Marino Srzić jedan je od sugovornika s kojima bi se intervjui slobodno mogli raditi u nastavcima. U svakom slučaju, makarski knjižničar koji će iduće godine bilježiti četiri desetljeća rada u Gradskoj knjižnici, i koji je na neki način zaštitno lice ove institucije, nepogrešiv je izbor za serijal “Bez pituravanja”. Ne libi se reći što misli i ne pati od pretjerane političke korektnosti koja danas ubija ironiju, a koja je mislećim ljudima lijek za besmisao i glupost svakodnevice. Pa kome pravo, kome krivo.
Kroničar Makarske koji je od malih nogu prikupljao građu za svoje kolumne i knjige, ne znajući doduše odmah u koju će svrhu biti bilježenje zanimljivih priča i saznanja, kazat će kako je sve to bio jedan prirodan tijek. Tijek pretvaranja svih tih štorija u pisani trag traje i dalje, a Marino veli kako mu materijala ne nedostaje. S Marinom smo razgovarali o esenciji Makarske i o Makarskoj kakva je nekad bila, no pronicljivo oko našeg sugovornika uočava i na zanimljiv način tumači trendove koji nam se događaju danas.
Zašto voli antijunake više od junaka, zašto se slaže s tvrdnjom nekadašnjeg gradonačelnika Rismonda da je Makarska zlatna vrčina puna govana, no ipak je neopisivo “infišan” u tu Makarsku, što misli o “fetivim” Makaranima, zašto ga trend većeg čitanja pomalo straši i vjeruje li da ima nade za svijet u kojem se s jednakom lakoćom, kao samorazumljivi standardi, nameću i Nike patike i puške, pročitajte u intervjuu.
Bez pituravanja, ali sa – razumijevanjem.
Otkad radiš u knjižnici i kako si počeo?
Nije bilo nikakve druge opcije u životu nego da radim u knjižnici. Otkako slovkam slova, krenuo sam u prostorije stare knjižnice u filipinskom sklopu. Ne samo da sam tamo čitao, nego sam, što je za mene tipično, ćakulao, i što je za mene još tipičnije, ćakulao s gerijatrijom. Imao sam sreću da su tada radile teta Davorka Batošić i teta Vali Karalipeo. One su me na neki način uvele ne samo u svijet knjige i čitanja, nego i u nekakav svijet koji se zove ćakulonstvo, ali u pozitivnom smislu. Nema o čemu se nije razglabalo, i nema teme koju nisam slušao.
Završio sam srednju bibliotekarsko-dokumentarističku školu i odmah sam se zaposlio. Pokušavao sam s posla nešto studirati; upisivao sam svakakve fakultete, ali nijedan nisam završio. Ali to mi nije smetalo. Do diplome mi nije bilo, bilo mi je do neke nadogradnje koja znači samo meni i koja na momente izgleda potpuno besmislena. Jer stvari koje me zanimaju nisu meritorne za ovaj svijet, ali možda daju soli ovom svijetu i malo gušta. To je ono što je mene zanimalo i zabavljalo. U knjižnici sam se zaposlio 1986., što bi značilo da sam dogodine 40 godina u knjižnici i to me sigurno stavlja u veterane makarskih bibliotekara.
Na što si mislio kad si spomenuo stvari koje su tebi bitne jer daju sol ovom svijetu, na što si mislio?
Imao sam djetinjstvo okruženo starčadi i meni je to bio ne samo kompliment, nego je to bilo jedino što me zanimalo. Na što mislim? Na sve, na situacije koje su se nekad događale u Makarskoj, na pikanterije koje bi mi na uši došle kao djetetu, i koje isprva nisam razumio, ali sam tek kasnije počeo filtrirati i stavljati u neke gabarite koji su kasnije postali pisana riječ. Zbilja nisam imao klasično djetinjstvo. Rodio sam se u vremenu kad su još bili živi ljudi koji su rođeni u vrijeme Austrougarske i počeo sam prikupljati zanimljive podatke.
Djetinjstvo mi je prošlo u Rančića dvoru, gdje su bili redom ljudi drugačijeg socijalnog statusa, ali s pričama koje su uvijek imale jednu dodirnu točku, jedan zenit gdje se sve to skupljalo. A to je bila Makarska kakva je bila. S tim da Makarska kakva je bila ne reflektira samo Makarsku, nego jedno opće vrijeme koje je mene zanimalo. To nisu bili samo fakti kad je tko otišao u rat, tko se vratio, a tko poginuo, tko je surađivao s Nijemcima, a tko kurbao s Talijanima, tko je bio partizan, a tko ustaša…To su bile stvari koje govore o povijesti.
Danas lako dokumentiramo i bilježimo uz pomoć tehnologije. S obzirom da si odavno počeo te svoje ćakule s gerijatrijom, kako si i gdje to bilježio?
Ja sam pisao, pisao, pisao…Kad je tehnologija uznapredovala, koristio sam kazetofon Grundig veličine kantunala. Snimao sam na kazete i stid me reći da je dosta toga propalo. Kad bih se vrpce razbile, olovkom bih namatao traku, a kad bih ponestalo praznih, presnimavao sam preko drugih. Unatoč gubitku, ipak ih je dosta ostalo, a kako sam ja antiki tip, sve to i zapisivao. Pisanog materijala imam krcato.
Kad si slušao starije bio si mali. Kad si počeo bilježiti te priče i kad se javila tendencija pisanju?
Bila je tendencija bilježenju, samo nisam znao za što će to biti. Krenulo je kad je jedna poznanica rekla da bi bilo dobro sve ono što brbljam, da isto to i zapišem. Počelo je od Makarske kronike, preko Slobodne Dalmacije, u konačnici i na Makarska danas. Tu sam bilježio ono čega sam se sjećao i tu sam stvari ograničio na fikciju, koja je vrlo realna i vrlo moguća, građena na faktima i makarskom senzibilitetu. Druge stvari sam odradio ozbiljnije i tako sam ponosan što sam detektirao one dvije junakinje iz makarske kuge po kojima danas jedna ulica nosi ime.
Što te posebno zanimalo?
Posebno me fascinirala ta kuga koja je najtragičniji moment makarske povijesti i koja je odnijela više žrtava nego ijedna bojišnica, i koja je Makarsku potpuno zaustavila u jednom trenutku. Zamrznula ju je u vremenu, nestalo je sredstava, a na kraju krajeva i ljudi. Nestale su familije, nestala su prezimena, prekinuti su neki slijedovi, pravni, financijski, trgovački…To je jedno fascinantno vrijeme koje je pok. Marinko Tomasović sjajno sažeo u simpoziju o kugi.
Makarska o kojoj pišeš u svojim knjigama odnosno kolumnama otkriva galeriju živopisnih likova. Da li ti nedostaje to nešto što danas nazivamo autentičnošću? I živi li to i dalje?
Ja mislim da Makarska uspije inficirati ljude koji tu dolaze, ljude koje zovemo došljacima. Ona ih inficira nečim što je tipično za Makarske, a što je teško odrediti što to zbilja jest budući je dosta fluidno. Za Makarsku je autentično da su najvažniji došljaci.
Postoji jedna baza na kojoj se gradi makarski identitet, a nju detektirati je teško. Govoriti o autentičnosti i završiti na torti makarani je tužno. Postoji jedan karakter koji se izgradio i koji je došljake na početku primao na nož, međutim, vrlo ih je brzo prihvaćao na jedan način koji je, ajmo to tako reći, autentično kurbanjski. Ako ti je došljak trebao da ti posudi šolde i ako ti je trebala usluga od njega, onda si ga prihvaćao preko toga. Ali si ga isto tako prihvaćao ako je on preuzeo uzance tvoga grada.
Nerviraju me one priče o ribarima i težacima i tovarima i pokušaj da ih se proda pod autentičnost. Nisu svi bili ribari i težaci i nije svak imao magarca. Neki nisu imali ništa. Uvriježeilo se uvjerenje da je gradsko stanovništvo onog razdoblja u Austrougarskoj, Kraljevini Jugoslaviji ili do onoga rata živjelo bolje. Istina je da je živjelo puno lošije. Seosko stanovništvo je ovako ili onako ubiralo neke plodove od te tužne poljoprivrede, ali ona je opstala i davala dobre rezultate u maslinama i vinogradima.
Primjerice, bilo je toliko curica koje su nosile spuštenu kosu prema dolje jer su ispod te spuštene kose uglavnom bile ušne resice kojih nije bilo. Izvor su bile pantagane koje su u nenormalnom broju opstale u gradu, a higijenske navike su bile očajne. Seoske su djevojčice ipak bile nešto bolje i zdravije; ako ništa, a onda jer se radilo aktivno na tome da ti miš ne uništi plodinu.
Što bi onda bio makarski identitet?
Kad bi nešto prodali kao makarski identitet u paketu, to bile pjesma, spiza, skandali i ujedinjenje u tragediji. Makarska je tu uvijek bila tankoćutna i jako je dobro odgovarala na potrebe onih koji su upali u teške krize.
Socijalne razlike nekoć su bile veće, ali su na igralištu života bile puno manje. Puno su se češće igrala djeca hiperbogataša i hipersirotinje nego što danas se igraju djeca koja imaju super tenisice Nike i tenisice iz Lidla. Danas je puno veća razlika iako tako ne izgleda. Danas svi izgledamo jednaki, uniformirani, i mislim da je to puno veće siromaštvo. Nekad su bile razlike veće, ali po pitanju prijateljstva, tugovanja, suživota, situacija je bila puno bolja i ljudskija i toplija.
Pjesma je apsolutno važna, nekad se pjevalo svugdje i uvijek. I spiza je hipervažna. Ima ona poslovica “oslobodi me bože podgorske mudrosti, baškovoške oholosti i makarskih marendina”, Pritom se ne misli da su makarski marendini loši, nego se misli da se o njima toliko opsesivno govori da je više dosta.
Što misliš o sintagmi fetivi Makarani?
Meni se diže kosa na glavi kad čujem izraz “stara obitelj”. Svi koji smo opstali i nosimo prezime, svi smo stare familije, inače nas ne bi ni bilo. Ako ćemo gledati teritorijalno, onda bi bilo točnije reći autohtone obitelji, ali meni to zvuči kao autohtone životinjske vrste i mrzim to. Izraz fetivi dolazi od jedne mletačke sintagme koja je pokušala s fetivnošću biti pejorativna prema onima koji su tek došli. Međutim, ako ćemo gledati koja prezimena najduže opstaju u maticama, to nam govori u prilog tome da su se ti ljudi znali snalaziti u svoje vrijeme i da su tako opstali, da ih nije pomela kuga, da je bilo dovoljno muškog poroda koji je uspio zadržati prezime…
Makarani su svi koji žive u Makarskoj, koji poštuju temeljne vrijednosti grada, koji se solidariziraju sa svojim gradom i koji svojim radom daju nešto gradu. Sve druge verzije me nerviraju.
Kako se žestoko bavim genealogijom, nailazio sam na ljude koji su htjeli falsificirati svoje porijeklo, što je meni bilo ne suludo nego žalosno, dekameronski, grozno…Jedan dio moje obitelji, doduše tek u petom koljenu, dolazi iz Zavojana. Prije tog saznanja sam bio jako depresivan što mi cijela familija staje u krugu Tučepi, Krvavice, Makra, Kotišine, Velikog Brda, Brača…Taj iskorak u vlaško je meni bio tako drag da sam kolegicu koja radi na projektu zamolio da mi nabavi te zavojanske papire, jer ću s time iskoračiti u Zabiokovlje. Pitala me zašto to sebi radim kad me može smjestiti na bilo koju granu…To je velika žalost i tuga. Međutim, ljudi će, koji budu čitali intervju, možda promisliti kako je to glupo. Ali bit će i onih koji će pomisliti “ajme, ako tko otkrije da sam od tamo”. I to je suludo.
Postoji nešto što se zove novac i uspjeh, i koliko god to zvučalo surovo, to je svakako bitnije nego porijeklo. Jer porijeklo ti može genetski davati neke predispozicije da budeš uspješan, ali ostalo je rad. Diči se onim kakav jesi, a ne odakle si.Meni osobno je bitno da je čovjek taj kojemu je Makarska u srcu i koji radi na tome da Makarska bude bolje zajedno s njime.
Vratimo se na prošlost Makarske. Pomisliš li ponekad da si se rodio u krivo vrijeme ili možda bolje da pitam koje te razdoblje najviše privlači?
Možda će zvučati malo perverzno, ali najviše me privlače razdoblja koja su bila preludij zlu. Zanima me ta geneza zla, ali naravno da se ne bih volio naći usred velikog rata i pokolja, pred neku veliku bolest ili katastrofu. Zanima me vrijeme koje je prethodilo i volio bih znati je li se to moglo spriječiti na neki način.
Zanima me tako što se to događalo uoči velikog fašizma i nacizma, jako me zanima gdje su ljudi pogriješili i zarazili se kugom, je li tko osjetio prije potresa što će se dogoditi, zanima me kako je došlo do toga da su usred potresa ljudi izlazili i krali po kućama. Sva ta vremena pred krešendo velike katastrofe me zanimaju. Volio bih znati gdje je korijen, gdje je nukleus zla. U samo zlo ne bih volio uskočiti nikako.
U svijetu književnosti postoje promatrači i protagonisti. Po ulozi u društvu si promatrač, ali gdje bi se svrstao po svojoj osobnosti?
Svakako sam promatrač. Za biti promatrač treba postojati nešto što ćeš promatrati, ali ne uzimam to kao neku nižu kategoriju života, dapače. Istina, netko mora i djelovati. Promatranje slovi kao komodno, ali ako se ufuraš potpuno u njega, nije komodno i može te više koštati nego djelovanje. Više se ja mogu uzrujati na izjavu političara, gradskog vijećnika ili predsjednika države i Vlade, nego oni sami. Oni će to reći, zaspati, pobrati eventualno maslo ako ga ima, slegnuti ranenima ako su fulali, a ja ću patiti jer sam od tih ljudi koji su opsesivni i koji uvijek razmišljaju je li moglo drugačije i bolje.
Tu uvijek leži ona zamka. Ako misliš da je moglo biti bolje, zašto nisi učinio bolje? Pa ne znam zašto nisam, vjerojatno jer ne mislim da imam toliko kapaciteta da bih mogao zastupati interese drugih na njihovu dobrobit. Ta moja samokritičnost me možda na taj način paralizira da budem netko tko nije samo promatrač. Ali bez lažne skromnosti, mislim da sam pritom pošteniji nego oni koji djeluju, a loše djeluju; ili zato jer to ne znaju, ili još gore, ako to znaju. To ih čini lupežima koji ti ne kradu samo lovu, nego kradu život, identitet, dobre dane…
Ali to govori o onome što se zove demokracija , gdje neki od nas uporno izabiru nekoga ili po čistoj inerciji, ili tradiciji. U stilu “otac mi odabrao toga pa ću i ja”, “uostalom, ako izaberem nekog drugoga, zar ću primijetiti”, “ovaj je naš, zar će nam biti drugačije”…I tu fali malo revolucionarne injekcije. Mislim da revolucija donese odlične stvari, ali ja sam kukavica po tom pitanju i bojim se takvih situacija. Može biti da sam konformist, ali ne u negativnoj konotaciji. Nisam građanin pokorni nego građanin pristojni.
Je li teško biti glavni glumac u maloj sredini kao što je Makarska?
Teže je nego u većim sredinama. U malim sredinama je fokus više bačen na pojedinca, više te ljudi zna, više ti ljudi zna pozadinu…U malim gradovima su ljudi skloni kritiziranju. To je teško, ali mene uopće nije briga što je to teško. Onaj tko se odlučio djelovati na primjer politički, taj zna što sve to nosi, pa apsolutno mora podnositi oštricu kritike i ćakule, mirno i bez maltretiranja ljudi svojim frustracijama. Ima takvih koji ljude maltretiraju svojim frustracijama i opravdavaju se svojim osobnim problemima. Oni su fulali i uopće ne znaju što rade. Sve bi to trebali staviti u jedan škafet dok djeluju jer ako si htio odlučivati i nešto dobro dati gradu, državu ili svemiru, onda molim lijepo, strpi se i napravi žrtvu. Jer ja i svi ostali trpimo žrtvu dok trpimo tvoje greške.
Isto tako, svaka čast ako napravi dobru stvar, un tom slučaju dajemo ti nekakvu potporu.
Spomenuo si maloprije da Makarsku obilježavaju i skandali. Koliko ljude ograničava, i to ne samo u političkom djelovanju, to nešto što se naziva predznanjem ili uvjerenjem da ljudi o nekome nešto znaju?
Skandali mogu biti plodonosni ako iznesu na površinu nešto loše. Mogu biti i kočnica jer se bave glupostima koje usporavaju proces koji bi mogao biti pozitivan. Kad sam spominjao skandale, mislio sam na skandale na razini dvora, na razini gdje se dvije iz kale čupaju za kose jer jedna šuruje s mužem druge, i na kraju završe pijane. Tako nešto se dešavalo u Makarskoj. Čupaju li naši političari kose pa završe u saboru na menzi za lovu koja će biti manja nego ćemo mi ovdje platiti kavu, to su već posla koja nazivamo šporkarijama.
Prema tome, mislim da su skandali potrebni i bila bi velika opasnost da skandala ne bude jer je to najdemokratičniji običaj. S predstavkama pismenim i prikupljanjem potpisa, kad napraviš nešto skandalozno, stvari će se nekako pokrenuti.
Koji su tvoji omiljeni likovi, iz makarske povijesti ili literature? I voliš li više junake ili antijunake?
Apsolutno sam skloniji antijunacima. Tko je sklon samo junacima, misli mu moraju biti dosadne. Ako infišaš u nekakav svijetli lik, ti upadaš u situaciju da nikad nećeš biti taj koji će htjeti postati bilo kakav lik. Antijunak je netko tko je izazivački, koji te bocka, koji te natjera da preispituješ neke svoje situacije, koji te na neki način vodi na put da budeš – ne nužno originalan – ali barem svoj. Oni su nekakav lighmotiv, smjernica da budeš svoj i da prepoznaš kako su poznati antijunaci bili svoji. Pa ajde, idem i ja probat na svojem teritoriju, u svojoj kali, u svojoj Makarskoj, na rivi, Lištunu…Pritom mislim na biti svoj ali u pozitivnom smislu; da napraviš nešto što se nitko do sada nije usudio, a drugi čekaju da to netko napravi, pa će krenuti zajedno s njima.
Što se tiče likova koji su mi dragi, to je Melkior Tresić iz “Kiklopa”, njegov antiratni stav i njegova nesretna potreba da se odupre ratu i Kiklopu Polifemu, a čini se da je ovo vrijeme melkiora tresića. Samo ne znam koliko će melkiora htjeti biti na fronti. Postoje dronovi, ali tim dronovima ipak neki melkiori moraju upravljati. Drugi lik koji mi je važan je lik Malog iz romana “Mirisa, zlato i tamjan”. To se na neki način nastavlja na moj život, jako se tu nalazim jer sam se uvijek nekako nalazio uz stare ljude koji su bili potrebiti moje pomoći. Čak i jedna osoba iz mojeg života je vrlo slična glavnoj junakinji iz “Mirisa, zlato i tamjan”. Koga zanima, neka pročita; neće tu biti puno cvjetića, leptirića u trbuhu…Bit će više onoga što je svakodnevica, a to je vrčina, probava, rane i uostalom sve ono s čime život završava.
S kojim nas spoznajama suočavaju mirisi, zlato i tamjan, odnosno sve to s čime život završava?
Tu negdje probija moja vjera, moja vjera katolička. Možda otrcano zvuči pozivati se na nužnost križa; jučer je bilo Uzvišenje svetoga križa pa je naš kapelan imao dobru propovijed i govorio o križu kao nečemu što je moguće postalo banalizirano. Ali drugačije ga ne možemo zvati ako smo vjernici. Da sam budist, rekao bih drugačije, da sam musliman, rekao bih drugačije. Ali stvarno mislim da se treba nositi s problemima, s križevima…Svaka druga situacija je negacija života, to je gubljenje prava da si čovjek. Moraš se nositi s križem. Onaj tko to ne može, mislim da ima neku falingu.
Ne mislim pritom na psihičke bolesnike nego ljude koji nemaju iskustva. Postoje ljudi koje sam upoznao neke ljude u svojem životu koji su živjeli dobro, živjeli kvalitetno, a umrli su kao da su prošli kroz život, popili kavu i otišli kući bez ikakva iskustva. Danas ih pamtim kao ljude koji su dobro živjeli, ali ja ne bih volio tako živjeti. Oni ništa nisu spoznali, trčali su za ovim, za onim i ništa to nije bilo amoralno, sve je bilo regularno. Ali ja ne bih volio biti od takvih i umirati s riječima: Porez je ekstremno visok! Ili kakvo je danas vrime! Ili zagorio ti je tingulić.
Takve sam ljude imao u svojem životu. Ja mislim da su oni prošli lišo, ali loše. Na neki su način zafrknuli život, ali to nije to to. Treba malo, kako pjeva Traviata – croce e felice.
Jesmo li onda naivni kad se užasavamo od otkazivanja tijela i povezujemo to s gubitkom dostojanstva?
Ljudsko dostojanstvo ne pada na pokakanim pelenama. Pokakane pelene se dešavaju ljudima koji su stariji ili koji su bolesni. To ni najmanje ne uzima dignitet čovjeku. Ima puno smrdljivijih sadržaja u svakodnevnici, na svakom kantunu. Puno tu više smrdi, eto apropo one rečenice koju je izrekao dobri i pametni gradonačelnik Rismondo, a to je da je Makarska zlatna vrčina puna govana. Pritom nije mislio da Makarska smrdi nego da ima takve resurse koje njeni građani ne znaju iskoristiti i usmjeriti u pravo vrijme. Mislim da nas to prokletstvo prati i danas.
Kad si zadnji put pomislio na tu izreku?
Ja na to pomišljam čim izađem iz kuće. Prvo, kad vidim neke ljude, drugo, kad mi ti ljudi objašnjavaju neku situaciju pa vidim da je to nešto što smrdi, a treće kad vidim neke situacije po gradu, a koje mi govore da pravi resursi nisu dobro iskorišteno ili pak da su preskupo plaćeni da bi se svidjeli.
Čuvar si tradicije, no isto tako imaš jednu dozu ekscentričnosti i lako bih te zamislila u nekoj većoj, društveno dinamičnijoj sredini. Pitala sam te nekidan bi li se rodio u drugo vrijeme, pomisliš li isto i kad govorimo o mjestu. Bi li volio da si rođen negdje drugdje, bi li ti bilo lakše?
Ja sam toliko ufuran u Makarsku da ne mislim da sam rođen na krivom mjestu. Ali ponekad pomislim da sam rođen u nekoj krivoj Makarskoj – to je razlika. Makarska je ono što jest, ja je takvu volim, pokušavam ju takvu sačuvati kroz bilježenje svakodnevice. Ona je signifikantna, ona otkriva pravo stanje stvari. Ubacujem li dozu ekscentričnosti u sve, mislim da nisam, jer mislim da uopće nismo svjesni koliko su nam preci bili ekscentrični. Ante Kačić Peko je bio makarski plemić i bio je sjajan odvjetnik iako se time nije morao baviti, budući je imao dovoljno sredstava. Jedina opsesija mu je bilo prikupljanje vrčina. Prikupljali su se uzorci rosenthala i najboljih marki i bila je to jedna sjajna kolekcija koja je nažalost propala nakon što je svoju imovinu ostavio Gradu.
To su ti sitni ekscentrici koji Makarskoj daju boju velikih sredina. Imali smo ljude koji su bili vrlo revolucionarni u svojim istupima i zato su plaćali porugama i koječim, ali je bitno da su postojali i da su opstali i da se nakon njihove smrti njihove reakcije opisuju kao drage, simpatične pa čak i pametne. Dok su bili živi, što je bolest svakog malog mjesta, bili su na meti poruge. Oni su plaćali cijenu toga, ili nisu znali drugačije pa su furali svoje. Ja mislim da furam svoje i ono što se možda naima ekscentrično, nije ekscentrično nego je danas sve uniformirano.
Čim ne podilaziš trendovima, odmah si na svoju ruku?
Čim si obukla veštu koja trenutno nije hit, nego nešto što ti je ostalo od pokojne babe i što će preksutara biti hit, a ti onda nećeš htjet za inat obući, već si ovakav ili onakav. Ekcentrici su nešto što daje šug i boju svijetu. Da smo svi uniformirani, to bio jadan svijet, a idemo prema tome.
Danas se nameću imperativi savršenosti pa sve postaje uniformirano?
Savršeno je ideal, a kad je uniformirano ne može biti ideal, na kraju krajeva. Težnja da budeš kao drugi, i koja je u trendu, tužna je, jadna i opasna. Kao što svakome možeš nabiti Nike patike na noge, na isti način mu možeš uvaliti pušku u ruku. To su ljudi koji gledaju jednosmjerno i ne vide druge opcije koje život možda ne bi učinile lakšim, ali da se barem u njemu možeš ostvariti i da u toj areni života drugome ne naškodiš. Uniformirani su skloniji naškoditi drugome nego oni koji su drugačiji, oni koji žive izvan uzanci koje trenutno vladaju svijetom.
Pritom ne želim optužiti one jadne Nike patike što Gaza grca u gladi, ali svakako je s uniformiranim ljudima lakše manipulirati. Jedino što znaju je standard i naredba. Ondje je naredba izgladniti nekoga, a ovdje je standard obuti nešto što je u modi.
Misliš li da je to u korelaciji sa znanjem, čitanjem, kritičkim razmišljanjem? Ustvari izostankom toga?
Kritičkog razmišljanja nema jer smo lijeni, a iz lijenosti proizlaze najgora zla. Ljudima se sve servira po medijima i to se uzima kao nešto što je prava mjera stvari. Iako oni koji su odredili mjere stvari nisu ih odredili jer su one prave kvalitete, nego jer se dobro prodaju.
Bi li se složio da novije generacije manje čitaju i vrijeđa li te to na nekoj razini? Pravu revoluciju u novom čitanju u knjižnici je doveo lik koji se zove Harry Potter. Djeca su ponovno krenula čitati. Kao vjernik se ljutim kad svećenici govore o Harryju Potteru kao o zlu, pri tome bih morao optužiti sve priče koje su nam pričale babe, a koje su bile daleko strašnije od bilo koje strašne situacije u Harry Potteru.
Da li manje čitaju? U mojoj skoro 40-godišnjoj praksi mogu primijetiti da se čitalo enormno puno kad je bio je rat. Valjda su ljudi pokušavali pobjeći iz stvarnosti kroz knjige.Kasnije su došli neki novi trendovi su doveli da netko stalno čita. Tolkien se odavno čita, ljudi ga čitaju ima 100 godina, a kasnije se počeo čitati tek sa serijalom “Gospodarom prstenova”. Sve to dovede nekoga do literature koja je vrjednija.
Mene to ne vrijeđa kao knjižničara, čak bih rekao da stvari idu nabolje i da ljudi više čitaju. Zašto čitaju više, strah me pretpostaviti, jer veliko čitanje uvijek prethodi velikim nesrećama. Ljudi su prije 2. svjetskog rata puno čitali, u vrijeme rigidnog komunizma su čitali knjige koje su bile na nekakvim crnim listama… Komodna vremena donose najmanje čitalaca. U SSSR-u su ljudi najviše čitali, a u Americi najmanje.
Da li si naučio prepoznati ljude i otkriti nešto o osobnosti i karakteru iz onoga što čitaju?
Jesam, odmah, to je jako lako. Onaj tko traži knjigu Agatha Christie “Leš u biblioteci” nema namjeru ubiti mene, ali izbor mi govori o nekome inteligentnom kome je do zabave sa zapletom. Prepoznajem mlade ljude kad traže stvari koje su “pametne”, neke opće vrijednosti iz filozofije, etike, religije…Ti se ljudi kasnije razvijaju u prave mlade pametne ljude koji su nada svijeta. Oni su dokaz da svijetom ne hodaju smo glup, gluplji, najgluplji, nego ljudi koji streme nečemu i koji traže odgovore.
Mogu prepoznati kad mi dođe umirovljenica kojoj je dosta rada u životu pa traži ljubić jer joj treba nešto što će je zabaviti. Mogu prepoznati nadobudne koji čitaju samo ono što je u modi, pa se ponekad pitam hoće li od toga nešto razumjeti. Ono što je zanimljivo, a malo pikantno, jest ono što sam nalazio u knjigama. To me dovodilo u situaciju ne da se posramim ili promijenim mišljenje o ljudima, ali je to svakako bio jedan bezobrazan ulazak u njihove živote njihovom krivnjom.
Što su ljudi ostavljali u knjigama?
Ostavljali bi račune, oproštajna pisma, testamente, prezervative…Najbolja i najdraža situacija je kad mi je jedna žena vratila knjigu, a ja odjednom osjetio intenzivnu glad. Iz knjige je vonjala feta pršuta. Jednom sam našao povelik iznos novca i odmah nazvao mamu od te djevojčice koja je skupljala novac za ekskurziju. Bile su to tri ili četiri plaće jer je skupljala za cijelu generaciju.
Postoji li neka zajednička crta ljudima koji su na vlasti u smislu izbora knjiga? Ili neizbora knjiga?
Zajedničko im je da nemaju vremena za čitanje, a ovo “nemaju” je pod navodne znakove. Još je zanimljivije da su mi profesori hrvatskog jezika bili najrjeđi čitatelji od cijelog nastavničkog zbora. Možda ljudi kući imaju knjižnicu pa čitaju, ali su manje čitali od nastavnike matematike ili fizike.
Isto je s političarima. Ja neću navoditi imena najvećih nečitača, onih koji nikad nisu posudili knjigu, jer bi to nekoga ponukalo da nešto zaključuje o političkim preferencijama. Ja to nosim na čelu i zna se za koga jesam, i za koga nisam.
Ima dakle tog snobizma da se netko na vani predstavlja kao načitan i intelektualac, a nikad ništa ne posudi iz knjižnice?
Naravno, iako je pitanje što je to intelektualno. Danas nije vrijeme finog veza ili finih uradaka, danas je vrijeme McDonaldsa.
Koje su tri tvoje omiljene knjige?
“Proljeća Ivana Galeba”, “Kiklop” i “Mirisi, zlato i tamjan”. Volimi Krležu, može me zamantati Elena Ferrante, ali ne dugo jer vidim da se i to uniformiralo. Neke knjige mogu uvijek otvarati. Jedno vrijeme sam jako čitao povijesne romane; volim, recimo Zagorku jer ju promatram kroz okular onoga što je učinila za hrvatsku čitalačku publiku, a to je da su čitale i sluškinje i gospodarice.
Volim “Grupni portret s damom”, volim njemačku književnost, i uvijek sam sumnjičav prema američkom. Skloniji sam europskoj književnosti i pokušavam pratiti sve naše pisce, pa taman bili i lošiji. Ja ih uporno čitam i mislim da je to važno jer sam iz Hrvatske.
Tko ti je otkriće?
Pavičić na primjer nije otkriće nego stanje koje se desilo. Otkrića su mi, budući volim publicistiku, sadržaji zavičajne tematike iz Splita, Trogira, Sinja. Ti autori pišu takve detalje za koje sam jako zainteresiran.Neću govoriti o ljudima koji su drugima otkriće jer bi to govorilo o mojim preferencijama, ali mislim da se otkriju neke šablone i ide se za jeftinim.
Da pišeš knjigu o sebi, kakav bi naslov bio? Bar radni naslov?
Bio bi “Opet sam se zeznio”.
Plaši li te mogućnost da bi književnike mogli zamijeniti botovi? Je li čovjek zamjenjiv?
Nije čovjek zamjenjiv, mene to čak možda i plaši. Sve to što ovo vrijeme nosi može učiniti i dobro. Čovjek je opasna beštija i sve ovo što se događa vuče na Orwella, na Huxleya, Margareth Atwood…Ipak, unatoč tome, postoji sjeme nečega što se zove Božanska čestica. To je nešto što je nadnaravno, a što je ukomponirano duboko u čovjeka i što će stvari opet dovesti bar do toga da ne mučimo sebe i druge. Mislim da je to vrlo važno. Ovo najprije govorim kao vjernik, da ima nade. Ali plašim se, svi se plašimo. No ipak, taj strah može izazvati i nešto pozitivno.
Kad si joj zadnji put svjedočio i pomislio kako ipak ima nade?
Ja svjedočim i mi svjedočimo svaki dan, problem je što to ne možemo prepoznati. Mene je stid što ja sad ne znam što reći, ali sam siguran da je netko u mojoj blizini, u Burkini Faso ili na Kamčatki učinio nešto što je u redu. Zvučat ću kao župnik, ali stvarno bi se trebali okrenuti pozitivnom. Zvuči možda parolaški, jer kako gledati pozitivno kad slomiš nogu. Međutim, postoje ljudi koji vide pozitivnu situaciju u svemu i mislim da su oni velika energija svijeta. Ne prenose ju na načine koji moraju biti deklarativni, nego mogu biti i transcendentalni. Ja sam vjernik i mislim da mi treba nekakva veza, moram na neki način biti korisnik neke kuće mobitelne da bih došao do razgovora s drugim. Ovo sam sad banalizirao, ali to je ono što je moja Crkva. Institucija je tu jedna spona koja, što se mene tiče, nikad nije sputavala nego oslobađala.
Razgovarala: Ivona Ćirak/foto: Ozren Franić
