Niko Gaće ima samo 14 godina, a njegova odgovornost prema društvu je neupitno veća od mnogih odraslih osoba koji su vrlo često skloni tome da se zatvore u svoj najuži krug. U tijesni krug zbiju se osjećaji pripadnosti i odgovornosti, dok ostalo – nije njihova briga. Niko na sve to gleda drugačije, pa nije ni čudno da je prošlog tjedna u Zagrebu primio posebno priznanje Luka Ritz.
Moderni samaritanac tinejdžer iz Osnovne škole Stjepana Ivičevića koji pomaže vršnjacima u školi i volontira u raznim makarskim udrugama kazat će na svoje djelovanje kako nastoji pomagati prijateljima i poznanicima u školi, ali kako osjeća da bi više mogao biti od pomoći i drugima. Nekad mu je, priznaje, “tlaka”, ali na kraju se pomaganje, kako kaže, uvijek pokaže kao zadovoljstvo.
.png)
– Ovo priznanje je meni velika čast i najprije se trebam zahvaliti svojim roditeljima koji su me odgojili tako da pomažem i volontiram. A onda i precima koji su naučili moje roditelje, spremno će Niko koji s mamom, kako kaže, volontira od malena, i to najviše u Udruzi Mike.
Isprva je radio “fine” poslove i davao mami ruke oko prodaje kokica, ali s godinama i razvojem se njegov angažman mijenjao. Sada je više od pomoći tati na festivalu Udruge Mike, pa pomaže oko gradnje šanka ili kućice, nošenja stolova, postavljanja stvari za prodaju…Niko kaže kako će u ovoj udruzi volontirati dokle god je živ. Tako da – dodat ćemo – uprava udruge ne treba se brinuti oko opstanka festivala najvećeg osmijeha.
Razgovorljivi i simpatični 14-godišnjak volontira i u Plivačkom klubu Galeb, gdje pomaže treneru, ujedno i ujki Branku. Kad treba pomoći oko mlađih, pričuvati ih, poći kao podrška na natjecanje…Kako Nike ima na sve strane, nije čudno ni da se spremno javio na poziv Udruge umirovljenika kojima je trebala podrška oko digitalnog opismenjivanja penzionera.
– Odmah sam se javio s rodicom i bilo je zabavno, ali i izazovno. Pokazivali smo im kako koristiti internet i društvene mreže, kako spremiti kontakt, kako slati poruke…Umirovljenicima je uglavnom to bilo dosta teško jer nisu s time odrastali kao mi, ali bilo im je drago što smo došli, a i nama je bilo, kazao nam je Niko koji će reći kako jednostavno voli pomagati ljudima.
Stoga ne čudi da je znao “uskakati” i Udruzi Sunce. Nema gdje ga nema. Čak i u školi volontira.
Naime, Niko je poznat kao pomagač oko učenja, što je posljednjih 10-ak godina aktivnost u izumiranju. U vremenima u kojima se repeticije traže već za prvašiće, sve je manje učenika koji pomažu vršnjacima oko učenja i sve se rjeđe te opcije sjete i djeca i roditelji.
Nikin najveći izazov je prijatelj koji ne odgovara uvijek pozitivno na napore ovog odlikaša.
– Ponekad je teško jer koliko god ja dao sve od sebe, on se ne potrudi. Ali sad je zamalo bio pao kemiju i malo mi je bilo tlaka raditi s njim, ali sam se žrtvovao da mu pomognem, veli Niko.
Da osvijesti svoju altruističnu narav kojoj je zasigurno pomogla obiteljska klima, no nikad ne bi urodila plodom da ovaj dječak sam nema tu iskru, motivirala ga je i osobna asistentica njegovog velikog prijatelja Jure.
– Nives Rašić dugujem veliku zahvalu jer ona me je puno motivirala i sigurno je bar pola njene zasluge u tome što sam primio ovo veliko priznanje, kazao nam je mladi sugovornik.
Na pitanje kako pomaže prijatelju, dječaku s posebnim potrebama, odvratio je kako mu ne pomaže. – Ne gledam na to tako kao pomaganje, jer smo prijatelji otkad znamo za sebe. Ne vidim ja nikakve razlike između njega i mog prijatelja Filipa, odgovorio je Niko.
Pitamo Niku što on misli o vremenima u kojima živimo. Znamo da on ne zna za drugačija, ali podsjećamo kako će se starije generacije često s nostalgijom prisjetiti vremena u kojem su susjedstva, zaseoci ili naselja živjela kao zajednice, ne svodeći se samo na toponime. Ili još gore, ljetovališta.
– Ne znam što bih rekao osim da bih volio da su ljudi povezaniji i da grad bude više kao zajednica. Ljudi danas sve više gledaju samo svoju sliku, ali ne i sliku zajednice. Volio bih da se to promijeni, elaborirao je Niko.
Na pitanje primjećuje li katkad nasilje oko sebe i osjeća li potrebu reagirati odvraća kako u školi toga baš puno nema, ali da bi volio biti više od pomoći u nekim situacijama.
– Ne znam, uvijek težim tome da budem moralna podrška. I mislim da dovoljno pomažem prijateljima i poznanicima, ali da bih ovim drugima ipak mogao više pomoći, iskreno će.
Za koje mu hobije ostane vremena pored odličnih ocjena i ostalih aktivnosti, pitamo ga.
– Imam odlične ocjene, ali se tome baš previše ne posvećuje, ne predstavlja mi škola baš toliku obavezu. Ostane mi vremena za igrice, nogomet, slušanje glazbe…, nabraja naš sugovornik koji nije eskvirao ni odgovor na posljednje, ne baš jednostavno pitanje.
Je li za buduću curu uvjet da i sama bude aktivna kao volonterka?
– Stvarno ne znam sad reći. Ali bilo bi mi drago da baš ne bude sebična i usmjerena samo na sebe, snašao se Niko koji je visoke standarde očito prije svega postavio sebi.
Kako i treba. Djelom i primjerom poslati poruku drugima misija je u kojoj je Niko uspio. Potvrda je proteklog tjedna primljena nagrada koja je dokaz da ocjene zbilja nisu jedino mjerilo vrijednosti i uspjeha.
Ivona Ćirak
