The night was humid. (Hvala Larry, a sad još samo dvije i pol kartice teksta i gotovi smo.)
Moji su roditelji u Makarsku doselili 1968. Godinu dana kasnije, silom prilika i majčinih trudova stigao sam i ja. Vjerojatno zadivljen svijetom oko sebe, progovorio sam tek s dvije godine. Moje prve rečenice donijele su olakšanje mojim roditeljima. Ali samo za kratko. Jer se od tada nikako nisam gasio.
Otprilike u isto vrijeme otkrio sam i da ljubav boli. Moja prva ljubav bila je kanela u dvoru. Svaki trenutak bez nadzora završavao je isto. Stani ispod kanele i otvori vodu. Skroz. Energično pleskanje mog gluteusa maximusa, što je bila majčina specijalnost, nije imalo učinka. Potezanje za uho koje je prakticirao otac također. Pošto smo živjeli u jednostranačkom sustavu, nije diskriminirao lijevo ili desno, oba su moja uha do ručka već bila u boji partije na vlasti, a ja u krevetu jer je sva garderoba visila na sušilu.
Spas je donijelo preseljenje u stan iznad Muzeja Revolucije. Moj je svijet odjednom ekspandirao, sve je odjednom postalo veliko, glasno, opasno i strahovito zanimljivo jer je komuniciralo sa mnom. Jutro je počinjalo tutnjem teških jednocilindričnih dizela u trabakulima koji su dovozili salbun, vikom i psovkama salbunjera i živkanjem stotina vrabaca netom probuđenih u krošnji palme pod balkonom. Prije nego se otvori muzej ispraćao sam silni i ogromni trajekt koji je preko dana nekoliko puta na moje čuđenje povraćao, pa gutao automobile.
Ispod palme je bio kiosk u kojem je radio Miće Mateškin, on je otvarao prvi. Odmah za njim svoju uslužnu djelatnost vaganja otvarala je Matija Vuzio, a za njima Merces, Putnik, Bobis i Razvitak. Sve je bilo savršeno. Sve osim prekidača za svjetlo u WC-u. WC nije imao prozor i bio je grozovito mračan. Da bih dohvatio prekidač, morao sam stati na kantu za smeće. U žurbi je to znalo završiti loše. Zato sam odlučio odrasti pod hitno. Bar malo, bar do prekidača. Kad sam pitao kad ću biti veliki, rekli su mi „kad naučiš čitat”.
Nije bilo druge. Kako u to vrijeme trogodišnjake baš i nisu učili slova – morao sam sam. Na kutiji tuzlanske soli s jedne strane je pisalo SOL, s druge CO. Velika zagonetka za trogodišnjaka. Kad su mi je roditelji riješili imao sam ključ da dešifriranje svega. Kako je strip u politikinom Zabavniku bio na ćirilici, najprije sam naučio ćirilicu. Latinica je bila puno lakša. Barba Miće Mateškin je bio moj prvi knjižničar:„ Samo ga nemoj maćat ni zgužvat, vrati i uzmi drugi.”, i bez članarine, pare i dinara moje je djetinjstvo obogatio strip.
Kako nisam imao dječjeg društva od malena sam komunicirao samo sa starijima. Čuvali su me svi susjedi. Patina baka koju smo svi zvali None, barba Rasto Drviš i njegova Anka, ribolovački mentori barba Davor Bez Noge i barba Tonći Lanterništa, Brko s pumpe, Miće, Matija, teta Seka iz Putnika, obe Nade iz Bobisa… Uvijek sam bio nekom na oku, a malo po malo i oni su meni bili na uhu.
I onda se dogodilo. Barba Marjan, stražar u Vodovoda i moj čuvar u sektoru igrališta „Cijevi i salbun” koji me redovito častio polovicama sendviča od pršuta, unio je jezu u moj nevini dječji svijet. Sakriven u velikoj vodovodnoj cijevi na skladištu čuo sam ga kako nekome priča da su toga i toga „otrali zasplit, rasikli mu drob i izvadili sve regalije na banak, ali je isto umra…”.
Sjećam se jeze, prve prave jeze s ježenjem kože, grčem u želucu i grlu i bubnjanja bila. Smrt, prava i jeziva, s „rizanjen droba i vađenjen regalija” je ušla u moj život. Strašnija od mrtvačke glave s prikriženim kostima ispod koje piše OPASNOST VISOKI NAPON, gora od češljeva i škorpiona ispod trule prozorske daske, svirepija od pantagane koja „more ditetu izist cilo uvo dok spava”. Lokacija smrtonosnog masakra je zauvijek zapečaćena. Tog dana sam se sebi zakleo. U zasplit ne idem. Ni vezan. Ni išiban. U zasplit ni mrtav.
S vremenom su se stvari dodatno zakomplicirale. Moj je sluh razvio posebne senzore za „zasplit”, pa je uhvatio i „usplit” i „dosplita”. Sve je jasno. Zasplit je krvavi pir, usplit je neka nevolja, a dosplita može bit svašta, ali ništa jako loše. A onda je Kapulko koji ima drid postao nova nerješiva zagonetka. Najveći događaj ljeta nije bila ribarska noć. Mislim, bila je ona spektakularna i velika, ali veća večer od ribarske je bila večer prijenosa Splitskog festivala.
Bila je 1974. godina i tada sam prvi put plakao radi Olivera. Kako i ne bi. Počinje otprilike:
Obaša san sva mora
Vidija san cili svit
Sve gradove i sve luke
Pa onda nazad u Split.
Ajme majko! Jadni Čovik! Sve proša i unda nazad usplit! Može li gore!? Ima li ga iko spasit? Ima li mu uopće spasa? Ima! Dok sam suze ronio nad kletom Oliverovom sudbinom, između teških jecaja začuh spasonosni i pobjednički stih: A Kapulko ima drid!! Čekaj Usplite, žalosna ti majka sad kad ti dođe Kapulko, izvadi drid i s njim te ispribija na mrtvo! I k tome spašeni Oliver ima svoju kalu i svoju malu (kćer) koju ću ja oženiti i svi ćemo živjeti sretno…
Iako je usplit, preodgojen Kapulkovim dridom, uskoro postao sinonim za ćevape s kapulom u somunu, moji Makarani i sad idu dosplita iza dobre sezone, usplit u ovlašteni autoservis ili zasplit da in izrižu drob i izvadu regalije nabanak.
Piše Teo Erceg