Petar Kelvišer javnosti je u posljednje vrijeme poznat kroz svoju političku aktivnost, odnosno građanski aktivizam, no pokazalo se da smo u razgovoru zapravo više razgovarali o – glazbi. Nipošto zbog cenzure, nego činjenice da je naš sugovornik trenutno u fazi u kojoj glazba zauzima zbilja značajno mjesto. No razgovarali smo zapravo – o svemu. O obitelji i odgoju djece, o gradu u kojem živi, o onome što netko naziva sudbinom, a netko Božjim planom, o vjeri i o znatiželji koja ruši zone komfora, o osobnim transformacijama, pa čak i o teškim životnim situacijama.Serijal “Bez pituravanja” otkriva naše sugrađane koliko su spremni razotkriti se, a Kelvišera se, po našem sudu, kroz ovaj ležerni razgovor zbilja može pobliže upoznati.
Vjeroučitelj si, aktivist, glazbenik, donedavni političar, a bio si i novinar. Što bi od ovoga stavio na čelo, što na začelje?
Posao novinara bih stavio na zadnje mjesto jer se time više ne bavim. Kad sam prestao raditi kao novinar, pisao sam neke članke za IKA i Nadbiskupiju, ali u jednom mi je trenutku slaganje rečenica mentalno postalo baš naporno. Na predzadnje mjesto bih stavio ulogu donedavnog političara. A za posao vjeroučitelja moram reći da je to nešto ja zapravo – nisam htio biti. Dogodilo mi se spletom okolnosti. I moram reći da me to spasilo. Naime, dok sam radio na radiju, imao sam užasno malu plaću, a žena je radila povremeno uz stalni posao. Ujedno smo radili i sezonske poslove, a u jednom periodu smo bili kruha gladni.
Dakle zapravo nisi planirao biti vjeroučitelj?
Nakon završene opće gimnazije jedna opcija je bila upisati komparativnu književnost i povijest, a druga novinarstvo na politologiji. Kako sam bio u ludim adolescentskim godinama, nisam se pripremao za prijemni nego sam izlazio cijelo ljeto do 5 ujutro. Na prijemnom sam prošao prag, ali nisam uspio upisati i ostalo mi je – ili vratiti se doma, što mi je bilo neprihvatljiva opcija, ili upisati nešto drugo.Zajedno s nekoliko kolega koji su bili u istoj situaciji kao ja išao sam po Zagrebu i poput njih tražio mjesto gdje se možemo upisati. Na kraju sam upisao Fakultet družbe Isusove gdje sam završio religijske znanosti i filozofiju, tako da bih ja zapravo mogao predavati i etiku, i filozofiju, i logiku u srednjoj školi.
Uglavnom, kad sam to završio i kad sam se vratio doma, radio sam neke druge poslove i odlučio da moram, zbog financijske stabilnosti, poraditi na boljem poslu. U Mostaru sam stoga upisao nadopunu studija, tu sam položio 21 ispit iz katehetike i tako sam postao vjeroučitelj. Mislim da je sve to bio Božji plan. Jer kad nisam upao na prvi rok, polagao sam prijemni na filozofskom i dok sam čekao rezultate, molio sam Boga da prođem i da ću sve napraviti da bih upao. I danas vjerujem da je to zbilja bio Božji plan, da će me, baš u trenutku kad najmanje budem očekivao, staviti na mjesto na koje pripadam, čak ni ako toga u tom trenutku nisam svjestan.
Znači li to da ti je posao vjeroučitelja na prvom mjestu na našoj ljestvici?
Da, a nakon toga se vidim kao pjevača, pa onda kao aktivista. Trenutno se nekako više osjećam kao pjevač nego aktivist, jer imam i više aktivnosti na tom području.
Je li to samo faza ili ti je glazba nešto bitno s čime se ranije zapravo nisi mogao i stizao toliko baviti?
Trenutno prolazim kroz transformaciju i trebam naći nekakav novi put. Jer, ovo što sam radio do sada, radio sam upravo iz potrebe da se izbacim iz te monotonije i učmalosti ovog grada; da nađem razlog zašto sam tu. Što se tiče politike, ispalo je kako je ispalo. Moje obilježje je, inače, da osluškujem prilike i svjestan sam svojih resursa, nisam sklon tome da idem u iluzije. Ne idem kroz život kao bik, nego više procjenjujem je li nešto uopće ostvarivo. Neću se zavaravati da ću ikad biti astronaut. Tako da bih rekao da sam sad u toj nekoj fazi transformacije u kojoj glazba igra jako važnu ulogu.
Ljudi te poznaju kao prosvjetara, aktivista i “blitz-političara”, glazba nije baš nešto s čim bi te prvo povezali. Otkud glazba? I otkad glazba?
Iako nemam nikakvu formalnu glazbenu naobrazbu, ja sam se i ranije bavio glazbom. Bio sam dosta aktivan u zborovima, kako u Makarskoj u župnom zboru, tako i za vrijeme studiranja u zboru Cantores Sancti Marci, čiji su ondašnji studenti danas etablirani dirigenti. Imao sam talent, a odmalena sam bio u tom svijetu jer su moji roditelji pjevali u zboru. Kako me nisu imali kome ostaviti, “vukli” su me sa sobom. Tako da je glazba od djetinjstva prisutna u mojem životu. No ovo sada, pri čemu mislim na bend “Kugla”, to sam počeo raditi – kako ja volim reći – iz mižerije.
Zašto iz mižerije?
Opet se vraćam na posao na radiju gdje je plaća u to vrijeme za moju obitelj bila premala i ja sam morao nešto dodatno zaraditi. Apartmane nemam, nije mi se dalo po kužinama raditi, i onda sam si rekao: Pa zašto ne bih pjevao? Tako sam se povezao s Mirandom Ursićem i krenuli smo, mladi i nesigurni. U međuvremenu je Mirando otišao u Australiju i bio tamo 12 godina. Ja sam nakon njegova odlaska još godinu-dvije svirao s Marinom Ercegom i prestao, te narednih 10 godina nisam ništa pjevao. U toj 10-godišnjoj pauzi od pjevanja sam se počeo interesirati za civilne udruge, društvo, javne politike, aktivizam, zagovaranje javnih politika…
I onda je glazba pala u drugi plan i vratila se – kada?
Kad se Mirando vratio iz Australije i svečano objavio svojoj ženi da se više ne vraća u Australiju. U početku smo svirali obrade pjesama, premda je meni Mirando rano počeo gurati pod nos svoje pjesme. Kako je on dobar u gurkanju, tu je počela i baza našeg autorskog rada. Sad smo u nekakvom laganom dizanju, gdje imamo dosta gaža po hotelima, a sad smo imali i koncert u sklopu Maestralea i otvorit ćemo Toochepin.
Maloprije si rekao da ti je aktivizam predstavljao jedan put za traženje svrhe u učmaloj sredini. Znači li to da si tip koji mora naći različite načine da se izrazi ili je Makarska zbilja toliko učmala sredina da moraš tražiti opravdanja za ostanak?
Ne mogu to gledati objektivno, ja Makarsku vidim onako kako je ja vidim. Dok sam bio u srednjoj školi, meni je u Makarskoj zaista bilo super. Uslijedile su sjajne godine na faksu, a s time je došla i obitelj. U tom periodu fokus mi je bila briga za obitelj, a ne karijera. Onda je došla stabilnost; oboje smo, i Doris i ja, počeli raditi u školi. I onda sam se pitao: “OK, je li to – to? Relacija škola – kuća – crkva nedjeljom?”
Onda sam se počeo baviti aktivizmom, zainteresirao sam se i dosta sam se educirao. Išao sam na dosta edukacija od strane Mreže mladih Hrvatske, GONG-a, Foruma za slobodu odgoja… Bile su to više ljevičarske udruge, a mene im je najviše privukao dobar model za zagovaranje javne politike. Potom sam se uključio u Ruke, a kasnije ih i preuzeo. Promijenio sam statut, ciljeve i djelatnosti i u širokom smo se luku trebali baviti građanskim aktivizmom kroz zagovaranje, međusektorsku suradnju, povezivanje sektora…Nakon toga se dogodila SOS Osejava gdje sam na prvu bio malo zatečen, ali rekao sam si: “OK, ti si dvije godine teoretizirao, evo sad imaš priliku da vidiš hoće li ta teorija funkcionirati.”. Pridružio sam se i krenulo je. Imao sam tad osjećaj da levitiram, stres mi je bio “na sto”.
Koliko si iskustva i znanja stekao kroz aktivizam?
Jako puno. Naučio sam neke stvari o funkcioniranju lokalne politike, o gradskom vijeću…Što se iskustva tiče, što te ne ubije, to te ojača, pri čemu više mislim na politiku, no zapravo se sve nekako prelijevalo iz aktivizma u politiku. Što se tiče aktivizma, govorio sam uvijek da ne gledamo samo na cilj, nego način kako će se rasti i razvijati u tom građanskom opismenjavanju koje je kod nas nikakvo. Mi smo nepismen narod, građanski, politički, civilno…
I što bi rekao nakon tih godina iskustva u udruzi Ruke i UZOR Osejavu, kao i aktivnosti u politici, koliko smo daleko odmaknuli?
Nismo puno. Sve te inicijative koje su krenule od udruga i koje su trebale poslužiti njihovom osnaživanju i povezivanju, pale su u vodu, baš kao i Lokalni program za mlade. Nema tu nekog velikog pomaka. Sve ovo je jedna dobra šminka.
Vratimo se na iskustvo u politici. Glazba te očito vraća tebi, je li te politika udaljila od samog sebe?
Ja mogu reći da uopće nisam političar, intrinzično se uopće ne osjećam kao političar. Rekla bi meni jedna moja prijateljica da sam ja političar za Dansku, ne za brdoviti Balkan. U trenutku ulaska u politiku imao sam jednu vodilju – svoje znanje i to što mi je u tom trenutku bilo dobro u životu iskoristiti na način da dam sebe i da se bavim općim dobrom. Nisam želio živjeti poput hrčka.A ima malo i one iracionalne pomisli da će me Bog kazniti ako mi je dobro, a ja samo uživam u tome. Tad mi je bilo možda najbolje ikad u životu. Ali da, javi se ta misao: “Pero, jesi ti zaslužio da ti bude ovako dobro? Moraš dati nešto od sebe!”.
Kako se nosiš s tom krivnjom koja baš nije rijetkost u ovim krajevima?
Moram podsjetiti da sam iz tradicionalne katoličke obitelji gdje se često čula ona rečenica “Bog će te pokarat”. Dobro znam da je Bog čista ljubav, milosrđe i praštanje, i da mi sami sebe kažnjavamo, ali ostane to negdje prisutno.
Vratimo se na politiku. Što ti je bilo najodbojnije u tome? Tezgarenje, ruke namjesto ideja…?
Tezgarenje je jako loša stvar, ali ne možemo pobjeći od toga jer smo mi visokoruptivno društvo. Ja sam završio seminar o borbi protiv korupcije. I sjećam se kako sam klincima objašnjavao da prepisivanje ipak nije snalaženje nego – korupcija. Ali ono što mi najviše smeta je razočaranje u rad Gradskog vijeća za čije sjednice sam uvijek vjerovao da će voditi konstruktivnoj raspravi, gdje ćemo imati priliku objasniti zašto neke odluke nisu dobre. Jasno je meni da se za neke odluke glasa jer se mora glasati, ali svejedno mi nekad nije shvatljivo kako mladi ljudi nemaju potrebu izaći iz svojih cipela i pokušati se maknuti od ustaljenih praksi.
I jesi li ostao razočaran iskustvom?
To je teška riječ, ne dira me to na način da patim. Ali žao mi je da stranka nije išla ponovno na izbore. A nije išla jer nema ljudi. Naprosto nije imalo smisla da idemo samo nas dvoje. Nismo ni željeli na takav način. Mi ćemo i dalje pomoći, ali ne na taj način. Zapravo vjerujem da je i ta priča trebala tako završiti, da je Bog tako htio i – idemo dalje.
Vratimo se na aktivizam. Vodio si udrugu Ruke za bolju Makarsku. Što misliš, što ljudi vide kao bolju Makarsku, što ti vidiš, što vidi tvoj najbliži krug?
Radio sam svojedobno tribine o tome kako je Makarska metastazirala, potom o osobama s invaliditetom, kao i tribine o sudbini makarskog otpada. Došlo bi svega desetak ljudi. Kad sam napisao slogan “Za bolju i pametniju Makarsku”, prijateljica mi je rekla da ne mogu baš tako jer time vrijeđam ljude koji tu žive. Tako da bi bolja Makarska bila Makarska po nekim mojim mjerilima, ali to je nemoguće jer ne mogu svi razmišljati kao ja niti to treba biti tako. Realno, za mene je bolja Makarska sigurna Makarska, Makarska koja ima kvalitetan život za ljude, da usluge koje plaćaš kao građanin možeš koristiti na normalan i jednostavan način, bez kalvarije birokracije. I mogla bi biti zanimljivija jer je meni često sinonim za Makarsku – dosada.
Što ljudi vide kao bolju Makarsku?
Ljudima je bolja Makarska uglavnom u partikularnom smislu jer gledaju ono što je njima bitno. Ako ih nešto ne interesira i ne dotiče, onda ih nije briga. Ali tako je to generalno u Hrvatskoj, nije Makarska neka iznimka.
A što tvoje kćeri tinejdžerice vide kao bolju Makarsku?
Moja starija kćer živi u Zagrebu i ne razmišlja pretjerano o povratku, Anika je završila srednju školu u Splitu i nije da je nešto oduševljena s Makarskom. I ne očekuje očito nešto ovdje. Tako da bih rekao da nemaju nekih velikih očekivanja.
Što si ti naučio i što učiš od svojih kćeri?
Ja bih rekao da smo ih žena i ja, naravno uz vodstvo, prilično pustili da rastu kao divlja trava i obje imaju specifičan karakter. Pokupile su nešto od obje familije, i to od najintenzivnijih “primjeraka”. Njihov pubertet mi je bio dosta zahtjevan; Leona je kasnije “poludjela”, a Anika je “poludjela” već u 7. razredu. Tu sam naučio da treba biti uporan, da treba govoriti i da bez obzira na sve, treba primjerom pokazivati i imati povjerenje.
Obje su usvojile to da je nužna neka vrsta odgovornosti i neka vrsta povezanosti. Drže do toga. Jako su pravedne, boli ih nepravda i dobri su prijatelji. U svemu tome meni je najvažnije da su samostalne i da su odgovorne. Uvijek sam govorio: “Živi svoj život, budi neovisan, imaš koliko imaš i boli te briga.” A ne da si nekome na teret. Zazirem uvijek od obiteljskih parazita. Objema sam rekao da ih neću financirati do kraja života, pa se Leona sama financira, a isto je i s Anikom.
Dosta si temperamentna osoba, u kojem području ti je to najviše koristilo?
Najmanje u školi, a najviše u glazbi i politici. Ne možeš biti mrtvo puhalo, izaći na scenu i “zavijat”. Moraš imati karakter. U politici je poželjno, ali sve skupa nije to moje iskustvo, kako sam rekao, bilo na nivou koji podržava stav, nego je naprosto nepristojno. Bilo je u Vijeću dosta vikanja i vrijeđanja, a kroz to se ne pokazuje stav. Moram reći i da su mi se neki ljudi prestali javljati kad sam ušao u politiku. Ili bi mi se javili jako kiselo, dok bi prije obično zastali da popričaju.
Zašto? Jer si ušao u politiku koju preziru kao takvu ili jer nisi na pravoj strani?
Jer nisam na pravoj strani. Kad znaš tko koga preferira, onda shvatiš i otkud promjena u ponašanju. Zato je, uostalom, i dosta ljudi otišlo iz udruge.
Koji su profesionalni i osobni momenti u životu koji su bili najviše prosvjetljujući, momenti u kojima si preskočio najviše stepenica?
U profesionalnom svakako je to izrada Lokalnog programa djelovanja za mlade. Tu sam godinu dana krvnički radio, imao sam milijun aktivnosti i napravio sam ga ne temelju iskustva i rada s mladima. Nije bio prepisan. To je bio kvalitetan dokument i bio sam ponosan. Provodio sam i program “Eudukacija mladih o vrijednostima EU”. To sam smislio i napisao sam, s tim da mi je pomogla Lidija iz Mare. Kasnije su me zvali iz Ministarstva vanjskih poslova da mi kažu kako je jako dobro i sadržajno. No u tom sam periodu malo zapostavio djecu, a Doris je mogla koliko je mogla. Mislim da sam se tada mogao više baviti svojom djecom, a nisam.
A u osobnom životu?
Defifnitivno smrt roditelja u razmaku od devet mjeseci. Mama mi je umrla 1996., imala je karcinom, a tata je umro 1997. godine, od srca. Ja sam u to vrijeme još uvijek studirao.
To je užasan gubitak. Koliko ti je u tim godinama pomogla vjera koju si spominjao?
Puno, vjera mi i inače pomaže u životu. Ja imam osobni odnos s Bogom i često s njim razgovaram, evo ovako kao sad s tobom. Nekad se naljutim i kažem: “Zašto sad?!”. Onda kažem: “Molim te, Bože, ako je to nešto bezveze, nemoj me uvaljivat u to. Ako ima nekog smisla, onda ajde.” Ne bih baš puno mogao bez tog odnosa s Bogom. Meni vjera daje mentalno zdravlje jer kad neke stvari ne možeš, kažeš: “Ma što bude, bude.” To je oslobađajuće, a onda Bog učini svoje. Tako je bilo i s mojim pozivom vjeroučitelja koji sam spominjao. Htio sam upisati postdiplomski na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ali život me odveo u drugom smjeru i sad zaista volim svoj posao.
U smislu da si morao biti vjeroučitelj?
Da, puno sam puta to pomislio. Nije uvijek lako. Djeca nekad budu nezainteresirana, budu umorna, gladna, s nekim su se posvađala… Sve to utječe na njihov fokus. U takvim trenucima pomislim čemu sve to kad ih ionako nije briga. I onda shvatim da ta djeca samo žele pažnju, žele da ih netko pogleda, da im se da kompliment. Znaju me pitati gdje sam kupio cipele, ali isto to pitam i ja njih. Puno im znači kad ih se pita za mišljenje i kad ih se pohvali.
Ima djece s kojima je teško, pa čak i roditelji kažu da ne znaju kako će s njima. Onda okrenem na drugu stranu. Kažem tom djetetu: “Vidi kako si pametan i lijep, nemoj tako, ne priliči ti”. Moraš tako s njima. Nije to matematika.
U zadnjem intervjuu don Ante Žderić je rekao da je jedan od tabua uvjerenje da su vjernici konzervativni u smislu da bi sami vjernici trebali rušiti taj tabu. Koliko ti sam imaš izazova u rušenju takvih tabua?
Ispričat ću jednu anegdotu. Bio sam na jednoj edukaciji na kojoj su bile i udruge koje se bave zagovaranjem javnih politika, među kojima je bila i jedna lezbijska udruga. Kad smo završili prvu sesiju, navečer smo išli na piće i nisu mi najprije vjerovali da sam vjeroučitelj. Kad su vidjeli da sam ozbiljan, rekli su da sam srušio sve stereotipe o tome kakav bi vjeroučitelj trebao biti.Vjeroučitelj može slušati i izvoditi rock, vjeoučitelj može popiti čašu piva ili vina, vjeroučitelj može sudjelovati u prosvjedima koji nisu vezani za ideološka pitanja…
Istina je, ima ljudi i kolega u Crkvi koji su konzervativni, ali ja stvarno ne mogu biti konzervativan. Ne mislim pritom da sam previše liberalan, ali postoje stvari oko kojih treba biti fleksibilan. Danas pričati o nerazrješivosti braka je, na primjer, teško i blesavo, jer u razredu imaš pola djece iz rastavljenih obitelji. Osobno držim da je bolje rastati se nego živjeti u kaotičnom braku. No ja onda kažem djeci da vam ta zapovijed kaže da paze prije nego uđu u brak, da zaista sebi trebaju dati vremena i da odrastu koliko treba kako bi u ključnom momentu mogli donijeti odluku. Jer nije jednostavno biti u braku, brak je vječni kompromis i za to treba zrelosti.
Kako funkcionirate Doris i ti, kako se nadopunjujete?
Doris i ja smo dvije godine bili zajedno i oženili se. Došla je u trenutku kad mi je umro otac, a nedugo prije toga mama i ja tada nisam imao neke velike planove u životu. Kad sam ušao u brak i kad je došla Leona, čije je rođenje bilo velika prekretnica, dobio sam novu dimenziju u životu, dimenziju koja je sve promijenila nabolje. Zaista ne znam što bi bilo sa mnom da se nisam oženio s 23 godine. Moja nova obitelj dala mi je smisao i označila jedan novi početak. Čak kad pomislim i na glazbu kojom se danas bavim; da mi se tada događalo ovo što mi se događa sada, vjerojatno bih bio paun.
Oboje ste nastavnici. Kako to funkcionira, zdvajate li nekad zajedno nad novim generacijama djece koju je teško shvatiti?
Djeca nas znaju zezati pa kažu Doris: “Kako vi predajete biologiju i kemiju i znanstvenica ste, a vaš je muž vjeroučitelj?” Onda im mi kažemo da mi ni ne pričamo o tim temama. Mi pričamo o tome “jesi li kupio krumpire, zašto nisi kupio meso, gdje je auto…” (smijeh).Ma naravno da dijelimo i te priče, svatko od nas ima svoja iskustva, ali tako je kako je.
Kažeš da su se neke stvari u životu događale kad su trebale, reci mi čemu su ti u tim fazama poslužila baš ta iskustva, baš tim redom.
Sve što sam radio donijelo mi je neke posebne vještine. Kad sam počeo raditi na radiju, vrlo sam brzo skužio kako sabiti sadržaj, kako sažeti nekoliko sati svesti na par minuta. Kad sam došao u školu, rad na radiju mi je pomogao da uspostavim bolji kontakt s djecom. Kad sam počeo raditi s djecom, onda sam neke stvari iz škole prebacio u neformalno obrazovanje mladih, a nešto iz neformalnog obrazovanja prebacio u školu, tako da sam to znao lijepo ukomponirati. U politici mi je isto pomoglo iskustvo javnog nastupa.
Imaš li neki izazov koji bi volio ostvariti?
Glazba. Ne u smislu da budem neka zvijezda, ali volio bih imati neku stalnu ekipu s kojom bih putovao i širio dobru poruku i dobre vibracije. I naravno, imati od toga i neki novac kako bih mogao realizirati neke druge projekte.Što se nas tiče, mi smo indie pop bend koji se oslanja na nekakav zvuk 80-tih, sync pop. Imamo problem s gitaristima, ali valjda ćemo i to riješiti.
Tko piše tekstove?
Do sada je pisao Mirando Ursić, a zadnjih nekoliko pjesama sam napisao ja. Njegovi tekstovi su ljubavni, a ja sam mu u jednom trenutku da ne mogu više pjevati: voli me, ljubi me, diraj me. Onda sam napisao “Pet minuta” i to je pjesma koja opisuje mene. Napisao sam je kao što i naziv pjesme kaže, u pet minuta, dok sam pio kavu i samo mi je izletjela iz glave.
Bi li kao vjeroučitelj napisao i neku pjesmu duhovne tematike? I što misliš, kako bi to uopće prošlo?
Teško je naći nišu koja bi opisala naš bend jer smo malo čudni. I onda smo napisali pjesmu o nalaženju novog zvuka u kojoj jedan stih kaže: “Bože, daj mi taj zvuk, o Bože, ti mi daješ pravi put.” Rekao bih da je to duhovno.
Uglavnom, ja sam odrastao na glazbi koja mi nešto znači i ne mogu pjevati ni trap ni cajke, a ne mogu ni pop. Inspiriraju me neke druge stvari i pokušat ćemo od toga napraviti jedan kolaž. Naravno da moramo raditi kompromise kad nastupamo, jer u hotelima i u klubovima sviramo za novac koji nam je opet nužan da bismo mogli raditi nešto drugo. A to drugo opet ne bi opstalo bez novca.
Smatraš li sebe idealistom?
Jednim dijelom jesam. Prije sam bio puno više, sad sam ipak postao i pragmatičan. Ne na način da gazim preko ljudi nego na način da odustanem od nekih stvari. Valjda to dolazi s godinama; nije stvar u tome da s 50 godina budem na umoru, ali treba i birati neke bitke.
Je li te ta naivnost i štitila?
Da, sigurno da jest. Iako, govoreći o idealizmu, ja i dalje smatram da je demokracija najbolja vrsta društvenog uređenja, i da bi ljudi zaista trebali biti uključeni u javne politike, i da bi se trebali educirati i da bi trebali biti hrabrije za reći neke stvari. Od te ideje nisam odustao. Jer smatram da to nije tako teško, ni nemoguće.Uzet ću primjer; kad bi završilo Gradsko vijeće, znao bih čuti od ljudi: “bravo, bravo”. Onda bih ih uputio na objavu i kazao da je mogu lajkati. Od njih bi znao čuti: “ali ja ne smijem lajkat”.
S druge strane, kad sam ulazio u politiku, svi su mi govorili da će me se zvat doma i prijetit. U četiri godine to se nikad nije dogodilo. Ljudi se očito boje svega.
Imaš li neki ispušni ventil, osim glazbe?
Idem u teretanu, dosta plivam, obožavam more. Ispušni ventil mi je i druženje s prijateljima. Rijetko sam doma u smislu da ležim, dosadi mi i ležanje na plaži. Možda sam hiperaktivan. Mentalno doduše više nisam hiperaktivan (smijeh). Evo sad dok sjedimo ovdje u Rockatanskom, sjetim se kako smo ovdje pisali statut stranke, kako smo se ovdje družili; to mi je bilo jedno predivno razdoblje i koliko god je bilo zahtjevno, uživao sam u tome.
Tako su nastala i neka prijateljstva?
Točno. Bog te namjeri na neke ljude. Ivanu i mene povezale su slične estetske i umjetničke vrijednosti, zaista možemo pričati o svemu i svačemu. Isto tako Bog me spojio s nekim drugim ljudima, s nekima sam, poput Ramone, prijatelj od pete godine. Imam i prijatelje koje ne čujem često, ali znam da ih u svakom trenutku mogu nazvati. Držim do prijateljstava; nekad te netko može i nervirati u određenom trenutku, ali ne treba biti isključiv. Treba biti tolerantan i pomirljiv, a kad se sukob i dogodi, naći način da ga se razriješi. Ja jesam individualac, ali smatram da ne treba živjeti pod staklenim zvonom i samo po svojim pravilima.
Onda generalno voliš ljude?
Da, volim ljude. Bez obzira što mi neki idu na živce (smijeh).
Ivona Ćirak/foto Ozren Franić
