Srijeda, 17 travnja, 2024
NaslovnicaAKTUALNOINTERVJU Marica Garmaz: Svaki peti učenik se suočava s problemima mentalnog zdravlja

INTERVJU Marica Garmaz: Svaki peti učenik se suočava s problemima mentalnog zdravlja

U društvu u kojem se, kroz medije i društvene mreže, sve nametljivije provlače imperativi ljepote, uspjeha i savršenosti, pitanje mentalnog zdravlja na tapet obično dolazi tek kada se dogodi incident ili tragedija. Svjedoci smo posljednjih dana serije članaka ne samo o nesretnim događajima nego i sagledavanju problema od strane struke. Paradoks je u tome da se kao bolest društva trenutno detektira upravo ono čime se ista ta javnost “tovi”, hrpom bezvrijednih, plitkih i zbunjujućih informacija, stvarajući još veći šum.

Kako pokušati rasplesti gordijski čvor čije su najveće žrtve djeca i kako im olakšati, kako barem pokušati prevenirati nesretni događaj, gdje leže najveći problemi u sustavu, samo su neka od pitanja koja se nameću, a koja smo preusmjerili na Maricu Garmaz, psihologinju Osnovne škole Stjepana Ivičevića. U velikom intervjuu dotakla se niza problema, ali isto tako, iz kuta psihologije, pokušala ponuditi rješenja od kojih zajednica ne smije odustajati.

Tragedije koje su se dogodile u Srbiji izazvale su tugu i nevjericu u javnosti, ali su otvorile i pitanja o mentalnom zdravlju društva, pojedinca, temeljne institucije zajednice – obitelji…Živimo li zaista u čudnim vremenima s čijim zakonitostima se ne možemo snaći, bez jasnog vrijednosnog sustava i regulative?

Živimo u civilizaciji koja nameće potrošački mentalitet i materijalističku filozofiju. Utjecaj medija i ekspanzija virtualnog svijeta donosi lažni doživljaj svemoći, nakon kojeg često slijedi doživljaj nemoći, uz nezrelije obrasce ponašanja i lošije funkcioniranje. Posljedice su zbunjenost i nelagoda pojedinca i skupina.

U vanjskom svijetu iz dana u dan, ubrzava se tempo života, traži se izvrsnost, očekuju se brzi i vidljivi rezultati, natječemo se za bolju poziciju. Htjeli ili ne ovaj vanjski model funkcioniranja prenosi se na unutrašnji model psihičkog realiteta, ali i na naše odnose. A to znači da izlazimo iz okvira prirodnih procesa, što nas vodi na putove oboljenja.
Dokaz za očigledan nesklad između tehnološkog napretka i emocionalnog odgovora pronalazimo u crnim brojkama. Statistički podaci pokazuju da u svijetu preko 450 milijuna ljudi ima neki mentalni poremećaj.

I što kaže statistika o mentalnom zdravlju?

Podaci SZO, svjetskih i domaćih istraživanja ukazuju da se u razrednom odjelu od 25 učenika, njih 5 suočava s problemima mentalnog zdravlja, a samo jednom se pruži stručna pomoć. Podatak da se 50 posto mentalnih poremećaja javlja do 14. godine života, stavlja dodatni uteg odgovornosti i upućuje na važnost bavljenja ovim područjem.
Rezultati istraživanja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 2017. god ukazuju da su najviše prisutne anksiozne i depresivne smetnje. Anksiozni poremećaji u dječjoj dobi i adolescenciji kreće se od 10 do 20 %, depresije od 1 do 3 % u dječjoj dobi te raste na 8 do 9 % u adolescenciji.

Ima li nekih recentnih istraživanja nakon pandemije?

U posljednjih nekoliko godina proveden je veći broj istraživanja u različitim područjima i regijama Hrvatske koja su ispitivala odrednice mentalnoga zdravlja djece i mladih. Rezultati istraživanja u Hrvatskoj, u posljednjih nekoliko godina ukazuju na zabrinjavajući porast simptoma kod djece i mladih.

Depresivnosti doživljava od 13 do 20 % djece i mladih, a u višim razredima osnovne škole,
povišenu razinu anksioznosti doživljava oko 17 % učenika, psihosomatske simptome 13 %
učenika. Nedavna istraživanja s učenicima od 5. do 8. razreda osnovnih i od 1. do 4. razreda srednjih škola pokazuje da više od 58 % djece i adolescenata doživljava različite strahove, od toga njih 12 % iznimno često. Najrašireniji su strahovi od neizvjesnosti, bolesti i tjelesne povrede te strahovi povezani sa školom. To su značajne brojke. Možemo zaključiti da u novonastalim kriznim situacijama dolazi do porasta.

Kako se današnja djeca uopće nose sa stresom?

Izloženost uobičajenim stresorima sastavni je dio odrastanja. Djeca i mladi svakodnevno se
susreću s određenim izazovima, a tijekom odrastanja uče modele ponašanja koja im pomažu, a ponekad i odmažu, u rješavanju problema. Uspješnim rješavanjem problema otkrivaju korisne strategija koje će primjenjivati u budućnosti, a time izgrađuju otpornost. Svaki pojedinac ima svoj tempo učenja. Neka djeca brže uče, imaju razvijenije socijalno-emocionalne vještine, a nekoj djeci treba više pogrešnih odluka da bi naučili lekciju. Normalan proces odrastanja iziskuje neuspjehe, padove, razočarenja, a ponekad i psihičke smetnje koje nisu i ne moraju biti odraz patologije, niti trebaju uvijek stručnu pomoć. Djeca imaju svoje prirodne resurse i ne treba ih previše štititi jer im time uskraćujemo mogućnost razvoja. Mladi trebaju osjetiti probleme i neugodu koju oni donose.

A ipak se previše zaštićuju?

Oni trebaju otkriti vlastite snage, ali i izvore pomoći iz svoje okoline. Odrasli trebaju pružiti primjerenu emocionalnu podršku kako bi potakli razvoj otpornosti kod djece.
Stresna reakcija nam je evolucijski omogućila preživljavanje, ali u suvremenom načinu života koji donosi puno izazovnih situacija stavlja preveliki pritisak te je zahtjev današnjeg vremena, učiti se nositi sa stresom, a time razvijati otpornost. Tu možemo koristiti ljekovita svojstva empatije.
Čovjek je društveno biće i svi osjećamo primarnu ljudsku potrebu da budemo uključeni u
zajednicu. U današnjem vremenu kriza i doživljaja vanjske opasnosti uz utješni virtualni svijet ugode, gdje sami kreiramo svoja pravila, sve više uočavamo tendenciju slabljenja socijalnih vještina kod djece.
Djeca teže razumijevaju socijalne situacije i postaju nespremnija nositi se s posljedicama
vlastitih postupaka. Igre i komunikacije iz vanjskog svijeta često se prenose u virtualni svijet, tako se gubi čitava lepeza i bogatstvo relacija u komunikaciji. Roditelji i učitelji trebali bi uočavati i poticati razvoj autentičnih dijelova pojedinca, poticati razvoj empatije i suradnje i učiti ih da poštuju i prihvate određena ograničenja.

Koji su ključni faktori koji utječu na nisku otpornost na stres?

Otpornost označava mogućnost pozitivne prilagodbe i oporavka nakon neugodnih doživljaja. Otpornost nije statična i nitko nije otporan cijelo vrijeme. To je proces koji varira u vremenu, mijenja se i razvija i ne možemo očekivati da smo cijelo vrijeme otporni ili neotporni. Ovisno o količini teškoće, životnim okolnostima, trenutnom stanju pojedinca. Otpornost proizlazi iz interakcije osobnih obilježja i obilježja okoline.

Kako jačati otpornost djece na stres?

Za jačanje otpornosti važna je podrška i savjeti prijatelja, roditelja, učitelja, kao i svih korisnih izvora informacija.Iskustva pokazuju, a istraživanja potvrđuju da je svakomu djetetu moguće pomoći da razvije bolju otpornost, bolje vještine snalaženja usprkos neugodnim preprekama i izazovima koji se mogu pojaviti. Svakodnevno rješavanje problema dio je zdravoga razvojnog puta i učenja. Pri tom nužni su pokušaji, greške, doživljaj uspjeha, neuspjeha praćeni različitim emocionalnim stanjima radosti, ponosa, zadovoljstva ili razočaranja, srama, tuge…

Ne treba gledati uvijek na neugodne emocije kao znak lošeg mentalnog zdravlja, jer je prirodno javljanje neugodnih emocija na događaj koji procjenjujemo opasnim, npr. trema pred nastup. Ukoliko je opasnost velika ili je tako doživljavamo, a naši mehanizmi prilagodbe slabi, pojavljuju se problemi mentalnog zdravlja koji uključuju neugodne emocije, negativne misli, teškoće u ponašanju. Svaki pojedinac više puta tijekom života suočit će se s problemima mentalnoga zdravlja. Velike promjene, gubitci…, svi smo
u određenim trenutcima naših životnih okolnosti ranjivi i osjetljivi, te se ne uspijemo prilagoditi na novonastale prilike, ali gubitak ravnoteže je privremen i ne vodi nužno u dugotrajne probleme mentalnoga zdravlja.

Kad se javljaju ozbiljniji problemi?

Problemi mentalnoga zdravlja djece i mladih obično nastupe nakon dugotrajnih ili iznimno jakih stresora. Neka djeca će pokazivati znakove tj. smetnje u ponašanju, a kod neke djece možda neće biti vidljivih vanjskih znakova, što ne znači da nema patnje. Mogu se javiti osjećaji tuge, straha, razočaranja, može doći do povlačenja iz društva…
Neugodne emocije u tom su slučaju normalni i prirodni odgovor pojedinca na situaciju i ne treba ih odmah povezivati s depresijom ni s anksioznim poremećajem. Naravno da mladima s problemom mentalnoga zdravlja treba dodatna podrška i pomoć odraslih.

Kako se tu trebaju postaviti roditelji, odnosno odrasli?

Treba im pažljiv, brižan i suosjećajan pristup. Treba ih slušati, pružiti osjećaj sigurnosti, umiriti, ohrabriti, usmjeriti na izvore pomoći, ali i ukazivati na njihove resurse i stvarati osjećaj da imaju sposobnost da pomognu sami sebi.
Jedan od najvažnijih izvora psihološke otpornosti upravo su odnosi s drugima – povezanost s obitelji, vršnjacima i drugim bliskim osobama. Za harmoničan i zdraviji razvoj potrebna je
podržavajuća socijalna okolina. Da bi se dijete moglo razvijati važno je zadovoljiti osnovnu
potrebu za privrženošću i sigurnošću.
Što napraviti? Što savjetuju stručnjaci?

Treba poticati aktivnu usmjerenost na problem, vježbati korake za rješavanje problema, učiti ih da bolje organiziraju svoje vrijeme, poticati na fizičku aktivnost, učiti ih da se relaksiraju i opuštaju kroz osviješteno disanje, vizualizaciju, zabavu i humor, učiti ih na prihvaćanje onoga što ne mogu mijenjati, poticati na uzvišene osjećaje (zahvalnost, empatija, optimizam…). Razvijati strategije usmjerene na jačanje socijalnih odnosa, stvarati klimu sigurnosti i suradnje, poticati podržavajuće odnose.

Savjeti su: bavi se tjelesnom aktivnošću, koristi se tehnikama opuštanja, osloni se na prijatelja ili člana obitelji za podršku i razgovor ili kao rame za plakanje, za dobivanje konkretne pomoći i savjeta, za imanje društva da manje misliš o svojim
problemima. Razmisli tko ti može pružiti potporu: pouzdani prijatelj, član obitelji,
neka druga pouzdana odrasla osoba. Druženja djeluju kao melem za nepovoljno
psihičko stanje.

Usmjeri se na pozitivno, budi ponosan na sebe: sjeti se svojih dobrih osobina, usmjeri se na njih. Razmisli o vremenu kad si učinio nešto dobro i čestitaj si na tome. Zapiši svoje pozitivne osobine, uspjehe, talente, postignuća…Ohrabruj se, reci sam sebi da vrijediš. Time ćeš povećati svoje samopoštovanje. Negativne misli preoblikuj u pozitivne. Isplači se. Suzama izbacujemo neugodne osjećaje i rasterećujemo se. Plakanje nije
samo rezervirano za djevojčice i djevojke.

Volontiraj. Uključi se u neki klub ili organizaciju u školi ili u svojemu mjestu (društvo za zaštitu životinja, provođenje raznih humanitarnih akcija…). Pronađi neki drugi način da pomažeš drugima, pomažući drugima, osjećamo se bolje. Koristi strategije odvlačenja pozornosti: skretanje pozornosti na nešto sasvim drugo otklonit će negativno raspoloženje
Razradi plan rješavanja problema. Vještina rješavanja problema korisna je radi
razrješavanja onih situacija koje su dovele do negativnih raspoloženja. Ta je
vještina jednostavna i može pomoći da se bolje snalaziš u svakodnevici koja je puna
problematičnih situacija. Ako imaš konkretan problem, pokušaj ga riješiti. Bolje ćeš
se osjećati.

Pronađi aktivnost koja će te zabaviti ili oraspoložiti. Iskoristi mogućnosti koje ti nudi moderna tehnologija: dostupne su besplatne aplikacije koje pomažu u očuvanju i unaprjeđenju mentalnoga zdravlja. Prouči priručnike o samopomoći. Stvori zdrave navike.

Često se čuje od roditelja kako ne znaju na koji način da nas odgajati dijete. Kako to komentirate?

Današnji odgoj djece je prava avantura za hrabre, odlučne i odgovorne. Odgoj djece bi uključivao upoznavanje s novim bićem koji nam ulazi u život, na način da pokušamo prepoznati što taj novi život donosi sa sobom, te da ga u skladu s njegovim potrebama pratimo, podržavamo i njegujemo, omogućavajući mu da se razvija unutar njegovih snaga, a ne naših želja. Suvremeno doba kreira puno kvalitetnih mogućnosti, ali isto tako i štetnih sadržaja koji prerano zagađuje psihu mlade osobe. Pravi izazov za modernog čovjeka je da prihvati odgovornost za očuvanje i prirodnih, ali i ljudskih potencijala i resursa, da se okrene prirodnoj mudrosti koja je ugrađena u naše biće. Silna mašinerija je u pogonu da nas putem medija uvjeri kako nam treba nešto što trebamo kupiti da bi bolje izgledali, mislili i stekli bogatstvo. Čak i mnogi odrasli upadaju u mrežu konfuzije identiteta, a
kako ne bi mlada osoba u razvoju. Trebalo bi raditi na tome da vratimo povjerenje u sposobnosti i moći, svakog pojedinca, jer svi smo opremljeni s dobrim alatima za putovanje svog života.

Da putovanje bude ugodnije, korisno bi bilo upoznati svoje potencijale i razvijati ih. Razvijati samosvijest, samoregulaciju, odgovorno odlučivanje, razvijati emocionalnu pismenost, da bi mogli biti bolji model svojoj djeci, jer bez obzira koje savjete im nudili, oni nas promatraju, imitiraju, kopiraju. Pitanje je koliko im svojim ponašanjem olakšavamo, a koliko otežavamo odrastanje? Učimo li svoju djecu optimizmu, učimo li ih da vjeruju da imaju potencijal i mogućnosti da se suočavaju sa problemima?

Nastavno na posljednju misao: kako se djeca nose s perfekcionizmom koji je prisutan u svim sferama društva?
Perfekcionizam i narcizam su modeli ponašanja koji su danas prisutni i kreiraju patologiju.
Frost i suradnici govore o perfekcionizmu kao o osobini ličnosti koja uključuje pretjeranu samokritičnost povezanu s visokim osobnim standardima, sumnju u efikasnost vlastitih
postupaka, potrebu za ispunjavanjem tuđih očekivanja (prvenstveno roditeljskih) i pretjeranu potrebu za organizacijom i urednošću.

Dakle perfekcionizam može biti poguban za mentalno zdravlje?

Navedeni stručnjaci smatraju da su upravo samokritičnost i usmjerenost na vlastite pogreške ono što može dovesti do psihičkih poremećaja. Neki su ljudi perfekcionisti u svim područjima svog života, a neki samo u nekom pojedinom području. Obično se razvija pod utjecajem vanjskih utjecaja (roditelji i okolina) i osobnih karakteristika (npr.temperament ). Danas se mladima nameću nerealni kanoni ljudskog tijela, ali u svakom području života ljestvica zahtjeva podiže se previsoko. Perfekcionizam je u osnovi mnogih emocionalnih problema, te je važno prepoznati ovu sklonost i zamijeniti je realnijom slikom sebe. Prihvatiti sebe i svoje pogreške kao dio prirode i dio svog stila, te se nastojati uskladit s prirodom vlastitog bića.

Ivona Ćirak /foto privatni album

- Oglas -