U studenom prošle godine pisali smo kako je Zoran Paunović sve karte stavio na Peškeru koja bi mu se, ako na proljeće tamo i dalje budemo imali gradilište, mogla obiti o glavu. Očito svjestan te opasnosti Paunović je počeo otvarati neke druge poligone za pričanje priča, pa se sada u javnosti naglasak uvelike stavlja na soft projekte poput oživljavanja stare gradske jezgre, ulaganja u digitalizaciju, socijalne projekte, a iz gradske vijećnice i raznih kanala kao što su društvene mreže makarski gradonačelnik poručuje da je, za razliku od političkih oponenata, on predstavnik borbe protiv betonizacije i bezdušnog kapitala.
To je pametno, jer makarskim biračima (onima koji u Makarskoj zbilja i žive) betonizacije je na vrh glave. Problem je, međutim, u tome što se oko “zelene Peškere” u koju nam se sad kune Paunović već isplela priča o betonizaciji. Dijelom jer javnost u Makarskoj već neko vrijeme puše na hladno, opečena komadanjem Makarske i nasrtajima na njezine prirodne resurse, a dijelom i jer je nekima ta priča politički došla kao naručena, pa su, podilazeći javnosti, jednostavno povukli znak jednakosti između betona kao materijala i betonizacije kao devastacije prostora. Međutim, dijelom se uz Peškeru počela vezati negativna konotacija upravo zahvaljujući netransparentnoj komunikaciji gradske vlasti te neiskustvu u vođenju kapitalnih projekata.
Činjenicu da je 2022. godine Paunović bio “zelen” za uhvatiti se ozbiljno ovakvog projekta gradonačelnik je skrivao tajnovitošću i mantrom kako neće parcijalno izlaziti s informacijama o Peškeri. Pobrkao je, doduše, lončiće oko definicije “parcijalne komunikacije”. U tu je kategoriju neopravdano svrstao i pitanja o garaži (na koja i dalje nemamo odgovor), o financiranju projekta (na koje je javnost odgovor dobila tek nakon dvije godine), etapama (koje su i dalje nepoznanica), darovnom ugovoru između RH i Grada Makarske (čija je sudbina definirana nekakvim predstojećim razgovorom ugodnim s ministrom kojem bi Paunović, kao, trebao sve objasniti). I svi su odgovori svedeni na jednu drugu političku mantru koju podjednako ljube sve stranke na vlasti, a gnušaju je se novinari – javnost će biti pravovremeno obaviještena.
Kako rekosmo, Paunović se, zajedno s pomlađenom, no ujedno i nedovoljno iskusnom gradskom upravom koja je dobrim dijelom promijenila DNK od 2021., uvalio u zahtjevan projekt. Vidi se to i po tome kako zdušno brani trenutnu dinamiku radova na gradilištu koja nije obećavajuća. Na gradilištu se, složit će se svaki prolaznik prosječnog vida, ne odvija ni približno živa aktivnost kakva bi trebala biti u samom finišu mandata, svega dva mjeseca prije izbora.
No Paunovićeva iznimna škrtost u informacijama, osim što je, moguće, prikrivala činjenicu da ni sam nije imao odgovore u mnogim trenucima, vjerojatno je ležala u strahu od svog najvećeg rivala, Jure Brkana, i zabrinutosti da bi mu otkrivanje karata moglo naštetiti. Paunović Brkana naziva mrtvom političkom figurom, ali jako dobro zna da Brkana mrtvim ne čini to što nije na isturenoj poziciji. Štoviše, Brkanu je ovako i lakše. Nakon što je Paunović podijelio otkaze šestoro ljudi koji su u HDZ-u ili su simpatizeri ove stranke i nakon što tri i pol godine svjedočimo otvorenom prijeziru između bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, Brkan ne skriva da žudi za osvetom. Šef makarskog HDZ-a tvrdi, istina, kako nije toliko moćan da bi doveo Inspekciju na gradilište, ali teško je vjerovati da je njegov utjecaj na razini prosječnog građanina.
Paunović i Brkan, na kraju krajeva, mogu govoriti što žele. No bitka u ringu zvanom Peškera je započela, a građane Makarske bi mogla skupo stajati. Od njihovih pak riječi važnije je podsjetiti se na djela prije nego se vratimo cijeni koju u konačnici plaćaju Makarke i Makarani. Brkan sad maše provjerenim floskulama kako je njegov cilj da Peškera ostane gradski park i jako mu je stalo do borbe protiv betonizacije. No za uređenje Peškere u ulozi makarskog gradonačelnika nije učinio ništa. Doduše, makarski HDZ je riješio da Peškera postane gradsko vlasništvo. Ali opet se nameće zaključak kako bi to teško ili nikako išlo bez stranačke vertikale.
Što bi HDZ napravio dalje, ne znamo, jer je Paunović ubrzo preuzeo vlast. Tada se dogodilo čišćenje Peškere od baraka za koje je odlučnost, pa i svojstvenu mu nemilosrdnost pokazao Paunović. Što se pak betonizacije i betonskih mastodonata tiče, HDZ bi tu najmanje imao pravo dijeliti lekcije. Nakon zažućivanja nekad sportsko-rekreacijske zone na Dugišu, omogućavanja novih mastodonata na Glavici i uopće neplanskog pretvaranja desetaka hektara u građevinske, Brkan nije prava osoba koja bi smjela moralizirati oko očuvanja prostora.
A Paunović? Teško je pohvatati sve faze, izjave i obećanja koji su naposljetku, pet minuta do 12, dovele do priče o idiličnoj Zelenoj Peškeri, lišenoj svog “dekora” koji bi mogao uznemiriti Bačićevo ministarstvo i dežurnog redara Juru Brkana. Od nepoštivanja darovnog ugovora, preko beskrajno dugog pregovaračkog postupka s projektantima tijekom kojeg je odbijao komunicirati s javnošću, a trebao je, pa do nedorečenosti oko ostalih faza projekta koji su za sada stavljeni ad acta, Paunović je tvrdoglavo gurao svoje i doveo projekt do točke u kojoj nema natrag. Naprijed pak ići uz tisuće gostiju po plažama opet nije najsretnije rješenje. Dobije li vlast, dokle će, reduciravši za sada projekt na prvu fazu, nastaviti ići naprijed? Izgubi li vlast, hoće li HDZ “udariti” pauzu, pa ćemo dobiti još jedno nedovršeno i raskopano gradilište? Puno pitanja koja će se intenzivirati kroz naredna dva mjeseca.
Odgovor leži u vakuumu lokalnih izbora, a sudbina lica Makarske ovisi o jeftinim dnevnopolitičkim politikama na čiju “kreativnost” prije svega, nažalost, utječe želja za vlašću.
Ivona Ćirak
