Možda nije po pravilu struke odmah odgovoriti na pitanje: tko je to dobar gost. Možda bih vas trebao držati odgovornosti, ali ja ću to ipak reći na početku.
Vi nešto prodajete, uslugu ili proizvod, po nekoj cijeni, a netko to kupuje – to je ‘dobar gost’. Vi ste postavili cijenu, odredili uslugu ili proizvod te je netko to od vas kupio – što više želite od njega? Da vam plati više? Pa zašto niste tražili više novca? Ha, vidite kako to i nije baš tako jednostavno. U tom slučaju će biti dosta manje konzumenata vaše usluge, pa ajmo malo istražiti i vidjeti gdje će nas to podizanje cijene dovesti.
Stoga ću se vratiti u prošlost i podsjetiti na nastanak turizma na ovim prostorima. Kroz taj kratki pregled ćemo pokušati otkriti tko je u povijesti bio ‘dobar gost’. Nevjerojatna je činjenica da je u makarsku luku početkom 20. stoljeća uplovljavalo 30-ak parobroda tjedno. Naravno, u to vrijeme to je bio jedini način dolaska. Išlo se vlakom do Splita i potom brodom do Makarske. Tadašnja turistička elita bili su Česi. Kada promislite koju su avanturu trebali proći da bi došli do Makarske jasno vam je da je Makarska bila nešto posebno, ali još više je to govorilo o ulozi čeških intelektualaca i industrijalaca za razvoj turizma. Otvarali su prve pansione i hotele i svojim su kapitalom i znanjem praktički oblikovali početke turizma u ovom kraju. Bismo li ih nazvali ‘dobrim gostima’?
Sada ćemo preskočiti nekoliko desetljeća i doći do početka 60-tih godina prošlog stoljeća. Prolazak mitske magistrale označio je početak turizma kakvog sada imamo. Iako taj period nosi rudimentarne forme, možda je u njima nekakav trag onoga što tražimo. U počecima turizma tog perioda je bilo normalno da se s gostima razvije prisan odnos u smislu da im se tijekom boravka napravi večera sa srdelama na gradele, da im se za put spakira boca ulja u rakije ili tako nešto; jer ipak su to bili gosti koji su došli u našu kuću.
U tim i takvim znakovima pažnje rađao se prisan odnos koji je osiguravao povratak gostiju u sljedećim godinama te označavao početak nekog ozbiljnijeg bavljenja turizmom. Novo kupatilo, novi apartman i tako pomalo rastemo na račun naših ‘dobrih gostiju’ koji se vraćaju prepoznavajući odnos prema njima, a ne samo potragu za markama.
U sljedećoj fazi našeg turističkog razvitka već smo pomalo kapitalisti, te nam prekojadranski susjedi izazivaju zazubice. I evo nam novih ‘dobrih gostiju’! Za ilustraciju; jedan lokalni gostioničar je navodno sredinom 80-tih u samo jednoj večeri prodao 30-tak jastoga. (današnjom pameću pitamo se odakle je na lageru, uopće, imao toliko!) Jasno je tko je naručio – Talijani kao bonkulovići rasturaju restorane ne pitajući koliko što košta. Malo nas možda nerviraju svojom galamom po aparmanima, time što se kreću u krugu šire obitelji s dvadesetak članova, te činjenicom da svi govore u glas. Ali oni su ‘dobri gosti’, zar ne?
Preskočit ćemo jedan kraći period kada su Rusi bili ti ‘dobri gosti’ jer je kratko trajalo, a i nisu više popularni. I evo nas u 2000. godini i skandinavskom otkriću Makarske rivijere. E ako oni nisu ‘dobri gosti’, ne znam tko jest. Kako su Norvežani pronašli Makarsku rivijeru ostavit ću za drugu priliku, jer sam bio osobno uključen i poprilično znam o tome. No ono što je sad bitno jest da je razlika u financijskoj moći bila šokantna. Vć na prvom čarteru je jedna obitelj odlučila kupiti stan u Makarskoj, a u godinama koje su slijedile toga je bilo jako puno.
Slijedi još jedna anegdota iz restorana kada gosti traže da plate neku bogatu večeru sa jastozima, te na konobarov račun od 900 kuna kažu da je pogriješio jer – nije naplatio jastoge. Kako je to počelo s malom agencijom Sun Adriatic s kojom su ostvarili zavidne brojke, u sljedećim godinama su im se priključile sve vodeće agencije Skandinacije – Ving, TUI Nordic, Apollo, Aurinkomatkat i neki drugi. U jednom momentu prije pandemije na splitski aerodrom – i to za Makarsku rivijeru – slijetalo je 18 aviona tjedno. Makarska rivijera je bila posebno mjesto za skandinavske goste, pa su im se prilagodili kvalitetni restorani te kvalitetan smještaj.
Jer uzimali su 145 dana garancijskog zakupa u privatnom smještaju, što nije zabilježeno ni prije ni poslije toga. I dođe nam pandemija te skoro sve prestane. Ove godine je bilo šest čartera iz Skandinavije i pitanje je koliko će ih ostati za sljedeću godinu.
Dakle jasno je tko su nam ‘dobri gosti’ – oni koji troše i ne pitaju koliko košta! Ali to je kratkovidna politika jer kvalitetu će uvijek netko pronaći i platiti, ali osjećaj da su vas ‘oderali’ u nekom restoranu, apartmanu, vili…..nikad nećete zaboraviti.
Stalno tražimo kvalitetu u drugima, ali rijetko se pitamo što im to nudimo a da je vrijedno zadnjeg centa koji bi trebali dati za to. Istina, mi znamo vrlo dobro koje ćemo restorane, hotele, vile i apartmane preporučiti dobrim prijateljima. Dakle, imamo kvalitetnog sadržaja i ima puno ljudi koji znaju pravi posao. Međutim, to nije niti može biti standard, a problem je kad se očekivanja nas kao domaćina pretvore u standard – da gosti trebaju, ne pitajući se koliko stoji i koliko uistinu vrijedi, platiti sve što im nudimo. To je u najmanju ruku pogrešna perspektiva.
Često smo nepravedni prema svim gostima koji nam, u nekom trenutku, nisu dovoljno dobri. Mogu to biti Poljaci, Nijemci, Ukrajinci i svi ostali, a posebno smo nepravedni prema Bosni i Hercegovini. Gosti iz susjedne BiH pune hotele za Prvi maj te zimske i sve ostale praznike, najvjerniji su nam gosti i najbrže reagiraju kada treba popuniti neke srpanjske i ostale rupe.
Zbog svega toga mi strašno smeta odnos prema ljudima i poslu od kojeg živimo. Iz priloga u kojem sam stavio pregled novinskih članaka u posljednjih desetak godina vidljivo je da stalno kukamo oko istoga. Zamjeramo im da kod nas malo troše. No prema istraživanju TOMAS Instituta za turizam, prosječna dnevna potrošnja u Hrvatskoj je 140 €. U to je uključeno sve, od smještaja, hrane, izleta….. Mislite da je to malo? Pa tražite više za svoje usluge i proizvode; to je bar jednostavno!
Piše: Tonči Andrijašević