Na šjoru Vinku je autor redaka intrao u samoposluzi. Doduše nije mu odmah upala u vidno polje, no visoki titravi sopran koji se razlijegao iz kantuna butige, jasno je svjedočio o njenoj prisutnosti.
-Tri kvarta! Ne po kila, ne niti kilo, nego baš tri kvarta!, arlaukala je u butigi trgovačkog lanca čije ime radi zakona o reklamiranju nećemo spominjati. Znatiželjan o kakvom se prijeporu radi kamarinski je istražitelj zauzeo poziciju iza police sa slatkarijama i ugledao slijedeće… Neiskusna mlada prodavačica u rukama je držala štrucu kruha i neodlučno s kraja na kraj premještala nož, ne znajući na koju se količinu šjora Vinka odlučila.
-Tri kvarta!, vršila je i dalje pritisak na nesretnu curu -Ko te zaposlio nesritnice. Ne bi ti ni ovcu dala da je u pašu izvedeš!, špotala je djevojku bljeđu od ‘foja karte’. Onda se odnekud prizentala kolegica, vidljivo strankinja i po svemu sudeći Filipinka. –Trui kvartau? That’s three quarters of bread!, kazala je na pristojnom engleskom i ko od šuba odrezala točnu količinu koju je Vinka tražila. -Bravo mala! Tako se radi! Furešta pa točno zna šta oću, a ne ti!, nastavila je napadati curu. Njoj je sirotoj od silne zbrke došlo slabo, zavrnula je očima i krenula padat u nesvijest.
-Afaint!, panično je vrisnula filipinska kolegica. -Bravo mala odakle jesi da jesi. Afan! Sve naše riči znaš ne ko da si Filipinica nego ko da si sa Vrpoja, rekla je Vinka i hladnokrvno se okrenula nastavljajući put škancije s gulozarijama.
Onda je ugledala potpisnika kolumne. -O mali! Jesi vidio! Ova naša pa ne razumi kad joj se govori po naški! A ova Filipinica sa kraja svita pa zna i šta je tri kvarta i šta je afan! Evala joj! -A šta ćete?, pokušao je se riješiti sugovornik. Nastavak se ipak nije mogao izbjeći -Čekaj! Sad ću ti ja kazat! Ne znaju ti ovi mladi više govorit kako smo mi govorili. Govore ko makinje. Niti ja razumin njih, niti oni mene! Nikidan mi je pukla katriga i tribala sam je zalipit, a nigdi u kući kole.
Rekla sam unuki. -Ajde skoči pa mi kupi kole, neman više u kući ni unce, a itno mi triba! Evo ti je natrag i s vrata viče. -Evo baba kola, ali nije bilo ladne iz frižidera! Misusovo, mislim se ja, je li mi dite poludilo? Šta će kola u frižideru? A ona mi daje bocu one nesritne koka-kole, šta sam je dva puta u životu probala i od toga san jedanput cilu noć rutavala, a drugi put imala litajicu nemilu.
-Bleko! Šta je ovo? Meni triba kola za zalipit drvo! -Meni je kola, Coca-cola. Šta mi nisi rekla drvno ljepilo s ekspres učinkom! Tila san joj zalipit priko ćunke plesku da joj bude eksprešo učinak u glavu, ali šta ću s njome! Eto! Niti mi razumimo više našu dicu niti oni nas! -A Filipinci razume!, podboo je sugovornik. -Bravo, a oni razume!
Zato sam ti tila reč da štogo napišeš na oti kompjuter, pa da svit čita kako smo prije lipo govorili. -Ali već sam pisa o tome! -Pak! Nastavi!, gotovo je naredila šjora Vinka, a kad ta nešto naredi opasno je naredbu ne izvršiti. -Evo počni sa ala marinero vešticama i veštitima kako su se prije dica šesno nosila, a ne danas oni đings i zvizdarije moderne.
Rečeno, učinjeno! Krećemo..
-Ala marinero
Prema talijanskom marinaio/marinero, doslovno bi značilo po mornarski. Nekoć uz ‘tiroležice’, najpopularniji način svečanijeg oblačenja djece. Oprava bi bila bijela ili rjeđe plava s dodacima koji su podsjećali na mornarsku uniformu. Monturice su imale vrpce oko ovratnika, zlatne botune takozvane ‘alamare’, te kod dječaka neizostavnu kapu s frontinom i natpisom ‘Pozdrav s Jadrana’. Natpisi su se s obzirom na režime znali mijenjati. Primjerice ‘Kraljev mornar’, ‘Titov mornar’ i sl.
Kada je za predstavu ‘Naše more’ poratne 1946. učiteljica naredila djeci da za ulogu svatko tko ima odjene ‘ala marinero’ monturu, majka malog Mladena skoro nije završila u pržun. Srećom sjetila se na vrijeme opasnog ‘kostimografskog’ propusta. Sina je zbigecala i ponosno gledala s ponistre kako kao pravi čuvar Jadrana stupa put škole. A onda se sjetila. -Ben ti gajde! Nahebasmo! Sjurila se niza skale, zgrabila ga i utrala u kuću.
-Sinko moj mogli smo zglajzat! Mladen nije ništa razumio, no mater je situaciju od katastrofe spasila brzopotezno, vještom rukom na mašini Singerici. Što je bilo? Na kapi se, zaostao iz ratnih vremena kočio natpis ‘Poglavnikov mornar’. Brzo je otparala inkriminirajuću traku. Za izvesti slova nije imala vremena, pa je na kurdelu crnom tintom ispisala ‘Titov mornar’.
-Dobro je!, s olakšanjem je uzdahnula. -Sad reci materi kako ćeš pivat na predstavu? -Pivat ću vako, zaorjao je Mladen tuta-forca ‘Mi smo mornari sa plavog Jadrana, uz nas je Poglavnik i cijela Hrvatska’ -Neee, nesrićo! To si mora pivat ima tri godine! Gotovi smo! -A je, tako je!, sjetio se mali marinero. -Sad ću pivat ‘I naprijed, naprijed Titovi mornari!’, srčano je zagudio. Srećom je zapjevao što treba. Mater je odahnula. To bi bila jedna ‘ala marinero’ fjaba. Sada jedna tužna marinero štorijica…
Marinero monturu od djetinjih dana sve do smrti nosila je Luči zvana Bimba. Nadimak je dobila, jer je cijeli život ostala okovana u dječjem svijetu. Mentalno zbrkana, igrala je i u zrelim godinama s mularijom u đardinu na ‘pic-klic’ i ‘zogarelu’, šetala rivom lupajući klik-klakom, i uvijek bila obučena u ala marinero opravicu. Šalturica je dječji kroj iz godine u godinu preportavala, proširivala i šila novu monturu. Luči se s roditeljima 1943., po kapitualaciji Italije preselila u Trst.
Kad je ostala sama o njoj su se brinuli rođaci. Makarani su ih posjećivali prilikom šopinga. Netko se u Trstu zatekao i posjetio Luči Bimbu pred partencu. Sjedila je kao velika antika lutka u fotelji, te infišana u more i mornare pjevuckala staru domaću pjesmu ‘Jedan mali brodić, usrid je kanala’. Otplovila je u svojoj mornarskoj monturi u vječnost gdje su je dočekali ‘ala marinero’ anđeli.
-Ispričat ću ti mali i o parfenima, šta je prije fijeniji svit zva akva kolonja, a mi malo greziji mušč!, preporučila je šjora Vinka još jedan antiki pojam na slovo -A.
-Akva kolonja, ili doslovno s talijanskog -kolonjska voda. U puku se kao inačica za mirisnu vodu duperao izraz -‘mušč’. ‘Pokošeno sijeno’, ‘Crna mačka’, ‘Proljetna livada’ ili još ranije talijanske luksuznije ‘mušč’ -mješavine; ‘Incatesimo’ ili ”Dolci sogni’, danas korisnicima popularnih parfem-brendova zvuče smiješno i ne znače ništa. Nekad je i samo spominjanje ovih naziva izazivao mirisne reakcije.
Prvi nabrojani proizvodi prodavali su se u legendarnoj Slavinoj butigi. Natočen u velike staklenke, vještim rukama prodavačice prelijevali bi sadržaj preko male pirije-lijevka u prigodne bočice. Tako si mogao kupit po deca ‘Crne mačke’ ili dec nešto jeftinijeg ‘Pokošenog sijena’. Oni stariji ‘muščevi’ prodavali su se u ljekarni Barbieri, gdje je postojao i specijalizirani mirisni kutak s mirodijama i mirisima, službeno zvan ‘Mirodijarna’.
Akve kolonje iliti muščevi bili su čest okidač za bračne skandale.
-Jarče, da bi li jarče. Vonjaš ko mlada prid oltaron! S kojom si bio priznaj!, furiožo je kidisala na muža Eta Đeloza. -Nisan s nijednon bio nego s tobon sinoć, ovo sam sad od barbira Kulića pa mi je stavio akve-kolonje posli brijanja!, uzaludno se pravdao muž-mučenik. Da opet ne bi upao u skandal brijača je pri slijedećem tretmanu zamolio. -Šjor Kulić nemojte me namuščat sa akvom kolonjom, jer će ona moja opet poludit da san bio u kurbe. Stavite mi samo malo čiste rakije da mi obrazi ožive.
Ni rakija-tretman nije prošao bez paljbe na kućnoj bojišnici. -Po rakiji bazdiš, to si s kojon kurbon mornarskon u konobi loka, jarče jedan! Infet ćeš mi u kuću donit!, opet je Eta našla razlog za napad ljubomore.
-A da ja vama namažen posli brijanja obraze svinjskon masti? To će van lice lipo upit, a vaša đeloza žena neće imat razloga za napad!, predložio je slijedećeg puta brijač. Ni ovaj tretman nije prošao bez afere. -Po svinjskoj masti smrdiš. Znan ja! To su danas Vlajne sa sela došle prodavat suvo meso i pancetu, pa si se s nekon spanđa i odveo je na Sveti Petar u škuribandu! Zato ti po masti vonjaš!
Okrivljenik se radi mira u kući higijenski zapustio. Brijao se doma, prao se samo vodom, izbjegavao sapun i zaobilazio sve mušče, akve-kolonje i kozmetiku u širokom luku.
Ljubomorna Eta je pratila situaciju. Iz spize je jedan dan došla s bocom od skoro po litre. Izvadila je na stol staklenu ambalažu punu akve-kolonje ‘Dolci sogni’ i poput paćenice suprugu-mučeniku svečano izjavila. -Ja vidin šta se događa! U zadnje vrime više ne biraš s kim ćeš u grij upast. Spa si na niske grane i sad se privrčeš s najšporkijin ženturačama. Smrdiš ko pešta kužna. Evo navonjaj se ovin muščon šta san ga za skupe šolde kupila u Barbijera. Pomirila san se da me varaš, ali od smrada ne mogu živit!
On nije znao bili prije bacio kroz ponistru sebe ili nju. Nije učinio ni jedno ni drugo. Uradio je treće. Cijelu bocu ‘Dolci sogni’ iliti mušča ‘Slatkih snova’, iz cuga je popio. Doktor Juraković jedva ga je škapulao. Nakon dugotrajnog ispumpavanja štumka priočio mu je-Kume moj od ove si akve kolonje moga za pravo zapast u dolce sogne i više se ne probudit. Kažu da se kasnije promijenio. Prokurbao se nije, ali je postao najboljim klijentom ‘Mirodijarne Barbieri’. Nije bilo parfema kojeg nije kupio i obilno se njima svakodnevno zalijevao. Etine optužbe više nije obadavao.
Eto kako akve-kolonje, muščevi i mirisni pripravci znaju katkad život i zasmrditi.
-A sad bi moga ić daje, bila je uporna šjora Vinka uživjevši se u ulogu urednika kolumne -Sad bi moga prić na slovo B. Ja ću ti reč šta ćeš pisat! -Danas više nećete, jer smo potrošili i misto i vrime!, prekinuo je autor redaka. -A ako čitatelji budu tili možemo i do -Ž! Sada je na vama dragi pratitelji Kamarina da odlučite idemo li još koji đir s antikim pojmovima koje sve rjeđe duperamo. Javite! Šjora Vinka i ja vam stojimo na raspologanju!
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
