Je li vam se ikada dogodilo da nakon veselije večeri, uz veći broj žmula, ujutro mamurne glave dumate -Ko zna šta sam sinoć pesta i je li me ko čuo? Oću li nahebat i završit u pržun?Bijaše to poodavno, pa naraštajima demokracije, Facebooka i Twittera, ne bi trebalo biti jasno o čemu je riječ. Ipak, prema najnovijim najavama, kontrola objavljenog na društvenim mrežama, biti će stroža. No, nije to kao nekoć. Što je drugačije? Nedostaju dobre stare špije!
Čini se da je svijet honoriranih špija iz ‘olovnih vremena’ nestao. Danas postoje sofisticiranije metode za uvaliti nekoga u ‘kašetu brokava’.
Nekoć su špije bile uigrana vrsta, čija je djelotvornost počivala na strahu. Na strepnji od glavonja po žandarmerijama, kvesturama ili komitetima. Svi su oni zagorčavali živote ‘poštenog svita’, što zbog starih, što zbog friških grijeha.
Najčešće, zbog istaknute suradnje s nekom od prošlih tvorevina; pokojnom Austrijom, kraljevinom ‘Jugovinom’, ‘Endehazijom’, okupatorskom Italijom. Svojedobno španciranje u monturama kojima je prošla politička moda, bio je najžešći krimen. Bivši ponosni manekeni u uniformama, imali su dobar razlog za uhvatiti se na udicu straha, kao cipli iz porta na najmasniju ješku. Prisiljeni biti špijama, zagorčavali su život drugima, ali i sebi. Postojao je i dobar broj špija, kojima to nije bilo nužno, no ipak su zdušno denuncirali. Na takve su podguzine i šetebandjere, vlasti mogli uvijek računati.
Špijanje je nerijetko bilo i strast. Pasija i hobi, nuđenje usluge uhođenja bez prisile. Takvi nisu posebno profitirali, ali bi njihove usluge vlastima dobro došle.
Na temelju njuškanja, stvarala se precizna slika o stanju na terenu. Teren je bio pijaca i peškarija, riva i đardin, kavana i konoba, tinel i kužina. Za udvoriti se vlasti, osvetiti susjedu ili pokupiti sitnu mrvicu sa stola novog poretka, špijalo se leva-leva. Baš kao u onoj dječjoj rugalici: ‘Tužibaba Reza za komadić mesa, meso se kiseli, baba se veseli’
U povijesti lokalnog špijanja, takve su tužibabe Reze, vrlo efikasno odrađivale svoju aktivnost. Imali su kameleonsku sposobnost prilagođavanja novim bojama, pa ih se teško detektiralo. Kao što se može govoriti o raci lokadura, bonkulovića ili imberlanih, kod domaćih rodova postoje i race špija. No, nećemo ih imentovat. Jer, kao što bi rekle naše iskusne babe –Ko se u žbira dira, za života mu nema mira! Za načeti temu o špijama, radi slikovitosti ćemo rod žbira improvizirano nazvati; Tužibabićima, a racu onih koji su im nasjedali; Pegulićima. Misterij je kako su Pegulići mogli Tužibabićima upadati u trapule tijekom više naraštaja? –Otac mu je bio govno od čovika i trča u Poglavarsvo kazat šta je čuo u konobi, ali on nije takvi!, glasila bi uvijek ista fatalna greška u procjeni.
Okrenuvši kaput naopako kao u maškarama, Tužibabići bi čuli što ne trebaju, pa redovito izvještavali trenutne ‘organe’. Primjera je koliko i vremena u kojima su i zidovi imali uši. Kad su vremena zidova s ušima tobože prošla, pojavio se Facebook i njegov ‘zid’. No, vratimo se tradicionalnom obrtu špijanja i cijenjenim meštrima zanata, starijeg od onog za kojeg se tvrdi da je najstariji. U koje god razdoblje zaprpali, naići ćemo na sočan primjer. Tradicija je duga i svevremena, te kronološki red i nije bitan.
Obično je preduvjet za dobro odrađenu ‘faturetu’ nekog Tužibabića bio delikatan povijesni trenutak i bocun vina. Uz obilatu spizu i bumbljenje, svaka se opasnost zanemaruje. Tada Pegulići, na zadovoljstvo Tužibabića, zaborave na oprez i špijunski je posao već na pola odrađen.
U centru jedne od situacija o kojoj ćemo danas, bili su jedan litret i jedni brkovi. Godina je 1949.-ta i obračun s ‘informbiroovcima’ je u punom zamahu. Tko je umio činit kuco i usput petavati roge u džepu, prolazio je lišo. Tako je računao i drug Pegulić. Sin bolje familje, koji o pravednom komunističkom poretku nije sanjao kraj praznog bronzina, nego studirajući i prateći crvenu literaturu. U novim prilikama, uspješno se odupirao porivu da ne kaže što misli o čistkama do tada pravovjernih drugova. Ali vrag ne spava! Kritičnog se dana kod njega okupila kumpanija sklona dobroj manjaži. Dobiti na poklon za neku uslugu mladog kozlina, poratnih gladnih godina i nije bila zanemariva stvar. Puk je bio željan i pure, pa je odabrana škvadra zakveštala sve otvore, da ih miris pečenja ne bi odao.
Od pozvanih je za stolom bila i drugarica Tužibabić. Zahvaljujući genu žbira, uspješno je burdižala u svim vremenima. Bila je od najopasnije vrste. Tužakala je iz čistog gušta, a s takvima prijeti pogibelj. Krila je aktivnost ko zmija noge.
Društvo se natuklo sadržajem loštere i udrilo po bevandama. Razgaljeni drug Pegulić vino nije vodnio, pa je sa svakom ispijenom čašom opasnost od kompromitirajućih izjava bila sve veća. No bio je prekaljeni ilegalac iz predratnih ćelija i znao je šutjeti. Političkih debata su se svi za trpezom s razlogom bojali, te se krenulo o prizemnijim stvarima. Pegulić je još bio neženja. Kao ‘bokun čovika’, imao je uspjeha u slatkom životu, privlačeći drugarice posebno lijepo njegovanim brcima.
–Ja ne znam kako se još nijedna nije uvatila na te tvoje brke?, počela je plesti mrežu lija Tužibabićka. –Imam ja još toga za vižitat!, zafrkantski je i već malo napito odgovarao Pegulić.
–Ne znam, ali tirba bi se sredit, a s takvim brkom kakvi ti je sad, nećeš!, nastavljala je, a da nikome od prisutnih još nije bilo bistro što smjera. –Zašto, baš su mu lipi!, uključio se netko iz ekipe. –A šta ja znam. Eto da ima brke ko drug Kardelj, pa ajde. Oni od Moše Pijade isto nisu loši, ali su malo antiki. Ali da je nakve ko šta su u druga Koče Popovića, već bi bio prid matičarem! Ovako te ni jedna prava drugarica neće!, pogledala ga je tobože zabrinuto. –Ma koja neće, svaka oće, već je dobro nacvrcan kontrirao Pegulić. –Šta im fali? zasukao je brke. –Fali im, šta su isti ko u onoga izdajnika komunističke ideje Staljina, poentirala je slavodobitno Tužibabićka.
Na spomen nepoželjnog imena svima je stao dah. –Nije istina!, podviknuo je od vina već vidno smantani Pegulić. -Je, nije, je, nije… krenuo je rafalni verbalni obračun. –E sad ćeš vidit da nije! Otišao je do kredence i odmaknuo je. Pokazala se zatvorena rupa od starog fumara. Okrenuo je ciginjolom i otvorio improvizirana vratašca, posegnuo rukom i svečano pokazao. –Jesam li reka da nije! Vidiš da su njegovi više prema doli, a moji stoje ‘in pijo’ i lipo su frizirani! U rukama mu je bio uokvireni portret Josifa Visarionoviča Džugašvilija, poznatijeg kao druga Staljina.
Njegovim su se imenom svi okupljeni oko stola, do prije godinu dana zaklinjali. Sada su grupno zašutjeli i počeli dizat sidro. Samo je lija Tužibabićka diskretno primijetila –A vidi vraga, još mu čuvaš sliku! Ko bi reka! Pegulić je bio dovoljno naliven da odmah zahrće, ali je znao što ga očekuje. Ujutro je dva druga u balonerima, dočekao spreman s boršinićem za pržun. Na Goli otok nije završio. Malo je obrađivan na Katalinića brigu u Splitu, a onda u zagrebačkoj Petrinjskoj. Vratio se nakon 6 mjeseci, što bi značilo da je prošao neočekivano dobro. Ubrzo je dobio od službenog lica obavijest da se ima susresti s drugaricom Tužibabićkom radi dogovora o suradnji za dobro domovine. Nije pristao. Izgubio je službu i odselio se. Nekako se škapulao zbog starih zasluga. Na zagrebačkim ulicama Makarani ga nisu prepoznavali. Obrijao je dugo gojene brkove. Tužibabićka je uspješno nastavila s aktivnošću.
U prvom điru Kamarina s temom domaćih špija, valja spomenuti još jednu vrstu. Taj je soj svakako autohton i valjalo bi ga zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro!
Takve špije nisu radile o glavama, ali je zbog njihove aktivnosti glava znala boljeti. Nisu bili plaćani od vlasti, ali bi ih naručitelji počastili. Njihova rabota nije drmala političku scenu, ali je znala prodrmati tamo gdje je puk bio najosjetljiviji. Kakvi su to onda špijuni bili? Vrlo specijalizirani!
Jedni su uhodili po narudžbi đelozih žena navodne supruge-jarčine. Drugi bi bili poslani špijat tajni sastojak vrsne majstorice najboljih rafijola. Treći su dežurali kao ‘ultima gvardija’ pred kućom dugo umirućeg, za izvijestiti tko je bio kod pokojnika zadnji i što je iznio iz kuće. Još se pratilo tko kupuje oboritu ribu na peškariji, a tvrdi da nema ni za srdele ili tko od bikara mukte dobiva žlundre, a hvali se da papa šnicele. Sakrivali su se iza koltrina u šalturica za doznati kojim su trikom kilogrami suparnice stali u strukiranu veštu i virili kroz ključanice konoba u provjeri količine visećih pršutića. Reklo bi se da je za tako složene zadatke bila nužna stručna obuka, veliko znanje i posebna oprema. Ništa od navedenog! Najčešće su ti ‘specijalci’ bile vremešnije ženske s tek pokojim razredom pučke škole.
Glede opreme, ista se sastojala od vešte na botune, obično ‘mezoluto’ uzorka, što je katkad moglo poslužiti u maskirne svrhe. Za lagano kretanje i nečujan hod koristile su se cavate na botun. U njima se trčalo priko kala bolje nego u patikama s dinamičnom amortizacijom. Plaćalo im se uglavnom u naturi; komadom pancete ili demežanicom. Novcem rijetko, a i tada dostatno samo za malo bolju lemozinu. Moralni kodeks ovih špija bio je strog. Pazilo se da šteta ne bude prevelika. Nekome bi dali žmake, ali ne toliko da bi ga ozbiljno ugrozile. Intrigavanjem bi i zagorčale poneki život, ali nitko ne bi završio u pržun. A imale su i milostivo srce. Zatajile bi tajne koje su mogle skupo koštati. Gotovo da su stari zanat špije podigli na razinu časnog. Neka im je vjećni pokoj! Takvog soja više nema.
O drugim vrstama u nastavku. Špija je uvijek bilo više nego što smo znali. Uostalom da smo za njih znali, ne bi ih ni bilo. Race Tužibabića otporne su na sve uvjete. Poput korova, maštrapana i pantagana.
Piše Marino Srzić / ilustracija: MD
