Quid est veritas?
Što je istina?
Iako volimo reći da je istina jedna, činjenice kazuju drugo. Pravna struka razlikuje dvije istine, filozofija čak četiri. Praksa, pak, često zaobilazi, iskrivljuje ili namjenski interpretira istinu. Istinu govoreći, stvarna, sirova istina nije baš poželjna pojava. Koga briga? Držimo se mi naših istina i naše Makarske i Makarana, tu je naš svemir i u njemu – naše zvijezde.
Bio je prekrasan jesenji dan u vrijeme vladavine Siniše. Siniše Prvog. Nino je sjedio u svom dnevnom boravku. Škure u libar, na stolu žuta Kerumova kesa i u njoj nagurana grana masline krcata poluzrelim plodovima. Pomalo nervozan, nestrpljivo kuckajući prstom po stolu, piljio je u mobitel tiho pjevušeći: – Maslina je neobranaa, nima koga da je beree…
Sprava je bez zvuka napokon zasvijetlila plavim ekranom na kojem je pisalo Toma. Nino se nasmiješio. Aktivirao je poziv i naslonio mobitel na lijevo uho.
– Eee, Toma! Di si, šta je? A, jeli, mhmm, a haa….e, jebiga! A, da si prije reka… A, ne mogu prijateju, evo beren!
Desnom rukom Nino čupka maslinu po maslinu s grančice u žutoj kesi na stolu i nastavlja:
– Šta bi te laga, evo livon držin mobitel, desnon beren, i još me ti hebeš!? … ma ne jidin se, nego se stavi ti u moje postole, kako bi ti reagira…Šta u koga?…pa u ovoga tvoga prijateja lažova, eto di! Njemu san se obeta ove godine, a šta sad… Kako misliš u kojega prijateja lažova? Ha ha, evo ti se smije, kaže da će ti se kazat o Božiću u Brejanskon!…e, ee nije on, a neću izdavat, ne mogu, nemoj,ne… A ima još, ma biži,ima…a bar još pedese maslina,e…a ništa, ae, ae..adio, adio!
Zadovoljno se smješeći, Nino odloži mobitel na stol i pogleda granu s preostalim maslinama. – A jebiga, nisan puno ni laga. Ima ih ovde još bar tridese… Valjat će ako Toni ili Pere nazovu…, pomisli Nino.
A zapravo je današnja kolumna posvećena mnogim licima istine, a ne maslinama.
Da je sve bilo normalno tog ljetnog tjedna osamdesetih godina u hotelu Dalmacija, svečana bi večera, kao što je i običaj, bila u petak. Slavko, glavni kuhar i šef kuhinje radit će svoju legendarnu pašticadu, nastupati će Bublina klapa Srdela i folklorno društvo, palit će se omleti iznenađenja.
Ali nije bilo normalno. Bilo je to vrijeme opraštanja. Direktoru Dalmacije započeo je zadnji tjedan do mirovine i ovaj put to je njegova zadnja svečana večera. Popularan kakav je bio već je imao tijesan raspored jer je čestitara zbilja mnogo i potrebno je pravo čudo da se za sve nađe vremena.
Tog se dana opraštao od ekipe s plažnog i sa aperitiv bara. Na recepciju je stigao dobro zagrijan, u društvu postarijeg prijatelja. Želio je uskladiti svečanu večeru s aktualnim društvenim obvezama.
Na njegovu nesreću, na recepciji ga je dočekao Tonči, virtuozni šeret koji ni mrtav ne bi propustio priliku za dobru šalu. Samo za čitatelje oživjet ćemo scenu staru 40 godina, u kojoj čudo manipulacije vremenom demonstrira osobno Artifex Ludorum, recepcioner Tonči.
Direktor i njegov vremešni pratitelj vidno teškim korakom prilaze recepciji. Tonči s poštovanjem ustaje, popravlja kravatu i naočale. Ljubazno, diskretnim naklonom pozdravlja nagemištani par. Dvojac klima glavama i umorno se naslanja na desk:
– hnTonči!
– Izvolite Direktore!
– Mtrebalo bi pomaknuti esvečanu mvečeru jer um petak imam nneke go..oste…
– Naravno. Kad da je stavim Direktore?
– …aaa…uh četvrtak!?
– Ne možemo u četvrtak, bojim se.
– Aahm aazašto, moholit ću lje..epo?
– Pa zato jer ove nedilje četvrtak pada u sridu, a sridon je, ko šta znate, smjena Yugotoursa.
– Uh, majku mu, zamboravio sam…a sumbota?! Možemo uh sumbotu, u su umbotu nema ništa!, slavodobitnu uskliknu Direktor.
– Direktore, pa subota je već prošla, nema je više, tužno priopći Tonči.
Sad već vidno ljut Direktor podiže ton.
– Pa, ovoga, dooo ovraga, jel se ja mohoram zajebavat s tim mglupostima, to je vahaš posao, rijehešite to!!
– Direktore, jedino da je uguram negdje između četvrtka i subote, ali samo ako Vi to dopuštate?
– Mo..ože, dohopuštam!! , direktor podigne ponosno čelo i odlučno pljesnu dlanom po desku.
Starčić do njega iz drugog pokušaja pljesnu rukama oduševljeno, pa s divljenjem izfrflja Direktoru: – Ma, kako si to mbrzo ehm ehmrješio!
Direktor važno podignuo kažiprst u zrak i zaljulja glavom:
– Hnto ti je po..što..vanje!
Hotel Dalmacija tog je tjedna iznimno, umjesto u petak, svečanu večeru priredio između četvrtka i subote. Iz Poštovanja.
Piše Teo Erceg