Politika ne ide u našu butigu koju smo – možda i nadobudno – nazvali “Bez pituravanja”, no to što smo barem na ovom terenu razoružali prizemnu i često prljavu politiku kakvu poznajemo, ne znači da nećemo porazgovarati i s gdjekojim aktualnim vijećnikom. Karlo Glavičić SDP-ov je vijećnik u ovom sazivu Gradskog vijeća, ali je i specijalizant psihijatrije, grane medicine koja je apsolutno zanimljiva za naš serijal.
30-godišnjeg Glavičića na prvu biste teško zamislili kao političara, možda i zato jer nije dosadan poput većine ostalih, no unatoč jednoj dobrodošloj dozi ekscentričnosti, naš mladi sugovornik kazat će kako je zapravo dosta pragmatičan i kako, uz svo poštovanje prema teoriji, neke stvari voli iskustveno naučiti. Razgovarali smo – očekivano – najviše o mentalnom zdravlju, razgovarali smo o tabuima u našem društvu koje si voli tepati kako je napredno i tolerantno, a dotaknuli smo se i pitanja poput odgovornosti, potrebe za pripadanjem, razočaranja mladih ljudi u sustav…
Uostalom, u nastavku čitajte koja je Karlova priča.
Reci nam kako si odabrao psihijatriju?
Najprije sam pokazivao interes za obiteljskom medicinom, a potaknula me neka moja pretpostavka da su ljudi, s psihičke strane, dosta nečisti. Vidio sam da mogu s ljudima razgovarati i da imam dosta živaca za to. Ne mislim pod tim da sam osobito smirena osoba, ali rekao bih da toleriram različite ljude i da mogu slušati.
Inače, obiteljska me najprije privukla kad sam prepoznao da težim nekom arhetipu obiteljskog doktora, ili recimo – starog mudraca. Za mene su taj arhetip predstavljali moj liječnik dr. Matko Josipović, ali i dr. Luigi iz Malog mista, a po glumcu Karlu Buliću sam dobio i ime.
Na specijalizaciju koju sad završavaš u županijskom Domu zdravlja najprije si išao u psihijatrijsku bolnicu na Ugljan. Kako si se odlučio na to?
Dok je bila korona radio sam neke poslove i vidio da se otvorio natječaj na psihijatriji na Ugljanu. Prijavio sam se i dobio specijalizaciju. Doduše, bio sam jedini koji se prijavio (smijeh).
Znači li to da si hrabar?
Ne znam jesam li hrabar ili sam samo bio glup, lud… Uglavnom, odmah mi je bilo jasno da je to hardcore psihijatrija, a to mi je i rečeno na početku od strane dr. Vitomira Višića, mog prvotnog mentora koji me zapravo i uhodao ne neki način u posao i sam posao psihijatrije. Kad smo obilazili bolnicu, napomenuo mi je kako su na Ugljanu teški slučajevi. Iako sam imao neka saznanja kakva je situacija u psihijatrijskim bolnicama, ipak je druga stvar doći i vidjeti što se dešava, kako je na terenu s ljudima i kako funkcionira sam sustav. U samoj bolnici je, inače, 300-tinjak pacijenata.
Kakvo ti je bilo iskustvo?
Vrlo interesantno, ne na način kako sam očekivao, ali naučio sam jako puno o sustavu. Naučio sam puno o psihijatriji, ali naučio sam i – raditi. Jer iskreno, kad sam došao s faksa, nisam imao nekog radnog iskustva, niti ozbiljnu radnu naviku. Trebalo je vremena, a mentor je stvarno imao puno strpljenja za mene. Pojasnio mi je koji je pristup potreban i dao mi je malo prostora i vremena.
Je li bilo teško živjeti na otoku i raditi u psihijatrijskoj bolnici?
Jest, bilo je teško. Bio sam dosta izoliran jer sam živio u Preku na otoku i nisam imao baš nekog kontakta s ljudima, a i boduli su osebujni. Imao sam u to vrijeme u blizini neke kolege s faksa, no i oni su radili, a “uhvatiti” kolege s hitne u Zadru bilo je dosta zahtjevno.
Je li to razdoblje bilo izazovno emocionalno i mentalno?
Kako ne! Iako sam ja našao neki svoj mehanizam za izdržati koji sam donekle, tijekom ranijih godina, spontano stvorio. Naime, u trenutku kad sam došao na otok nije mi bilo strano biti ponešto izoliran jer sam zadnjih godina studiranja u Rijeci dosta povučeno živio. Imao sam društvo, ali sam bio nešto izoliraniji jer sam odlučio prestati sa studentskim “divljanjem”, preuzeti više odgovornosti i privesti faks kraju. Odlučio sam se povući i to mi je pomoglo i utoliko što sam kasnije na Ugljanu bio spremniji na izolaciju.
Znači li to da si introvert?
Ne, više sam ekstrovert nego introvert po prirodi. U toj staroj kući u kojoj sam živio za vrijeme studija u Rijeci bio sam sam i imao sam dosta vremena i prostora za sebe. Ali kako sam više ekstrovert, bez obzira što mogu jako dobro funkcionirati sam, prirodno žudim za društvom. I drugačije je kad biraš ili kad nemaš izbora, što je bio slučaj na Ugljanu. Život i rad tamo sigurno je ostavio nekog traga.
Na koji način inače brineš o svojem mentalnom zdravlju?
Da kažem kolokvijalno – pokušavam ne biti đubre od čovjeka, koliko je to moguće. Gledam da neke stvari ne uprskam, da ne učinim nekome nešto nažao, ne želim da me stvari muče kasnije u životu… Nekako mi je to stvarno jako bitno. Osim toga, naravno, kao i svima, pomaže fizička aktivnost, pomaže druženje s prijateljima, priroda, glazba…
Kad govorimo o mentalnom zdravlju, znaš li gdje je Hrvatska u odnosu na Europu?
Ja mogu reći kakva je statistika s psihijatrijske strane. Duševna oboljenja su manje-više uniformna u cijelom svijetu, pa je tako, na primjer, pojavnost šizofrenije oko 1 posto svuda.
A depresija?
Depresivna epizoda i povratni depresivni poremećaj nisu isti. Depresivnu epizodu ili anksiozne smetnje će, statistički gledano, imati značajan broj ljudi. To dođe i ode, dok je povratni depresivni poremećaj nešto posve drugo i to treba shvatiti ozbiljno. Koliko smo depresivni kao nacija nemam podatke.
Je li mentalno zdravlje kod nas još uvijek tabu? Ljudi i danas znaju smatrati kako već sam odlazak kod psihijatra znači da su ludi.
Da, ljudi zaziru i onda se pojavljuje tvrdnja kako je čovjek koji ide u psihijatra lud, što je ovdje veliki krimen, velika oznaka i velika stigma. Nove generacije jesu drugačije, no to zaziranje općenito polazi od nekih društvenih pojavnosti koje se ne mogu tek tako iskorijeniti i koji će uvijek na neki način ostati. S druge strane, jedno je stigma, a drugo je nemanje odgovornosti. Ljudima fali odgovornosti.
Na što misliš pod tim da ljudima fali odgovornosti?
Čini mi se kao da ljudi žude za dobivanjem neke psihijatrijske dijagnoze. Valjda misle da će to onda magično riješiti njihove probleme, a u osnovi je njihova ličnost, strukturirana dosta čvrsto, ta koja stvara obrasce ponašanja. Umjesto da tu dijagnozu shvate kao razlog za višu brigu i pažnju oko svojih postupaka, primijetio sam da sve više ljudi želi dobiti dijagnozu koja bi ih lišila odgovornosti za iste te postupke.
U posljednje vrijeme znam čuti od ljudi kako suvereno pripisuju sebi dijagnoze poput ADHD-a kao da ih to čini posebnim. Na to misliš?
Da, ljudi znaju olako reći da imaju opsesivno kompulzivni poremećaj ili ADHD. Zbilja se često susrećemo s ljudima koji dođu uvjereni da imaju ADHD, no poslije se,uvidom u njihovu osobnu anamnezu i povijest bolesti da zaključiti kako je zapravo njihova ličnost takva. Na primjer, netko dođe i kaže kako ima ADHD, kako je završio fakultet i bio odlikaš u školi. Ajde to što je završio fakultet, ali da je s ADHD-om bio mirno dijete?! To je tako valjda jer je ljudima ugodnije imati neurološku bolest nego psihijatrijski poremećaj.
To ne znači da nema dosta stvarnih dijagnoza. Posebno u Dalmaciji ima dosta nedijagnosticiranih psihičkih bolesti, s naglaskom na male sredine. Ima dosta ljudi koji nisu psihijatrijski tretirani i dosta su zapušteni, čak i ako su relativno funkcionalni. Forme bolesti znaju biti dosta teške kad napreduje, dok bi uz lijekove stanje vjerojatno bilo adekvatnije.
Je li općenito mentalno stanje nacije prilično zapušteno? Ne nužno u smislu psihičkih bolesti.
Ja sam specijalizant psihijatrije i bavim se psihičkim bolestima, tako da mi je teško govoriti iz nekih drugih aspekata. Kad govorim o zapuštenosti, pod tim primarno mislim na stariju populaciju. Imamo situaciju da ljudi dosta često nažalost ne komuniciraju sa svojim roditeljima. Iako roditelji znaju imati teške osobnosti, taj manjak komunikacije je činjenica. Ima i velik broj ljudi koji odlaze van Hrvatske i onda njihovi roditelji ostaju sami, prepušteni okolnostima, sredinama, životu koji se dešava… I onda sve to rezultira zapuštenošću.
Općenito loša komunikacija predstavlja veliki problem. I zato što nedostaje komunikacije i zato što ima ljudi koji naprosto nemaju kapaciteta za komunikaciju. Onda se uslijed svega toga ljudi somatiziraju. To znači da zbog manjka kapaciteta ili ispušnog ventila tijelo nalazi način. Psihički problem ljudi onda počnu percipirati kao tjelesni. Čak sam i svoj diplomski rad pisao na srodnu temu stresa i psihosomatskih bolesti. Nećemo reći da je psihička komponenta primarni uzrok bolesti, jer očita je i somatska komponenta bolesti. No psihička je svakako značajna.
Znači li to da je neriješeno psihičko stanje okidač?
Možda i to, ali svakako značajna komponenta u tijeku same bolesti. Milijun bolesti može biti psihosomatske bolesti, od šećera, tlaka, karcinoma…Oblici kroničnog stresa uzrokuju pogoršanje tih bolesti. Uostalom, dokazano je da životinje niže razine imaju drugačiji stres i nemaju taj kronični, kao što je dokazano da dobar dio ljudi koji imaju helicobacter pylori uopće ne razviju čir na želucu, dok s druge strane ima onih bez te bakterije koji ga razviju.
Mogu li zaključiti kako bi to značilo da, ukoliko netko ima bolji kapacitet za zdravu komunikaciju i za nositi se sa stresom, smanjuje vjerojatnost da će razviti psihosomatsku bolest?
Da, jer postoje ljudi koji su psihički tvrđi. Općenito, izgleda da jedinka mora imati određenu razinu svijesti i biti dio kompleksnije socijalne strukture da bi mogla razviti taj kronični stres. To sam shvatio na način da je dosta stresa posljedica svijesti o socijalno nepoželjnoj poziciji. Tako je i za pretpostaviti da su ljudi niže na socioekonomskoj ljestvici skloniji psihosomatskim oboljenjima.
Zvuči dosta deprimirajuće. Bilo bi dobro da nama i čitateljima kao liječnik prepišeš nešto, a da to ne budu lijekovi. Što pomaže u borbi sa stresom?
Fizička aktivnost definitivno pomaže. Lako je davati savjete, ali ljudi su jednostavno upleteni u mrežu svog vlastitog života i ne mogu se tek tako iskobeljati. Zato je važno naglasiti da je jako dobra i velika stvar imati dobrog prijatelja, ženu, muža…Pri tom je važno imati u životu nekoga s kim rasteš.
Netko tko te zbilja poznaje? S kim ti je ugodno?
Ne nužno. Poznavanje je vrlo velika stvar, a ugodno nam može biti i s osobom koja je štetna za nas i to se često dešava. Više mislim na osobu s kojom rasteš, koja čini dobro tebi i ti njoj. Ljudi su socijalna bića, i nijedan čovjek nije otok. Supstance i ovisnosti znaju biti zamjena za nekakvu socijalnu prihvaćenost i u konačnici ljubav.
Možemo li onda pretpostaviti da raširenija ovisnost o supstancama podrazumijeva i manjak ljubavi, ili bar takvu percepciju o nedostatku ljubavi?
To je dokazano i u istraživanjima s miševima. Činjenica je da je ovisnost prava bolest, i nije svaka ista, ali ima nešto u tome da sklonost ovisnostima pokazuju osobe koje imaju određenu osobnost. A izgleda da je manjak prihvaćenosti jedan od faktora u korištenju supstanci.
Jesu li ljudi danas više fokusirani na učinkovitost nego sreću?
Sreća je precijenjena. Za mene osobno sreća nije glavni motiv jer je kratkoročna, radije bih govorio o nekom osjećaju ispunjenosti i svrhe. Biti spreman na dozu boli, muke i odricanja ne smatram nečim lošim. Vjerujem da čovjek nešto dobije kroz te teške procese.
Misliš li da je ta težnja učinkovitosti i naglašena kompetitivnost društva štetna?
Svijet je jako velik, nismo više sela, nego smo sad jedno globalno selo. Vrlo smo povezani, sve je dostupno, igra je okrutna. Igra je, istina, uvijek bila okrutna, samo je sad sve vidljivo na globalnoj razini i pretače se na društveni život pojedinca. Samo po sebi to ne mora biti nužno loše, ali ako su prioritet samo profit i veće brojke, onda ćemo tako živjeti i onda ćemo patiti.
Ima i druga strana priče o današnjem društvu kojemu nedostaje odgovornosti. Važno je preuzeti odgovornost za svoje postupke i ne kriviti stalno društvo i sustav koji isti ti ljudi nerijetko zloupotrebljavaju. Sam sustav tehnički gledano ima dosta dobrih ljudi koji dobro rade i drže taj sustav na nogama, ali je dobrim dijelom preopterećen i razumljivo je da ljudi ne dobivaju pomoć koju bi htjeli ili trebali.
Kad spominješ odgovornost, je li to motiv ulaska u politiku? I jesi li idealist?
Neću poricati ulogu ega. Dovoljno sam narcisoidan da mislim da ja to smijem i mogu, ali ne samo to, nego da i moram. Imam toliko povjerenja u sebe i svoje sposobnosti da je samim time moja dužnost da sudjelujem koliko mogu. Možda mi se sve to obije o glavu i o zube, ne znam, ali ne bih bio miran da nisam pokušao.
Što se tiče idealizma, imam neke svoje vrijednosti koje me drže na okupu, ali sam i pragmatičan. Mislim da je važan taj balans.
Koji su tvoji resursi i ograničava li te u tome svijest o tome da si dio jedne stranke, jednog velikog organizma, naposljetku jednog establišmenta?
Stranka sa svojom mašinerijom i ljudima koji poznaju sustav daje priliku da nešto napravim. To su ljudi koji većim dijelom smatram dobrima i svjetonazorski bliskima, nekako se s njima osjećam kao među svojima. Nemam osjećaj da sam crna ovca kakva bih bio u nekim drugim političkim opcijama, ne moram glumatati.
Politika je posao kakav jest, nije savršena, ali vjerujem da je presudna ta težnja. Gledamo li samo utilitaristički, već ta težnja bi trebala pridonijeti nekom dobru.
Na kojem području bi se stavio na raspolaganje? Zdravstvo, politike za mlade?
Bilo bi logično da sudjelujem na polju zdravstva, ali to nije jedino područje. Što se tiče politika za mlade, mogućnosti Grada kao institucije su ograničene. Čak ne mislim da je to problem samo države, nego cijelog zapadnog društva i nema magičnog štapića ni na višim razinama odlučivanja.
Istina je da se demografska slika poboljšava u sredinama koje nude poticanu stanogradnju. Ali u osnovi mislim da je najveći problem što ljudi ne vjeruju u ovaj sustav. Mladim ljudima sve je ovo farsa, nepovjerljivi su i vide samo gomilu lažova. To je, nažalost, dobrim dijelom temeljeno na istini, ali svijet je puno kompleksniji od toga. Ljudima je jednostavnije i lakše pojednostaviti stvari, ali ja sam se odlučio na to da sam vidim i iskušam. Lako je reći “ovaj je dobar, ovaj je loš”, ali ajde vidi što se dešava. Probaj i ti nešto pa vidi kako ide.
Slične komentare doživljavam i kad se vrijeđaju doktori i medicinske sestre. Ne mislim da treba opravdavati i opraštati loše stvari u sustave i propuste pojedinaca, ali treba pokušati razumjeti.
Jesi li samokritičan i u čemu si najkritičniji prema sebi?
Trudim se biti samokritičan. Znam si dati oduška, jer sam samo čovjek. A u čemu sam najviše kritičan prema sebi, ne znam, vrlo vjerojatno je to nešto površno poput izgleda (smijeh). Mislim da je bitno preispitivati svoje postupke. Trudim se ne povrijediti ljude, i trudim se ne biti okrutan čega nekad, kad sam bio mlađi, nisam bio toliko svjestan. Nekako mi je općenito jako bliska ta ideja milosti iz kršćanstva. To mi je zapravo i nekakva vodilja u životu. Ne želim gaziti čovjeka, biti prema nekome okrutan, to stvarno nije lijepo.
Voliš glazbu. Koja te glazba posebno opušta i djeluje dobro na raspoloženje?
Volim Radiohead, oni su mi na prvom mjestu. Slušam dosta metala iz 90-tih i 2000-tih, dobar stari r’n’r…Opušta me sve to, a metal mi nekako dobro dođe za smirenje. Muzika općenito dovodi do otpuštanja endorfina i smanjuje tjelesnu bol. Što se tiče metala, moguće da mi ta agresija pomaže u kanaliziranju emocija i na taj me način opušta.
Osim same melodije, važne su riječi koje čak ne moraš niti razumjeti. Kad slušaš tekst koji je ispunjem emocijom, znaš da nisi jedini koji proživljava neke stvari, a nekad ne moraš čak niti razumjeti tekst. Kad slušaš Radiohead, jasno ti je koju emociju proživljava. Teško je opisati riječima, ali ti jednostavno razumiješ o čemu pjeva.
I za kraj, reci nam tri stvari koje te vesele i tri stvari koje te spuštaju?
Volim kad mi se žene smiju na loše viceve, volim dobro društvo i dobru muziku. Mrzim kad ljudi ne žele i ne mogu se razumjeti, mrzim kad su okrutni i mrzim duga putovanja busom. I da, ne volim rastanke, ne volim finalnost općenito.
Razgovarala Ivona Ćirak / foto Ozren Franić
