Jučer je, u Dvorani Arte, prikazana predstava “O ljudima i stolicama” u sklopu projekta I kao dio si cjelina, u organizaciji Savjetovališta Lanterna. U projektu, koji je zamišljen kao podrška jednoroditeljskim obiteljima i koji se održava petu godinu zaredom, sudjelovali su roditelji i djeca, i to pod stručnom palicom voditeljice Božene Delaš. Tako su mame Ivana Žanetić, Doris Kelvišer, Jadranka Alač, Tanja Kovačević, Marija Pivac i Ana Ninčević, zajedno s djecom Adrianom, Tarom, Lunom, Vitom, Cvitom i Dorom pokazale rezultat višemjesečnog rada. Glavni likovi njihove predstave bili su, kao što i sam naziv govori, ljudi i stolice. Riječ je o znamenitim ljudima iz hrvatske dalje ili bliže prošlosti koji su pomicali granice, a stolice su kostur oko kojeg su glumice ispričale priču o drugoj medalji njihovog života, svemu onome što je manje lijepo i manje blještavo od današnje slave.
Radilo se o Dijani Budisavljević, Ivani Brlić Mažuranić, Slavi Raškaj ili pak Slavoljubu Penkali, Ruđeru Boškoviću i Janici Kostelić, svi su oni tijekom dana sjedili na nekakvim stolicama koje simboliziraju njihovu životnost, njihove putove do otkrića, njihove sumnje, dvojbe i uopće emocije. Sve je to ispričano kroz razne scene kojima su glumice i jedan mladi glumac zaslužili pljesak.
– Cilj projekta je staviti u zajednički, neobični kontekst znanost, odnosno ličnosti stvaratelja, njihovu “ljudskost”, značaj i osobnost te specifični mentalni sklop kroz neka od teorijskih postavki psihologije, a sve uklopiti u recikliranu scenografiju koja ima neku vrstu značenja od poznatog i starog – novo, na nov način što je ujedno i element napretka u znanstvenim područjima. Postavke psihologije se približavaju gledateljima, a kroz analizu stvarnih ličnosti dobivaju zanimljivu i duhovitu notu, rekla je Božena Delaš koja je osmislila ovaj intrigantni koncept koji je zahtijevao i istraživanje, i poistovjećivanje, i međusobno povezivanje majki i djece.
– Tehnika prazne stolice od klijenta traži da zamisli da je netko drugi u njegovoj ulozi te da sjedi na stolici, odnosno da taj netko postane on. Terapeut zatim potiče dijalog između prazne stolice i klijenta. A mi na dramskim radionicama, mi smo sjeli u “njihove” stolice. Postavljali pitanja, potpitanja, pustili mašti na volju, donosili zaključke, izmišljali, obuli njihove cipele i bez uljepšavanja ili prešućivanja odgovarali na pitanja. Stvorili neko naše viđenje, dali oblik, boju, emociju njihovim životima i njihovim stolicama.
Sve su to manje ili više slavni ljudi, poznati više ili manje , možda tihi i neshvaćeni, geniji koji su živjeli u svojim mikrosvjetovima, ponekad odvojeni od realnosti, sami sa svojom stolicom. Popričali smo sami sa sobom i s njima, objasnila nam je Božena Delaš.
Inače, valja reći da je u ovom hvalevrijednom projektu koji je realizirala Božena Delaš s Lanternom partner Hrvatski zavoda za socijalni rad, podružnica Makarska.
Ivona Ćirak /foto privatni album
