvorene 30. listopada 1916. u Makarskoj.
Franka Antunović-Finko, zvana Fanny, djevojačkog prezimena Radić-Pilat, rođena je u Pučišćima na Braču 3. svibnja, 1859., a preminula 25.rujna 1948. u Makarskoj. Udajom za Antu Antunovća-Finka postaje stanovnicom Makarske. U svratištu kojoj joj vodi suprug odsjeo je anonimno i jedan od pripadnika austrijske carske kuće. Po smrti supruga poduzetna Fanny širi posao.
Njenom pansionu ime je ‘Jugoslavija’ i pojavljuje se u svim propagandnim materijalima. Ova rječita i sposobna Bračka osuvremenjuje poslovanje. Uvodi u turističku djelatnost za ondašnje vrijeme najsuvremenije principe ugostiteljsko-turističkog poslovanja. Primjenjuje za grad do tada nepoznatu praksu reklamiranja uz plaćene ‘sandwich-mane’, tiska reklamne retke na više stranih jezika, vrši preinaku jelovnika po ukusu vremena i angažira siromašne učenike za turističke vodiče tzv. ‘čičere’.
Na njenoj su plaći i mljekarice iz okolnih sela, razvija mrežu dostavljanja proizvoda od domaćih ribara, težaka, mesara. Ostatak neprodane hrane redovito donira Javnoj dobrotvornosti za potrebe štićenika makarske Bazane. Vodi i bespoštednu bitku s gradskim vlastima oko radnog vremena makarskih lokala, proširenja štekata, smanjenja poreza, boljeg statusa ugostiteljskih radnika, kuhara, konobara. Odlikuje je i visoka svijest o što aktivnijem angažiranju žena u gospodarstvu.
Četvrta žena koju predstavljamo je Antica Nikolić. Naime, na temelju podataka o epidemiji kuge iz djela Vjekoslava Cezara Pavišića „Uspomena povistna o kugi Makarskoj 1815.“, izdvajaju se primjeri herojstva u katastrofičnoj atmosferi pošasti. Spominje se i „žena iz obitelji Nikolić“. Trag nepoznate Nikolićke otkrio je pak, kako smo već naveli, Marino Srzić, istražujući po splitskim matičnim knjigama, što je potvrdilo Pavišićeve navode o njenom kasnijem preseljenju u Split, pa je tako slučaj detektiran.
Riječ je dakle o Antici Nikolić rođ. Koludrović, koja je jedno vrijeme živjela u Makarskoj, a radi se o hrabroj ženi koja je spasila djevojčicu od sigurne smrti i čak ju posvojila. Kata Dvorak bila je dijete koje danima luta po Osejavi u potrazi za majkom, a Antica ju uzima k sebi uz veliki rizik od zaraze. Štoviše, otima je iz ruku krvnika plaćenog od grupe građana za ubojstvo nesretne djevojčice. Pavišić pruža i važnu informaciju kako ju posvaja, a po završetku kuge odvodi u Split. Za plemeniti čin dodijeljena joj je i službena redovita
mjesečna renta.
I naposljetku, peta žena po kojoj će jedna od do sada neimenovanih ulica nositi ime jest Marija Alačević, rođena 19. travnja u Makarskoj, a umrla 25. veljače 2015. godine u Zagrebu. Alačević je hrvatska mikrobiologinja i genetičarka, biologiju je diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, te doktorirala na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1965. Redovitom je profesoricom postala 1977.
Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu bavila se, do odlaska u mirovinu 1994., mikrobiološkom genetikom. Godine 1997. izabrana je u zvanje profesor emeritus. Dobitnica je Nagrade »Ruđer Bošković«. S M. Radmanom je 2003. osnovala Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu.
Ivona Ćirak /foto: privatni album
