Ivica Mijačika izdao je novu knjigu “Zar i ti, auto moje?” koja će biti predstavljena u Dvorani Arte 15. listopada. Mijačika s jednakom vještinom i tankoćutnošću “pliva” u poeziji kao i humoreskama, književno drugačijim žanrovima, no objedinjenim profinjenim osjećajem za detalje. Minijature su Mijačikin prozor u jednu sveobuhvatnu sliku svijeta koja počesto graniči s onim što bismo kao racionalna stvorenja nazvali “nerazumnim”, ali je, takva kakva jest, naša, a u njegovim humoreskama svakako – zabavna.
Mijačika je protekle godine na istom mjestu, u Dvorani Arte, predstavio hvaljenu zbirku pjesama “Rič, oko stine”, da bi pred čitatelje već stigla nova knjiga, zbirka humoreski u kojima na sebi svojstven način – toplo satiričan – prolazi kroz najrazličitije situacije, društvene norme i odnose vezane za limenog ljubimca.
Iako niže šaroliku galeriju likova (smiješnima kad ih se tako predstavi na papiru, ali gotovo pa bolno stvarnima!) auto je ipak glavni lik njegove nove knjige, kako uostalom, i priliči podneblju i mentalitetu iz kojega crpi inspiraciju. Glavnim protagonistom ga čine – eto Mijačikine ironije – upravo svi ti tragikomični likovi.
I to čine upravo tako da svojem ljubimcu na kotačima dodjeljuju daleko viši status i daleko veći značaj; reklo bi se da mu dobrovoljno daju istaknuto mjesto u svojem osobnom životu. Auto je oživjelo, a Mijačika je svoje opservacije pretočio u 33 kratke priče u kojima razotkriva čovjeka prilično odvojenog i od smisla, a i od sebe samoga, pa ne čudi da smisao i korijen takav čovjek nalazi upravo u – autu.
Bilo da ironizira davanje prednosti održavanju auta pored vlastita zdravlja (karcinom, kad je tu, može i pričekati), ikoniziranje automehaničara ili političare kojima, pored svega drugoga, nije nelagodno ni da ih naokolo voza službeni vozač, Mijačika to čini britko i temeljito, ali bez optuživanja.
Navest ćemo i dio iz pogovora koji je napisala Nera Karolina Barbarić, a koja ističe kako Mijačika iznimnom finoćom i pronicljivošću niže živopisne i humoristične scene.
– Sama činjenica da knjigu počinje ironičnim pitanjem navodi na pomisao kako pred sobom imamo provokativni hvalospjev dizajniranom komadu lima. Ne čini se stoga nimalo čudnim što se pisac tako energično dohvatio modela prema kojemu o autu (čitaj automobilu, jer se autor intimizira s „autom” kako bi što jače ironizirao scene) govori istodobno uzvišeno i minorno, glorificirajuće i prijezirno.
Kao jedan od rijetkih autora koji tematizira brojne svjetovne poroke vezane uz automobil, čini to izmjenjujući u humoreskama položaj pripovjedača satiričara i pripovjedača promatrača i, umačući svoje pero u tintu vlastite melankolije, spaja intrigu s društvenom kritikom i humorom, ističe Barbarić.
Zaključuje svoj pogovor s riječima kako je Mijačika staložen i afirmiran pjesnik, dramski pisac i satiričar, a ovom je knjigom, punom britkog i zajedljivog humora, stvorio sočno štivo koje za čitatelja predstavlja kritiku, ali i oblik olakšanja, spasonosno upozorenje izrečeno razornom ironijom – autorovim prepoznatljivim zaštitnim znakom.
– Nije se lako nositi s autorovim pričama, humoreskama, fikcijama, duhovitostima, grotesknim prizorima, jezičnim akrobacijama, međutim, preostaje li nam osim pisanja i čitanja bilo što važnije i pouzdanije? I baš zbog svega rečenog, pohvala knjizi “Zar i ti, auto moje?” završava sa zaslužnim uskličnikom koji nas vraća na početak čitanja i suvremenost čini boljom nego što ona to jest!, o knjizi je napisao Miroslav Mićanović.
Ivona Ćirak /foto M.D.
