Utorak, 16 travnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Priče o trafika-klubu Marije Bistre

KAMARIN MARINA SRZIĆA Priče o trafika-klubu Marije Bistre

Da je danas živa Mariju bi sigurno zvali Marija Guglovica. Nadimak bi stekla po najpoznatijem internetskom pretraživaču Google-u, koji nas svakodnevno informira i zabavlja. No u njeno vrijeme ideja o informatičkom sustavu bila je prisutna samo u možđanima onih kojima su po šufitu glave lepurali golubovi.

Marija je do pučke škole znala čitati iz babinog molitvenika i izračunati koliko kokoš izleže jaja na godinu. Mogla je i izbiflati napamet datume iz katoličkog kalendara. Ne samo kada pada sveti Ante što su znali i malovjerni. Ona bi ko iz puške opalila i datum svetog Euzebija i Poliona, čime se nisu mogli pohvaliti ni kanonici.

Baba ju je prozvala Marija Bistrica. Župnik je čuo kako je stara zaziva priko kale -Oooj Marija Bistrica di te vrag odnio, brzo doma dolazi! Zgrozio se od tog nenamjernog svetogrđa i babi upelio neka maloj mijenja nadimak. Od tada je bila znana kao Mare Bistra. Bistra Mare je u pučkoj školi briljirala. Obrazovna karijera joj se nažalost s pučkom i zaključila. U naše vrijeme bi zasigurno postala informatičarka ili novinarka.

Sudbina se pobrinula da Mare Bistra nastavi život usred izvora aktualnih informacija. Postala je prodavačica novina, trafikantica. Vodila je ljuti boj s Antom Dekavalom, legendarnim makarskim kolporterom. Ovaj ju je optuživao kako mu diže kruh iz usta i snižava dnevni promet.Bilo je složeno i s remitendom, ostatkom neprodanih novina. Tiskovine su kod pučanstva više bile na cijeni zbog upotrebne, nego sadržajne vrijednosti. Duperavale su se za praktične svrhe; podlaganje šupljih šjola na postolama, oblaganje oko prsiju ispod kaputa kontra bure, za činit škartoce i zamatat spizu, te naravno za delikatne higijenske operacije u kondotu. Mare Bistra je nekako štimala kasu s neprodanim ostatkom kojeg je trebala vratiti koncesionaru šjor Špiru Klariću, te za stalne mušterije uvijek imala robe. Mušterije su imale posebne prohtjeve.

-Mare jesi mi ostavila Novo doba za prat ponistre? Triba mi i Jadranska straža za stavit na vr’ kredence! tražila je kuma Jurka. -A meni Jadranski dnevnik! Puno je boji za caklo i laštre!, preferirala je druge novine za kućnu higijenu Anka Igarka.

Za školskog podvornika Juru Goba, Mare je birala samo stranice na kojima nije bilo politike. Ne zato što Jure nije bio zainteresiran za politiku, već zato što mu je karta trebala za školske zahode. Jednom je školski inspektor imao hitnu potrebu i zalutao u učenički kondot. Tamo se skandalizirao kada skoro nije obrisao ‘prisvitlu’ naslovnicom Politike s kojeg je strogo gledao kralj Aleksandar. Jure je skoro dobio otkaz, pa je Maru oprezno ispitivao -I kažeš nigdi nema kralja? -Nema!, odgovorila bi uigrano. -Ni kraljice, ni skupštine, ni generala, ni Lige naroda?, redao je u strahu. -Ni inostrane ni domaće politike! Samo zvizdarije i crna hronika!, smirila bi ga. -Neka crne hronike! Neka dica sa zlikovcima brišu guzicu, tako i miritaju!, smirio bi se Gobo i s naramkom novina krenuo puniti kondote.

Nagrada za darovanu kartušinu bila je skromna, kvarat ulja, bocunić vina, fita pancete, dva molića. Mari dostatno za pruženu uslugu. Pored svakodnevne prodaje Novog doba i Jadranskog dnevnika, Politike i Jutarnjeg lista, fulmina i švercane robe ‘šoto banka’, Mare Bistra je poslovanje proširila i na honorarnu aktivnost. Vodila je svojevrsni čitalačko-komentatorski klub. Posjetitelji tog ‘kluba’ nisu bili posebno obrazovani. Dapače! Da im je svima zajedno bilo zbrojiti godine provedene u školskim klupama broj bi bio porazan. Barem ih je polovica bila nepismena, dok je dio otpadao na ekstremno kratkovidne. Ostatak su činili besposličari, grintavci, lokaduri i smantani. Sve publika koja je garantirala uspješnu debatu. Da ih je teleportirati pred kamare za neki današnji talk-show, postigli bi zavidnu gledanost.

Trafika-klub Mare Bistre imao je stalnu pretplatničku publiku. Po odrađenom stažu počasni članovi kluba bili su gradski redar Niko Sablja, čistačica gradske klaonice na Macelu, Anđe Tripica, onemoćali erotoman Bepo Pišoprešto i smantani bivši student filozofije Paško Nebeski.Ovaj je kvartet svakog dana odrađivao svoju klupsku aktivnost, pažljivo prateći događaje objavljene u novinama, te sudjelovao u raspravi.


Mare bi pred dolazak posjetitelja namjestila bančiće iza trafike i po banku poredala prazne čaše i jedan prazni pijat. Poruka je bila jasna -Ako mislite šta labat i bumbit, onda donesite sa sobom! I donijeli bi.

Redar Niko donirao bi vino zaplijenjeno u nekoj konobi. Mare Tripica bi se opoštenila s đigericom preostalom nakon klanja stoke. Ispekla bi je na fugeri i podijelila kolegama. Bepo bi se galantno pojavio s finim galetinama iz Martinisove pašticerije. Paško Nebeski bi sudjelovao s tečicom iz materine kužine. Rečena majka je bila poznata plisa i nakon što je šjor Bepo poslije jednog konzumiranju dobio litajicu, nitko se više nije usudio lasnuti iz inkriminirane tečice.

Posjedali bi na bančiće poredane iza trafike, a Mare bi krenula s čitanjem dnevnog tiska. Zaobilazili su koliko je god moguće politiku da ne bi došlo do sukoba ideja i držali se uglavnom Crne kronike, te rubrike zvane ‘S naše obale’ u koju bi zalutala i Makarska.

Svatko je imao svoju zonu interesa. Anđe Tripica je preferirala napise o cijenama s pijace, Niko Sablja izvješća o kriminalnim djelima, Bepo Pišoprešto bilo koji sadržaj koji sluti na erotske šporkarije, a Pašku Nebeskog nije zanimalo ništa. On je samo naizgled slušao, a u sebi je ponavljao nikad položene ispite iz propale studentske karijere.

-Evo vako!, započela bi moderatorica Mare -Ovo bi se moglo ticat tebe!, pogledala je u redara Sablju. Jure je nageo iz žmula bevandu radi koncentracije i načulio uši. -Tute piše, krenula je Mare sricati iz Novog doba: ‘U Makarskoj imademo više općinskih redara sa nedavno nabavljenim vrlo ukusnim i lijepim uniformama’ –Da lipim, vidi kako mi stoji ko salivena, pridigao se Jure i zavrtio poput manekena. -Nastavi!, pucao je od ponosa. Nastavila je: ‘Ali čini se da im iste služe samo za paradu. Pojma nemaju o svojim dužnostima. Nisu kadri ukrotiti ni dječurliju po gradu, a o piljaricama da i ne govorimo. Nedavno je jedan imenom Jure od bijesne prodavačice dobio suncobranom po leđima, te pobjegao. Zar je to čuvar reda?!’

Ostatak publike je jedva dočekao. –Je! Istina, ja sam vidila! Pribila te Kate Buke, jer si je opomenio da je proširila tolu! Morite nevini svit za državne šolde!, skočila je Anđe Tripica. –Ko je potpisa tu laž, tužit ću ga!, dalo je redaru u glavu. –Potpisano sa Ve-ri-tas!, slovkala je Mare –Ja ne znam nijedno kršteno čejade s tim imenom!, oglasio se Bepo –To je pseudonim, pokušao je objasniti uvijek smantani Paško, ali ga nisu obadavali.

-A nu ovo!, primijetila je Mare članak naslovljen sa ‘Raskalašenost’. Čim je čuo naslov, stara jarčina Bepo se uzvrtio na bančiću.

-‘Raskalašenost se širi našim gradom i krajem. Sama divljaština koje nema ni u bjelosvjetskim gradovima. Više puta pošteni mladići ne mogu proći putem, a da ne budu provocirani nepristojnim ponašanjem jedne muške osobe. O onome što radi, ni ovaj novinski papir ne trpi izvijestiti. Ime bludnika valja javno objaviti!’ -Eto ti ga tute, sad vi zakjučite šta oti nesritnik čini?, začela je debatu Mare. –Kaživa miša-bimbiša! Znan ja koji je to!, kazao je Bepo. -U pržun s njime!, ražestio se Jure. Onda mu je Bepo prišapnuo na uho o kome je riječ. Redar je raskolačio oči od iznenađenja -Njega ne bismo mogli u pržun strpat. Od puno je moćne familje!, razočarano je komentirao. Paško je pokušao objasniti slušateljima kako je riječ o devijaciji egzibicioniste –Njega triba smistit u špecijalni šanatorij da se izliči. Nije on kriv!, gotovo je sažalno konstatirao. Riječ je uzela Anđe Tripica –Kad bi ga ja litretala mojom prisvitlom, digla se s bančića i izvela uobičajeni perfomans lupanja po širokoj pozadini –Ne bi mu triba šanatorij! Odma bi ga kolpalo i završio bi u kanap!

-Ovoga tira je sve za Bepa!, rekla je Mare uočivši pikantan naslov. Istreniranim okom brzog čitatelja, odmah je shvatila o čemu je riječ. Onda je ugledala kako nailazi gospođa Olga, pa potiho rekla ostatku kumpanije. -Činite kuco! I pratite me! Bit će škandala! -Šjora Olga!, pozdravila je uglednu gospoju -Vi malo u điradu? -Je! Čeka me moj Stanko u kavanu. -A mi evo malo čitamo. Ima nešto o ovima šta pomažu potrebitima, a tute je vaš muž glavni. -Je baš je nikidan bio u Splitu za skupljat priloge sirotinji. -Oću vam pročitat? -Ajde, ali brzo!, nervozno je pristala. -Evo vako!, krenula je Mare lukavo se smiješeći: ‘Prošle subote, doznasmo i iz povjerljivih izvora, kako se iz jednog splitskog pansiona na zlu glasu u sitnim satima razlijegala cika i vriska.Uz zvuke balalajke i razbijanje čaša, okolni stanari nisu mogli oka stisnuti. Događaj na naše stranice ne bi ni dospio da se pred zoru ne čuše hici iz revolvera. Ranjenih na sreću nije bilo, već je kako doznajemo, pripiti humanitarac i zalagatelj za ruske izbjeglice, usred bludne terevenke ispalio floberom iz čiste obijesti. Svjedoci su vireći kroz prozore vidjeli kako ‘revolveraša’ pridržavaju poznati makarski uglednik, te sinjski mu kolega. Da je običan svijet u pitanju, policija bi ih privela, a njih je na obali dočekao luksusni automobil jednog od splitskih gradskih otaca. Zaključite sami je li riječ o humanitarcima ili pak razvratnicima.’

Gospođa Olga se zapeškerila, udarila bijesno takom i odjurila put kavane. -Oni se kurbaju umanitarno, a ja sam se kurba pučki, reagirao je Bepo -Oni fijeni, a ja grezun! -Brzo vidit šta će bit!, namirisala je barufu u zraku Anđe, te su pohitali put kavane. Samo Pašku nije bilo briga, pa je ostao čuvati trafiku.

Gospođu Olgu su čuli već na pola puta -Di si bio u subotu?, zaurlala je –Olga dušo, pa znaš da su me pozvali u Split na akademiju u korist belogardejske siročadi i da se program produžio, pa sam mora ostat spavat. Jesam ti donio one njihove babuške šta su ih ruske djevojke izradile u znak zahvalnosti špecijalno za tebe. –Izradile su oni špecijalo tebi neću reč šta da me pošteni svit ne bi čuo!, prosiktala je i opaučila ga teškom bocom za soda -vodu.

 

-Eto vidiš kako štampa učini škandal, kazao je Jure Sablja Mari Bistroj. -A hebi ga!, očitovala se Mare -Ja sam trafikantska službenica i meni je zadatak informisat pučanstvo!

Tako je bilo nekad oko legendarne trafike. Nijedno sredstvo informiranja danas ne može nadomjestiti ‘informisanje pučanstva’ u režiji Mare Bistre. Bez druženja buljimo u ekrane i više ne znamo što čitamo. Nadajući se da s današnjim Kamarinom nije bilo tako, otkrili smo još jednu priču o gradu koji je nekoć imao dušu. Dušu katkad i zrelu za ‘špecijalnu inštituciju’, ali je bila jedinstvena i njegova.
Piše Marino Srzić / foto privatni album

- Oglas -