Korizmena odricanja u nedemokratskim vremenima bila su širokom auditoriju nepoznata tema. O tome su propovijedali samo župnici s oltara i naše ustrajne babe-lizioltaruše sa štokrla po kužinama. Otkako su 90.-ih godina prošlog stoljeća zapuhali demokratski vjetrovi, a crkveni banci se počeli puniti pukom, situacija se pritumbala. Vjerskom tisku se podigao tiraž, na ekranima TV-a osvanuli su religiozni programi, a korizma je postala atraktivnom temom i najžućeg tiska. Sve ćunke s estrade, predsjednici kućnih savjeta, aktivisti novonastalih stranaka i anketirani prolaznici na ulicama, dobili su priliku odgovoriti na pitanje -Čega ćete se odreći u korizmi?
Na vrhu top-liste odgovora bile su poslovične cigarete i čokolada, no bilo je i maštovitijih ‘isposničkih nauma’. Odricalo se i gledanja TV meksičke sapunice ‘Rosa salvahe’, upotrebe maskare pri make-upu, te obećavalo kontrolirano posipanje parmezana po makarunima i stroga selekcija beštima. Uzalud su se u propovijedima ponavljale riječi Evanđelja: ‘Kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš’ Isposničke žrtve u dnevnoj korizmenoj praksi bile su javnom mnijenju sasvim prezentne.
-Eno je afanala mala Ivkina nasrid rive! Zabilila očima i spružila se nauznak taman isprid Centrala, izvijestila je na pijaci Anka poznanicu. -Jadno dite! Da nije ne daj Bože apilepšija? -Nije nego se cura zavitovala postit kroz cilu korizmu o suvom kruvu i vodi. Ništa na njena usta nije ušlo ni mrsnoga ni slatkoga već tri nedije! -Koje pobožno dite! Blago materi koja je rodila. Baš kuda joj je Bog naminio da ode u časne!, zadivila se pobožnošću djevojke sugovornica.
U slučaju Ivkine male ipak nije bilo naznaka o pozivu na redovnički život. Motiv apstinencije ležao je u sasvim praktičnom razlogu. Cura je iskoristila korizmeno odricanje od spize da se ne bi odrekla od kupaćeg kostima kupljenog po masnoj cijeni preko kataloga ‘Quelle’. Ljeto je bilo blizu, a bez skidanja barem 20 kg žive vage, kostim joj ne bi prekrio ni područje do pupka. Upitno koliko ju je njena ‘pobožna ustrajnost’ približila misteriju Uskrsnuća, no svakako joj je kalala kilažu i približila Mati, iznajmljivaču gondula, koji je stesanu u novom kostimu ‘ubra’ na Velikoj plaži.
Sprda li se ovo autor s korizmenim žrtvicama? Ne daj Bože, dapače! Samo primjerima iz novokomponirane prakse kritizira koliko se nekoć najduhovnije razdoblje u crkvenoj godini profaniralo, otrglo od pravog smisla i zagazilo u banalni trend.I makar primjera gore opisanih, tobože pobožnih korizmenih odluka ima dovoljno za ispuniti više od uobičajene mjere naše kolumne, ovdje ćemo stati.. Čuvar Kamarina odlučio je prezentati vam jedan stari napis o sasvim drugačijem poimanju korizme. Idemo se prisjetiti kako je nekoć bilo sa žrtvama u četrdesetodnevnom razdoblju pred Uskrs. Danas drito sa stranica libra ‘Kavalaric’, o slučaju šjore File…
KORIZMENA KAVALKINA I BIČEVI ŠJORE FILE
Nakon svih konfužjuna od Božića pa nadalje, po maškarama bi u kali zavladala izvjesna ‘silenzio stampa’. Poštivali korizmu ili ne, svi bi se, na neki način, poslije pustih fešti ispuvali, pa je orjanja bilo sve manje. Prvi je slijedeći veći događaj slijedio tek za Uskrs, a onda za Prvi maja, kad bi masovno krenuli na uranak u Bašku Vodu, ali do tada je trebalo čekati. Odrađivali smo marčane bure, koje bi redovno učinile štete na pitarima i škurama, dolazeći u preciznom slijedu 7., 17. i 27.-og dana ožujka, pa je čak postojala i pjesma o njima. ‘Tri marčane strašne bure, potirale s rive cure’. A kako bi se Uskrs bližio, stara susjeda nadodavala bi pjevajući stih: ‘Ajde kuću deštrigavat, peć sirnice i jaja pituravat!’
Tih 70.-tih godina nije se puno pričalo o tome tko se čega odriče u korizmi. Dijete još nisu bile važan dio života ženskog puka, a cigarete su bile općeprihvatljive za konzumiranje po autobusima i partijskim sastancima sve do školskih učionica. Pobožnosti i odricanja, odvijala su se privatno i bez velikih priča. Vjerni bi se najprije pepelili na Čistu sridu, postili, išli na Put križa, pokušavali manje beštimat i činit dišpete bližnjima. No škandali kao aktivnost bez koje se u Kalalargi nije moglo i u to bi sveto vrijeme ponekad potresli prividni mir ulice. Vrijeme se korizme tako trošilo od Pepelnice do Cvitnice u Kalalargi, od nekih štovano, od drugih katkad i izrugivano, ali u ritmu koji nije remetio poredak stvari. Jedni su demonstrativno tukli šnicele u posne dane, što bučnije na pragu od ponistre, da ih svatko čuje i vidi.
Lizioltaruše su uzdisale na putu do sv. Marka, opet demonstrativno mrmljajući šoto voće – Nije Bog mačak, ne plaća svake subote, ali kad plati potresat će se nebesa i zemja!
No bilo je i onih drugačijih, tihih i samozatajnih, koji bi vrijeme pokore odrađivali bez teatra. Jedna od njih bila je, nazovimo je tako, šjora File. Kao mlada djevojka radila je u makarskoj tkaonici ‘Ivanišević i drugovi’, pa je nezadovoljna uvjetima rada demonstrirala zajedno s drugim ženama pjevajući ‘Naš barjak crveni’ i vičući- Doli izrabljivači! Upisala se u URS, tadašnju sindikalnu organizaciju, a za rata je radila je u pokretu od prvog dana, noseći zavoje i poštu u Biokovo. Prikupljala je Crvenu pomoć i glava joj je često bila u torbi. Više su je puta Talijani vezivali za bunker i hapsili kao taokinju. Zbog toga je i dobila Partizansku spomenicu, koju je uokvirila i držala ponosno na zidu malog tinelića između raspela i slike Gospe od Pompeja.
Boračku penziju tvrdoglavo nije htjela prihvatiti, kao ni sastanke AFŽ-a. -Samo bleje!, idito je ogovarala drugarice. -Fumaju ko Turkinje po sastancima i ništa ne čine! Spremno se prihvatila dijeljenja UNR-inog mlijeka u prahu i učila malešne u društvu Naša djeca činit falše garifule od krep-papira za parade i bila zadovoljna. Kad su joj ponudili neko sitno činovničko mjesto, savjetujući je da više ne odlazi na mise, File im je u brk skresala -Nisam ja za činovnicu. Jadna ti je zemja di pero kopa, a motika piše! A svoga se Isukrsta ne odričen!, i nastavila je raditi po svome, ne skidajući križić s prsiju. Imala je zlatne ruke, pa je rekamavala lancune i intimele za dote, vezla i bola iglicom rišelje i toledo, moleći otajstva i darivajući milodare za potrebite, ali sve potiho -Da ti ne zna ljevica što ti čini desnica!
Posebno se molila Slugi Božjem makarskom biskupu svete uspomene Nikoli Bijankoviću, kako ga je punim imenom uvijek zazivala. Zbog njega je bila i ljuta na rođenu sestru koja ga nije priznavala. Naime ta njena sestra jednako je trošila koljenima crkvene banke, ali ne u sv. Marka, nego u fratara, a kako Franini redovnici nisu bili skloni pokojnom biskupu, nije ga štovala ni Filina starija sestra. Sudbina je htjela da se baš kod nje nakon materine smrti u rukama zatekla biskupova relikvija, čuvana generacijama u obitelji, još od Sv. Lovre 1730. godine, kada su vjernici s odra otkidali po komadić tkanine ruha na izloženom biskupovom tijelu.
-Ti si ionako fratarska, a ne popovska, šta će ti taj bokunić robe, daj ga meni!, kumila je i molila sestru. Na kraju joj ga je ova i dala uz uvjet -Ajde na, ali meni iđe intrada na 10 godina od one maslinade ispod sv. Martina!, ucijenila je sestra. I tako se File odrekla ulja i dobila relikviju, pa je od jedne stare tete još naslijedila i komadić drva, za koje se govorilo da je dio samara s Bijankovićeva konja. I niko nije bio sretniji od nje. Vezući je stalno nabrajala -E da se fratri nisu umišali, bio bi Bijanković već svet!, nastavljajući dalje uzdisati -Eno je oni pop Vužio napisa i knjigu o njemu. Nabroja je sve svidoke čuda i mirakule šta su se dogodila po njegovom zagovoru! Tamo piše da je svidočila i naša prababa. Meni je don Srećko taj libar pokaza, e da mi je to imat!, mrmljala bi žalobno. Pa joj je taj libar don Srećko i poklonio našavši jedan primjerak u naslijeđenoj kući Božice Petrović zvane Timotejka.
Od dana kada je dobila knjigu u ruke, File je nije ispuštala. Proučavajući život biskupa, jednakim žarom kakvim su stari komunisti proučavali Marxov Manifest, došla je do novih saznanja. Posebno o isposništvu i pokorništvu u vrijeme korizme.Kiša je livala ko iz kabla, kad se jedno marčano popodne šjora File pojavila na vratima Rančićevih dvora. Uvijek je dolazila po primjerak Mani di fate, talijanskog žurnala za vez, koja bi joj moja kuma redovito nabavljala.
-Evo san sva mokra ko pivac!, zakukala je otresajući plet. Ponuđena joj je jedna suva vešta, pa se ona iza odškrinutih vrata kamare išla priobuč. Slagao sam na podu novu slagalicu, slučajno bacio pogled na Filu i odmah počeo plakati ugledavši joj gola leđa. -Šjora File!, inakantano je viknula kuma – Ko vas je to pribio? Škine su joj bile prekrivene dugim, ružnim masnicama. -Ma niko!, počela je petljati kao da je uhvaćena u laži.
-To je meni zavit, tako je i biskup Bijanković! Kasnije nam je ispričala, kako je pročitala da je biskup posebno cijenio trpljene u vrijeme Kristove kume, pa i samokažnjavanje. -Nije to ništa!, nastavila je -Meni je to drago, tako manje Isukrst na križu trpi!, govorila je zadnja flagelantica-bičevateljica u kali i gradu.
Na kumino kumljenje i prijetnje da više to ne čini, jer da će je prijaviti na Socijalno, samo se nasmiješila i otišla sa žurnalom pod rukom na mokru kalu. Upamtila je ona dobro da je blagopokojni Bijanković poticao procesije flagelanata na Veliki Petak, ali nije htjela ni čuti za legendu o biskupovoj ‘kavalkini’, govoreći da su to izventali nekrsti.
Makarski je pastir, znajući za sklonost putenim užicima i nesklonost pokori svoga stada, navodno dao jednu od korizmenih nedjelja proglasiti dozvoljenom za švogavanje puka, a posebno za balanje omiljene kavalkine. Za Filu je to bilo svetogrđe.
Umrla je zazivajući ime sluge Božjega Nikole Bijankovića, a kada ju je ono malo preostale rodbine podiglo za odjenuti na posljednje putovanje, ostali su zapanjeni. Pod štrampucinom su bile oštre šišarice, namijenjene da bodu i žuljaju. Napali su ženu koja ju je zadnje dane privrčala, a ona im je plačući odgovorila kako je to bilo po Filinoj naredbi. I tako je otišla sa svim svojim relikvijama i partizanskom spomenicom drito Bijankoviću u raj, šjora File, zadnja prava pokornica na ovim prostorima.
Kada u korizmene dane čujem u crkvi stari pokornički napjev ‘O biči preljuti ki kruto, nemilo Gospodinu mojem razdirete tilo’, ne bez razloga pred očima mi se pojavi njezin lik, pa mi korizma postane smislenija i bliža.
Tako je bilo sa šjorom Filom. Potpisnik Kamarina ne simpatizira njene antike mazohističke metode, kao niti novokomponirane jeftine odluke o apstinenciji od Dorina čokolade (ali ne i od Milke). Korizma ima mjesta i u životima nereligioznih ljudi. Možda je oni i bolje poimaju od revnosnih pohoditelja crkvi. Bili vjernici ili ne, odrecimo se u korizmi, te po mogućnosti i prije i poslije nje, oblajavanja, dišpeta, grintanja, zlobe, zavisti, lupežarija, podmetanja… Za bičeve i čokoladu ćemo lako…
Današnji Kamarin prate fotografije koje nisu vezane za priču, nego su scenografija za još jedno prisjećanje na grad kakvog više nema. Jedna od slika ipak je povezana za korizmenu temu. Riječ je o propagandnom listiću iz 1878 godine, koje Makarane kao osvjedočenje beštimadure poziva na odreku od psovanja u korizmenom razdoblju. Znakovita poruka stara gotovo 150 godina, koja do dana današnjega nije izgubila na aktualnosti.
Piše Marino Srzić
