Uskoro, u organizaciji Gradske knjižnice, počinje Olimpijada čitanja koja djecu potiče na druženje s librima. Dvanaestogodišnjoj Diani Jones, koja pohađa Osnovnu školu Stjepana Ivičevića, nikakav izvanjski poticaj nije potreban.
Ova darovita djevojčica godišnje pročita stotinjak naslova i nosi titulu najčitača s odjela za djecu i mlade, a u zadnje vrijeme posebno uživa u romanima Agate Christie te u proučavanje psihologije. Ne samo da čita; Diana čak radi na svojem prvom romanu.
– Do sada sam napisala tri poglavlja. Glavni lik je djevojčica od 16 godina koja je dospjela u novu školu u kojoj se dešavaju neobični događaji. Slično kao u romanima Agate Christie, i moja junakinja je detektivka, objašnjava nam Diana, porijeklom iz Novreške, koja knjigu piše na “svojem” hrvatskom jeziku.
Trenutno čita dvije knjige; “Smrt dolazi na kraju” Agate Christie i “Govor ljudskog tijela”. Ranije je “apsolvirala” Sumrak i Vampirske dnevnike te brojne dječje knjige. Uza sve to odlična je učenica i jako kreativna. Crta, ide na razne radionice, zanima ju i film, a od sportova bavi se veslanjem i judom. No njezinim aktivnostima tu nije kraj.
Naime, pohađa vatrogasnu školu, a u vrijeme ribolovne sezone ide i u školu sportskog ribolova. – Sad se tamo kupački kupaju, pa ne možemo imati sate, kazuje Diana.
Uz hrvatski jezik uči i tri strana jezika, no norveški ipak nije među njima. To su engleski, njemački i ruski. Veli kako joj to nije teško, te će kazati kako, štoviše, ima puno slobodnog vremena.
Na pitanje što misli da će izabrati jednog dana kao svoj poziv, ova svestrana i ambiciozna djevojčica odmah odgovara kako ima plan. Želi biti – veleposlanica.
– Kad završim osnovnu školu, u srednju bih išla ili u Splitu ili u Zagrebu, a kad napunim 16, voljela bih ići na UCF college koji postoji u 16 država. Tamo se prolaze ispiti i ako uspiješ, šalju te u jedan od njih, pripovijeda Diana.
Pitam ju hoće li joj u diplomaciji pomoći psihologija koju trenutno izučava.
– Pa da…Pomaže mi da prepoznam lažni osmijeh, nekad čak mogu prepoznati i laži ili kad čovjek glumi neku emociju, tumači mlada sugovornica.
U Makarskoj joj je dobro, ali kaže kako je dosta vruće, za razliku od Norveške. I da su djeca malo drugačija. Voljela bi kada bi više djece i mladih razmišljalo o budućnosti, više čitalo knjige i bilo ozbiljnije prema učenju.
Bilo bi joj drago i da postoji više sadržaja. Kreativna djeca poput nje, naime, i nemaju prevelikog izbora. – Bilo bi odlično da imamo nekakvu školu glume. Ili školu crtanja, otkriva Diana koja, vjerovali ili ne, nema posebna roditeljska ograničenja vezano za korištenje mobitela. Ukazano joj je povjerenje.
No unatoč tome, vjerovali ili ne, Diana će prije pronaći vrijeme za sve druge sadržaje, pa čak i one arhaičnog mentalnog “treninga” kao što je čitanje, nego li posegnuti za mobitelom. Dakako da ne znamo koliko ga koristi, no očito je, po svemu što smo doznali o ovoj neobičnoj djevojčici, da svoju znatiželju i kreativnu te intelektualnu glad zadovoljava primarno ipak na – druge načine.
Ivona Ćirak /foto I.Ć.
