Malo nas je koja vijest toliko obradovala kao vijest o upisu čak osam makarskih maturanata, sve iz jednog razreda, na medicinske fakultete. Njih šest (Petra Đurić, Alen Roso, Ema Mujagić, Matilda Eder, Luka Boras i Ana Mileta) je medicinu u Zagrebu, a dvije učenice, Korina Šulenta i Kiara Dragičević, upale su na splitsko sveučilište.
Da njihov uspjeh bude još više na ponos razredniku Ivanu Jerkoviću, Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića i uostalom gradu Makarska, valja reći da gotovo 70 posto učenika iz Hrvatske nije položilo prijemni ispit u Zagrebu! A Makarani su u vrlo visokom postotku to uspjeli, s tim da je i Kjari i Korini malo falilo da upadnu na svoj prvi izbor, a to je bio Medicinski fakultet u Zagrebu.
Kad ih već hvalimo, istaknut ćemo da se radi o odjeljenju koje je po bodovima, pri upisu u srednje škole, bilo drugo najuspješnije u županiji. Ispred njih bio je samo splitski MIOC. Tako da se od ovih učenika bez sumnje od samog početka očekivalo puno, a oni su očekivanja itekako opravdali.
Ipak, s obzirom da u posljednje vrijeme interes za medicinom značajno opada, o čemu smo i sami u više navrata pisali, vijest da je trećina razreda odlučila ići za liječnika neopisivo je ohrabrujuća, poticajna i služi kao još jedan podsjetnik svim nevjernim tomama koji današnji svijet oko sebe vide crnim i neobećavajućim. Ne, uvijek je bilo i bit će kvalitetnih mladih ljudi koji će pored instant uspjeha birati predani rad, a na profesiju, umjesto kao na puko sredstvo zarađivanja, gledati kao poziv. I čak i da nisu svi uspjeli u svojim planovima, a jesu, bilo bi nam drago čuti da još ima mladih ljudi koji se žele baviti jednim tako plemenitim pozivom.
Željeli smo se naći sa svim ovim uspješnim učenicima. No ljeto je, skorašnji brucoši već rade, i bilo je nemoguće sve ih okupiti za intervju koji zaslužuju. U vrelo srpanjsko popodne koje ovim mladim ljudima, nakon stresa oko prijemnog, najavljuje ljeto opuštanja i uživanja u postignutom uspjehu, našli smo se s Anom, Emom, Kiarom i Korinom.
Neke od njih već dulje znaju da je medicina njihov poziv, a neke, poput Kiare, odluku su donijele tek ove godine. – Prvo sam željela ići na biokemiju, ali u veljači sam se predomislila i odlučila za medicinu. Krenula sam učiti fiziku jer ju nisam baš naučila tijekom ove četiri godine. Sve sam predmete uključujući i fiziku prošla, ali mi je falio jedan bod da cijeli ispit prođem, kaže Kiara.
Korina veli kako se vijest o uspjehu odmah pročula. Profesori su bili oduševljeni.
– Ali nekako se uvijek puno očekivalo od nas jer su zapravo svi u razredu uspjeli upisati svoj prvi izbor, kaže Korina dodajući kako nisu nikad bili posebno složan i kompaktan razred, no da su ih sve povezivane radne navike i spremnost na rad i trud.
Kada su se u školi prvi put izjasnili što žele upisati, podiglo se njih osam.
– Meni je malo bilo muka, ogromna konkurencija je to. A i profesori su bili malo iznenađeni pa i sumnjičavi, kazuje Kiara.
Emu su uvijek zanimale prirodne znanosti, a medicina je bila logičan izbor.
– Kroz godinu, s obzirom na zanimanje na biologiju i kemiju, zaključila sam da me ipak medicina najviše privlači. Otišla sam u Zagreb, kupila skripte i bacila se na učenje. Zagreb sam stavila kao prvu opciju, ali sam unijela i Split i Rijeku, veli Ema.
Na pitanje gdje se vidi u budućnosti kazat će kako ju zanima sve vezano za mozak i srce, dakle, kardiologija ili neurologija. Od znanstvenog rada više je zanima klinički rad s pacijentima.
Ana kaže kako joj je neurologija u ovom trenutku najzanimljivija.
– Ali imam još šest godina za donijeti konačnu odluku. Sad zaista ne mogu reći sto posto, ali uvijek su me zanimali prirodni predmeti kao što je kemija. Do odluke za medicinu došla sam spontano u trećem razredu shvativši da se vidim samo tu i nigdje drugdje.
Fiziku sam poput ostalih najviše spremala jer mi je predznanje bilo nula, pa sam s pripremama i učenjem startala već u osmom mjesecu prošle godine. Biologiju nisam morala toliko pripremati, niti kemiju iz koje imam baš dobro predznanje, kazuje Ana.
Kiara kaže kako o specijalizacijama do sada nije puno razmišljala.
– Oftamologija mi je zanimljiva, ali pomalo, imam još vremena, veli Kiara.
Korini je baka medicinska sestra pa je od malena bila okružena ambijentom ordinacije i bolnice koji su djevojčici uvijek bili zanimljivi i nadahnjujući.
– Ja sam kroz cijelu srednju školu znala da ću u medicinu. Ali iskreno, malo me je “boljelo” tih šest godina studija. U četvrtom srednje sam prelomila i shvatila da tih šest godina proleti baš kao i srednja škola, smije se Korina.
Možemo li napisati u naslov: “Makarska, stižemo ti”, pitamo djevojke koje su još uvijek uzbuđene zbog uspjeha.
– Jesmo, uglas će sve četiri.
No dodaju kako se ne bi vratile odmah nego tek nakon nekog vremena. Kiara kaže kako ne može zamisliti živjeti bez mora, dok Korina dodaje kako su se njih dvije prijateljice uvijek šalile kako će zajedno otvoriti nekakvu polikliniku ili što već.
Mislite li da je to jedan plemeniti poziv?
– Mislim da to definitivno jest poziv, i nije za svakoga. Nijedan posao nije za svakoga, jasno, ali ako niste sto posto za to, onda nema smisla jer je u medicini previše žrtvovanja, rada i truda koje možete iznijeti samo uz istinsku motivaciju i ljubav, objašnjava Ana.
Ema će dodati kako teoriju manje-više svak može naučiti, no da je izazov više u psihičkom i mentalnom aspektu. – I važna je dobra organizacija, dodaje Korina.
Komentiramo kako su liječnici nekoć bili smatrani “bogovima” jer su posjedovali dragocjeno znanje, no da je danas i ta profesija podosta derogirana. Kao posljedica “kulta doktora” u prošlom stoljeću zasigurno je određeni dio birao tu profesiju zbog statusa.
– To nije bio moj motiv i to općenito nije najbolja motivacija. Medicinu treba voljeti i biti uporan, a ta upornost dolazi upravo iz ljubavi prema tome što učite. I zato mislim da je najveća motivacija ljubav prema predmetu, prema pozivu, prema pomaganju ljudima. To je najispravnije, a sve drugo može doći uz to, ali nikad ne bi smjelo biti glavna motivacija, odmah će Ema.
Ljeto planiraju provesti u rasterećenju od briga. I kako kaže Korina, pokušat će što manje razmišljati i što se više opustiti. Svjesne su da baterije treba napuniti jer akademska godina počinje već 16. rujna. I prvi kolokvij je već nakon dva tjedna!
No mlade Makarke posla se ne boje. I u trenutku svoje “slave” ne propuštaju sjetiti se profesora koji su im pomogli da uspiju upisati željeni fakultet.
– Molimo vas, napišite pohvalu prof. Nadi Zorkić za fiziku, kazuju djevojke, dok Ema ističe prof. Dragu Vukovića. Sjetit će se i subota sa prof. Željkom Puljić.
Ipak, da nisu bile uporne i posvećene svojem cilju, teško da bi im ijedan mentor na ovom svijetu pomogao. Jer njihova priča ne svjedoči samo o izvrsnosti po pitanju znanja, nego i onoga još važnijeg, radne etike i odgovornosti.
Ivona Ćirak
