Kako to da ste baš do mene došli, ja vam vodim vrlo jednostavan život, komentirala je iskreno iznenađeno naš poziv medicinska sestra Milena Mucić, poznato lice makarskog doma zdravlja već gotovo četiri desetljeća. Samozatajna i skromna, Milena Mucić pokazala se naposljetku kao odličan odabir za naš serijal Bez pituravanja, progovorivši istovremeno otvoreno i blago o mnogim životnim temama; bio to njezin poziv i zbližavanje s pacijentima, bolne situacije kojima je, kao i onim ispunjujućima, bio obilježen život jedne medicinske sestre, ili privatni život ove Beograđanke koja je Makarsku iskreno prigrlila kao svoj dom. Razgovor s Milenom osvijetilio je život, kako to ovaj serijal i treba, iz različitim kutova i vjerujemo da će vam biti drago čitati ga kao što je nama bilo voditi ga.
Kad ste počeli raditi u makarskom Domu zdravlja? U Beogradu ste prije toga radili u bolnici?
Da, godinu sam dana provela u bolnici i dvije u domu zdravlja. Onda sam došla ovdje gdje sam promijenila dosta toga; od terena i hitne pomoći preko patronaže i kućnih posjeta, zubne ambulante do danas ambulante obiteljske medicine s dr. Žanom Šabić.
.png)
I gdje vam je najprirodnije i najugodnije? Pretpostavljam s doktoricom Žanom?
Sa Žanom mi je super i tu zaista mogu zahvaliti Bogu da me je uzela za sestru. Zajedno smo stvarno jedan dobar tim. Ima kolegica koje se znaju žaliti i komentirati gužve ispred vrata i sve ono što čini jedan radni dan, ali ja se tako ne osjećam, ja se u toj ambulanti zaista osjećam kao doma. Velikim dijelom zahvaljujući doktorici s kojom imam odličan profesionalni, ali i prijateljski odnos.
Iako je Hitna preteška, obiteljska ima jednu drugačiju dimenziju težine. Jer na hitnoj ljudi dođu i prođu, a ovdje si s ljudima stvarno povezan. Budu zdravi, pa se razbole, pa prve suze, pa druge, pa treće…Pa dolaze djeca, pa nevjeste; cijeli njihovi životi su tu sa mnom. I ne možeš ne plakati kad ti dođe mlada žena kojoj je otkriven karcinom dojke. Ona počne plakati, i ja s njom. Ne mogu drugačije, imam svoju kćer i proživljavam to s njima.
Preko 40 godina se na svakodnevnoj razini suočavate s raznim bolestima i tugama, pa i nesrećama. Kako se odmaknete od toga, ili kako se nosite s time da vas ne opterećuje u svakodnevnom životu?
Teško jer sam svakodnevno s tim. Ali nekako sam shvatila da je to tako. Kad zaplaču, zaplačem i ja s njima, moram biti tu, a onda ih moja doktorica i ja podignemo, uputimo, ohrabrimo. Kažemo da to nije najstrašnije, dajemo im pozitivne primjere žena koje su se izliječile i vratile na posao i svojem starom životu.
To je borba, nije laka borba, ali ljudi žive. Kažem im: “Život će ti se promijeniti za 360 stupnjeva, neće ti biti lako ni jednostavno, ali moraš se boriti. I mi smo tu, i tu je obitelj, nemoj posustati”. Ljudi se vežu za nas kao osobe i postanu zahvalni. Onda vidiš da značiš, da ima smisla što radiš.
Vidite da možete činiti razliku u ljudskim životima?
Točno. Imala sam jednog svećenika koji mi je rekao: Milena, blago tebi. Pitam ga zašto. Na to mi je rekao: pa zato što svakog dana možeš činiti dobra djela. Zahvalila sam mu se na tome i priznala kako nisam o tome tako razmišljala. Ali to je istina. Kad na kraju dana znam da sam svakome dala što sam mogla i napravila što sam mogla, onda sam stvarno zadovoljna i sretna.
Danas vlada ogroman nedostatak medicinskih sestara i veliki je deficit interesa. Pridoda li se tome percepcija koja rijetko uključuje humanistički moment koji spominjete, imamo jedan potpuno iščašen pogled na vaše zvanje. Smeta li vam to?
Žao mi je zbog toga. Svako radno mjesto nosi svoje poteškoće. Iako nije isto raditi u ambulanti i bolnici. Kad pogledam kolegice po bolnici, neusporedivo je. To su teški poslovi, noćne smjene, iscrpljenost…I kako onda reći djetetu “ajde završi medicinsku školu” ako znaš da će završiti u nekoj bolnici i raditi mukotrpan posao, i možda biti nesretan. Nezahvalno je tako nešto nekome zamjerati ili nametati.
Ima plemenitih medicinskih sestara koji na mnoge načine pomognu pacijentima čije je dostojanstvo ionako narušeno dolaskom u sustav koji ih gleda kao broj, ali ima i onih drugih. Jesu li pojedine medicinske sestre krute i rigidne jer se tako štite, što uopće mislite o tome?
Istina, ima dobrih, ima i onih drugih. Ja se osobno nisam baš dobro provela s mamom, iako sam im kolegica. Mama je bila jako bolesna i poslije bolnice je živjela još samo 16 dana. Tu su me razočarale neke stvari.
Što se tiče splitske bolnice, ima jedna stvar koja me općenito smeta, a to je da, ako si na primjer na kardiologiji, onda ti nitko neće pogledati rane na nogama. Jer to nije njihovo. Eto te su stvari meni neshvatljive.
Priča s medicinskim kadrom je vrlo kompleksna na raznim razinama, ali da ne idemo predaleko, ima jedan element na koji se često ukazuje. To je fokusiranost mladih generacija na materijalni uspjeh, posebice u kraju koji živi od turizma, a zbog čega ih se sve manje odlučuje za zvanje medicinske sestre.
Meni je skoro 60 godina i ja na to drugačije gledam. Meni osobno je važnije da kad idem spavati mirno legnem i da sam mirna sama sa sobom. Drugačije razmišljam ja nego netko s 18 godina, to jednostavno treba uzeti kao činjenicu. I moja kćer je mislila jedno s 18, a sada s 30 mi je jednom rekla da smo ju trebali gurati u medicinu. Da sam joj ja to tada rekla, bila bi nesretna.
Jeste li vi sretni s poslom koji radite?
Sretna sam. Kad sam radila na hitnoj, nisam bila sretna jer mi je sve to bilo jako teško. Nisam se stvarno više mogla voziti u sanitetima, i hodati po plažama, i po šumama i gorama, i kamenjima; sve mi je to bilo previše.
Jeste li znali imati problema s nesanicom?
I sad imam jer mi je san ubijen na hitnoj. Ja sve čujem kad spavam. Dežurstva su takva. Kad se navikneš prikunjati i biti budan u isto vrijeme, to uđe u naviku. A doživjela sam svašta. Najteže mi je bilo kad su poginule Kate i Ana. Bila sam tad dežurna i bilo mi je strašno. Od šoka se nisam mogla sjetiti ni kad je moja kćer u školi…
Što vam je pomagalo da ostanete pribrani i da vam sve to ne narušava mentalno zdravlje?
Mislim da sam dosta jaka i trezvena osoba. Naprosto ideš i guraš dalje. Je li to vjera ili ti Bog da snage, ne znam. Ne mogu reći da sam Superman, ali bitno je da preživiš.
Imate li neke hobije ili nešto što vas opušta?
Nemam baš neke hobije. Volim čitati i prošetati. Kad nakon 120 do 130 kontakata dnevno dođem s posla, prvo mi dva sata treba da ne progovorim ni riječi. Mislim da je vrijeme da pronađem neki hobi sad pred penziju. Moj je muž prije dva tjedna otišao u penziju i uhvatio se ribe i pecanja i ja mu se divim.
Je li muškarcima lakše posvetiti se hobijima nego ženama?
Mislim da ovisi. Kad radim, moj muž spremi ručak i dočekat će me. Nekidan smo skupa čistili apartman, mi to uvijek podijelimo. Imala sam sreću i s mužem, ali i cijelom obitelji u koju sam došla. Zaista jesam.
Zvučite kao osoba ne komplicira puno i koja je vrlo staložena i blaga. Kažu li vam to pacijenti?
Pa pronašla sam se nekako tu u ambulanti koju oblikuješ svojim stavom i ponašanjem i pacijenti to prihvaćaju. Kad sam tek došla raditi, prije mene je tu bila Vera Letica koja je bila legenda i susretala sam se s nekima koji su galamili, išli preko reda…Nisam od onih koji su skloni posvađati se i trebalo mi je pohvatati konce, ali i dobiti podršku od doktorice koja mi je bila neizmjerno važna. Kako svi koji dolaze se predstavljaju kao njeni, pa je jedan prijatelj, drugi rodijak, meni je tad izgledalo kao da su joj svi rodijaci. Ali onda mi je onda rekla ono ključno – ako mi se netko buni ispred vrata, slobodno mu vrati karton. Rekla je da me svi moraju poštivati. Nisam nikad bila u prilici da nekome vratim karton, ali mi je puno značilo kad mi je dala otvorene ruke.
Ljudi znaju biti teški?
Da, ali ja sad znam kako se postaviti i nema problema. Vodim računa o ambulanti, znam koga sam naručila, koga moram uvesti, tko je hitan, plus moja onkologija…Doktorica je takve naravi da je dobra sa svima, sa svima je high five, kako se kaže “pajdo”, ali kad kaže da mogu doći u ambulantu, naravno da ne misli da za njih ne vrijede pravila. Jako cijenim to što imam otvorene ruke i što cijeni to što radim.
Spomenuli ste onkologiju. Koliko je ta brojka u porastu?
Porast je, ali toga uvijek ima. I dolazi nekako u intervalima. Neki su tu tijeku, pa onda dođe dvoje, troje novih, i to od puta, i uključuju se u liječenje. Ljudi se snalaze. Valjda je to tako da ti Bog da snage kad oboliš. Onkološki pacijenti su bolji, smireniji i stentaniji u hodniku nego ovi koji dođu zbog prehlade ili leđa.
Ima li to veze s time da im se u bolesti mijenja perspektiva na život?
Sigurno da je. Jer kad je čovjek zdrav, onda mu je sve bitno. Ima li para, ili nema, što je obukao, što je pojeo…A kad oboli, onda mu je važno samo jedno – zdravlje. Onda je normalno da ti sve drugo postane banalno i glupo, sve ono oko čega si se nekad nervirao. Kad si bolestan, moliš Boga da u toj čekaonici možeš čekati još godinama, jer to znači da ćeš živjeti.
Treba li Makarskoj psihijatar?
Naravno da treba, i ne samo onkologiji nego i inače. Ima ljudi koji su depresivni, a da to niti ne znaju. Ali vidiš po njima. Nitko od nas nije uvijek 100 posto, i ja sam nekad neraspoložena. Jednom sam ispunjavala neki upitnik i zaključila sam da se mogu naći u svakoj od tih točaka. Samo to nije tako stalno, ali kad jest, onda treba podrška.
Općenito ljudima treba podrška, ali to ne znači da treba raditi dramu. Nije dobro da se od puberteta, na primjer, radi bolest, jer je to samo faza, ali dobro je i znati kako neke stvari mogu utjecati. Menopauza je jedno od razdoblja koje nije lako, poremeti te skroz i moliš Boga da iz toga izađeš zdrav, jer ima žena koje i nemaju tu sreću.
U svemu tome u ambulanti nastojiš pomoći koliko možeš.
Sastavni ste dio te ambulante u kojoj ste, kao i Makarskoj, završili sticajem okolnosti. Ispričajte nam za kraj kako je Makarska postala vaš dom?
1986. godine smo moja najbolja prijateljica i ja odlučile napokon same, bez roditelja, otići na more. Odabrale smo Makarsku, a roditelji su bili užasnuti je nismo imali rezrvaciju. Kad smo, nadobudne i mlade, došle u Makarsku, vidjele smo da nema ni kreveta ni soba, i tako očajne zatekla nas je žena na kolodvoru, ponudivši nam smještaj. To je bila moja svekrva.
Potrefilo se i da je moj suprug tada bio u Makarskoj na godišnjem i tako smo počeli izlaziti, a druženje se nastavilo u Beogradu, gdje sam ja živjela i radila, a on bio u vojnoj službi. Ideja mog supruga, tada dečka, da se vrati u Makarsku i da ja idem s njim nije mi se odmah svidjela, jer nije mi lako padalo napustiti sve svoje. Ali kćerkica je ubrzala odluku i proces i hvala Bogu da jest. On se zaposlio na odašiljaču, a ja u domu zdravlja. Došla sam u predivnu obitelj i susjedstvo.
Imate makarski naglasak, nikad ga se ne bi povezalo s beogradskim.
Da, iako kad me nazove rodica, automatski se prebacim. Najprije mi se sviđao makarski naglasa, a onda nisam željela da po ičemu odudaramo od drugih. Onda je došao nesretni rat i ja sam rekla da je sad dosta i da ću sad stvarno govoriti dalmatinski. Nisam htjela da mi djeca dođu u neugodnu situaciju i da im netko naruga.
I je li bila neka neugodna situacija?
Nije, sve je super prošlo i ja sam se, bar mislim, 100 posto uklopila. Jedino što moji roditelji nisu mogli dolaziti kad je počeo nesretni rat. Unatoč tome, ja sam moju djecu, onako male i sitne, vodila beskrajnim putovima preko Paškog mosta, preko Mađarske, kako bi vidjeli baku i djeda. Znali smo putovati preko 30 sati i mijenjati tri autobusa, ali ja sam ustrajala u tome da upoznaju svoju rodbinu.
Kad su vam roditelji iza rata prvi put došli u Makarsku?
Kako je moja mama bila uporna žena, 1992. godine je došla ovdje. Ja sam bila uspjela riješiti neke dozvole, a u to je vrijeme Nino Ravlić bio povezan s Novim Sadom i mama je došla s njime. Nitko nije bio sretniji od mene.
A onda su krenuli pozivi i prijetnje, samo moram reći, poslije sam zaključila od koga su vjerojatno dolazili i bio je to stvarno izoliran, ali mučan slučaj. Rekla sam mami da se bojim zbog djece, a ona je samo rekla da se ništa ne sekiram. Da nas je ona vidjela i da sad može mirne duše kući.
Inače niste doživjeli neugodnosti tih godina?
Nikad, inače sam se uvijek osjećala kao doma. I to se dogodilo jer sam bila svjedok ubojstvu branitelja Devčića. Bilo je puno ljudi koji su ga tukli, a ja sam prepoznala jednog i bila sam pozvana kao svjedok. Otad sam se zaklela da ću se potruditi da nikad ničemu takvom ne svjedočim jer sam poslije svašta prošla zbog tog svjedočenja.
Makarska je bila prijateljski grad, bi li bilo isto da se niste tako integrirali?
Ne mogu to znati. Ponekad čujem kontradiktorne komentare. Ljudi znaju reći da je super što ja pričam dalmatinski, ali kad sin od kolegice koji glumi u Beogradu prijeđe na beogradski, onda kažu kako je mogao. Ali to je jednostavno tako u Makarskoj, da ponekad vrijede dvostruka mjerila. To mi zna zasmetati, ali na život sam naučila gledati iz jedne šire perspektive što mi pruža veće razumijevanje i prihvaćanje.
Ivona Ćirak /foto Ozren Franić
